Čitam ovih dana o povijesnom Gotovčevom govoru i pitam se: po čemu je taj govor zapravo povijesan? Pa jedan pjesnik je samo izrecitirao ono što je prethodno napisao. Pjesnici to i rade, izazivaju emocije, a on je to tada ispred zgrade Komande 5. Vojne oblasti odlično uradio. Gotovac – političar? E, to ne bi išlo. Pokušajte, recimo, čovjeka s nježnom pjesničkom dušom prepunom empatije zamisliti kao vrhovnog zapovjednika vojske. Rat je, i u određenom trenutku on mora izdati zapovijed za napad na neko selo ili grad. Ljudi, bez obzira što su nam neprijatelji, i dalje su ljudi, i oni su isto samo nečiji sinovi. A naš Vlado – pjesnik… (Više je po tom pitanju kvalificirana samodopadna Kolinda, ne zato što ona ima potrebno vojno znanje, a nema ga, nego zato što bi to gospođa napravila bez puno razmišljanja, takav je karakter.)
Sjećam se Gotovca kao kandidata liberala za predsjednika na predizbornom skupu u Puli. Tada se neki časnik popeo na binu i opalio ga jedanput vojničkim remenom. Ne zna se što je kasnije bilo s vojnikom, ali je Gotovac pao kao pokošen i završio u bolnici. Tada, prvo što mi je palo na pamet bilo je: pa kakav mi je to predsjednik kojeg ruši jedan udarac platnenim remenom? I kakav je to vojnik koji napada, a njegova meta prolazi bez ijedne ogrebotine? Malo čudno sve skupa, ali ipak; da je bio ono što je želio biti, Gotovac bi mu tada uzvratio i za to bi svakako dobio moj glas. Ovako, dobar pjesnik nikada ne može biti dobrim političarom i obrnuto. Dobri političari (baš kao i dobri odvjetnici) nemaju dušu, rođeni su s tom anomalijom. Što je manje osjećaja i empatije, to je bolji političar i to je povijesna istina. Zato, svatko treba raditi ono u čemu je najbolji, a Vlado, neka mu je pokoj duši tamo gdje jest, on je zaista pisao odlične pjesme.
