Nije slučajno globalni establishment u Davosu uzeo pametovati o krucijalnoj, globalnoj temi: kako, primjereno suvremenim izazovima, resetirati već zatrokirali kapitalistički sustav.
U Beogradu, Novom Sadu i još nekim većim gradovima u Srbiji već se tjednima ne stišavaju, dapače, masovni prosvjedi stotina tisuća ljudi, bojkoti nastave u školama/fakultetetima, ometanje prometa i paraliza dijela gospodarstva i društvenog života radi rušenja režima predsjednika Aleksandra Vučića. Jer, „ima krvave ruke, kriv je za smrt 15 ljudi u padu nadstrešnice na Željezničkom kolodvoru u Novom Sadu“. Par mjeseci ranije, bio je „kriv za ubojstvo devet učenika i domara“ u OŠ Vladislava Ribnikara u Beogradu, etc. U „krivnju“ mu se upisuje i otvaranje rudnika litija strancima, itsl. Zadnji rezultat „događanja naroda“, nezadovoljnog Vučićevom objavom dokumentacije o novosadskoj nadstrešnici, ostavke su novosadskoga gradonačelnika i srbijanskog premijera te pad vlade, a što će biti dalje, jer Vučić ne kani odstupiti s vlasti, ostaje vidjeti.
Nepomirljivost i sukob manje-više istih glavnih hladnoratovskih aktera na Zapadu i Istoku nastavljen je u posthladnoratovsko dobaSrbijanski predsjednik – koji protivno zapadnoj volji osvaja na izborima uvjerljivu biračku većinu te je bijela vrana Bruxellesu i CRO vladi zbog prijateljstva s Rusijom i nepriznavanja državnog suvereniteta Kosova – tvrdi da iza tih paralizirajućih „događanja naroda“ stoje „obavještajne službe iz inozemstva, pa i hrvatska“. Službeni Zagreb to opovrgava i šalje Beogradu diplomatske note u povodu uhićenja tamo i deportacije pet hrvatskih državljanki. Navodno su djelovale subverzivno, baš kao i skupina također deportiranih zagrebačkih studenata (navodno su bili u posjetu beogradskim kolegama) nešto ranije. Ili pak izvjesna hrvatska državljanka, uhićena (sudit će joj se) zbog „pokušaja provale u službene prostorije predsjednika Srbije radi obračuna s njim“.
HDZ/DP-Plenkovićeva vlada posredstvom Ministarstva vanjskih i europskih poslova, dijala političkih stranaka i režimskih medija odbija i samu pomisao o umiješanosti hrvatske SOA-e u srbijanske prosvjede. Međutim, nitko ni od vlasti niti mediji nisu objavili jedno jedino slovo o tomu, npr. tko su tih pet hrvatskih državljanki deportiranih iz Beograda, što su radile u Srbiji baš za vrijeme „događanja naroda“ i kako su, ako su, povezane s organizatorima „spontanih“ demonstracija. Vladajući i u Srbiji i u RH duguju javnosti podrobnija objašnjenja. Nije dovoljno reći da „hrvatska tajna služba u sinergiji sa Zapadom radi na rušenju legitimne srbijanske vlasti“, odnosno uzvratiti kako „srbijanski režim izmišlja tu nepostojeću vezu ne bi li vlastitu krivnju za prosvjede svalio na RH“.
Ma koliko je Vučićeva Srpska napredna stranka, je li, zajedno s HDZ-om Andreja Plenkovića u istoj europučanskoj političkoj tzv. obitelji, nije tajna da proameričkomu tzv. kolektivnom Zapadu via Bruxelles nije po volji proruski režim u Beogradu, s vrlo jakim utjecajem na zapadnom Balkanu. Osobito u Crnoj Gori u Republici Srpskoj u BiH. I nije tajna da hrvatska vanjska politika u Plenkovićevoj praksi više no ponizno igra protusrpsku, protuvučićevsku ulogu, pridodajući bruxelleskim animozitetima balkanske osvetnički impregnirane komplekse iz/nakon Domovinskog rata.
Svi i svugdje na Kugli koji „nisu s nama“, temeljna je mantra, „neprijatelji su demokracije i ljudskih prava, autokratiNema dana – dramatično izvještavaju mediji – da negdje na Kugli nisu buknuli novi ili se rasplamsali već neko vrijeme masovni prosvjedi, ali i zemalja u kojima su prosvjedi protiv ovoga, onoga ili nečeg desetoga, opravdani ili neopravdani, zlokobno potaknuti izvana ili pak unutarnjim uzrocima – dio „normalne“ svakodnevice. U principu, dio je demokracije prosvjedno nezadovoljstvo ili „nezadovoljstvo“ naroda, stanovitih skupina ili vidljivijih pojedinaca izraženo bučnim izlaskom na ulice i trgove radi promjene stanja stvari. No, (zlo)poraba psihologije rulje nerijetko, ako ne uvijek, vrlo opasno graniči s najgrubljim nasiljem i vandalizmom u javnom prostoru. A to – razbijanje izloga, automobila, paljenje kontejnera, pljačka prodavaonica, makljaža s policijom/vojskom, polomljene kosti, masnice i krv – nema veze ni s tzv. demokracijom.
S režimskim nasiljem da. Na prste je jedne ruke nabrojiti i posljednjih desetljeća režime – i na Zapadu i na Istoku, na Jugu i na Sjeveru – koji neće upotrijebiti sva zakonski (ne)dopuštena sredstva za održati se u vladajućem sedlu. U SAD-u, za koji hrvatski školarci pogrešno uče da je najstarija/najveća svjetska demokracija, sic transit, u prosvjedima padaju glave. Ne samo 2021. godine za divljačke provale Trumpovih pristaša u Capitol: „Biden nam je ukrao izbore!“ Policija/vojska u Izraelu mjesecima prebija kosti i uhićuje stotine tisuća sunarodnjaka, koji se bučno protive genocidu vjersko-konzervativne vlasti nad Palestincima, razaranju Gaze i zahtijevaju dogovor s Hamasom o oslobađanju talaca, svojih najmilijih.
U Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Italiji, Austriji, Skandinaviji, Slovačkoj, Poljskoj i drugdje po Uniji, gdje je u zabrinjavajućem usponu radikalna tzv. desnica budući da vladajući „narodnjaci“ već dugo kiksaju svojim „protunarodnim“ politikama, životni standard pada, inflacija i skupoća djeluju razorno, ratna ugroza eskalira, itsl. Na te se prosvjede reagira protuprosvjedima u organizaciji (pro)vladinih poliičkih stranaka, a policija uglavnom uspijeva spriječiti veliku makljažu tzv. sigurnosnim koridorima. Politika se i politikantstvo s obiju strana sofisticirano prebacuju s izbornih birališta na ulice i trgove, kolateralno raspaljuju medijima što zauzimaju strane, a negdje daleko od javnog oka redatelji predstave povlače konce.
Nije slučajno lani globalni tzv. establishment u mondenom švicarskom zimovalištu Davosu uzeo pametovati o krucijalnoj, globalnoj temi: kako, primjereno suvremenim izazovima, resetirati već zatrokirali kapitalistički sustav. I naravno da nisu smislili ništa učinkovitoga kako bi kapitalistički vuk ostao sit (vlasnici više od 80 posto svjetskog bogatstva; dio ih se okupio s Elonom Muskom na Trumpovoj inauguraciji), a ovce na broju (gro što pokornijih među već osam, uskoro 10 milijardâ sve siromašnijih, potlačenijih i socijalne pravde potrebitijih Zemljana. Osobito natalitetno najporentniji, na tzv. globalnom Jugu.
Kapitalizmu je povijesni neprijatelj svaki državni lider/režim, ideologija i praksa – bio to „bivši“ komunizam oslonjen na marksističko-lenjinističku teoriju o tzv. besklasnom društvu „diktature“ radnika i seljaka („Proleteri svih zemalja ujedinite se!“), što su raspadom SSSR-a tempi passati ili pak tzv. autokratski gemišti ostataka komunističke svijesti i kapitalističkih pokušaja i pogrešaka. Kruti komunizam ultraboljševičkog tipa dade se još vidjeti u Sjevernoj Koreji, gdje nema šanse ni za kakve prosvjede, a autokracijama, je li, kapitalistički Zapad determinira „nedemokratske“ režime u Rusiji, Kini, Iranu (gdje ni komunističkim natruhama nema mjesta, samo vjerskim), Gruziji, u Venezueli, na Kubi, u dijelu Afrike…
Ako ih i bude, a povremeno bude, uvijek u ime „demokracije, slobode i ljudskih prava“, što je krivotvorena mantra uz glasnu polit-medijsku buku tzv. slobodnog svijeta, prosvjede se – mišljenom, ali neizrečenom, je li, mantrom „Kapitalisti svih zemalja ujedinite se!“ – rješava brzo i policijski učinkovito. U Rusiji stoga Vladimir Vladimirovič nema problema ni s ozbiljnijom političkom oporbom (sva je ili u izbjeglištvu ili u zatvoru, neki pod zemljom) niti s tzv. neovisnim medijima, koje je režim priveo svrsi i razlogu. A to što Zapad ne priznaje „namještene“ predsjedničke izbore, Putinu je važno kao lanjski snijeg. Također Kim Jong-unu, Xi Jinpingu, Aleksandru Lukašenku, Nicolásu Maduru Morosu, Aleksandru Vučiću, Mikheilu Kavelašviliju…
E sad, ovima kojima je itekako stalo do životvorne učinkovitosti mantre „Kapitalisti svih zemalja, ujedinite se!“ itekako je važno – ne žale milijûna i čak smrtonosno-konspirativne prezaposlenosti CIA-e i sestrinskih joj službâ (npr. tipa kijevskog Majdana 2014. godine) za animirati „zdrave demokratske snage“ ne bi li tzv. demokracija definitivno otpravila tzv. autokraciju u povijesni naftalin. U Ukrajini je uspjelo, prije nje i u nizu postkomunističkih zemalja srednje i jugoistočne Europe, ali nije u Rusiji, Venezueli, Kini (je li, „drži Tibet pod okupacijom i Ujgurima krši ljudska prava“, tvrde u tzv. slobodnom svijetu), Gruziji, Srbiji… Zasad, a što će biti sutra, valjda će se vidjeti – sutra!? „Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može“, reče veliki crnogorski filozof, vladika Petar II. Petrović Njegoš u svomu kapitalnom „Gorskom vijencu“.
A ta borba Istoka i Zapada niti je počela jučer niti će završiti sutra. Bit će uistinu borba neprestana. Recimo, gruzijski „Majdan“ to potvrđuje možda puno temeljitije od trenutno srbijanskoga. Nafutranog, je li, i komičnim epizodama: studenti kuhaju na ulici, kartaju se, sjede na pločniku, pričaju viceve, tehniciraju loptom, smiju se, šetaju od Beograda do Novog Sada, itsl., a onda se megafonima i izjavama u tv-oko žestoko obaraju na vlast „krvavih ruku“. Kažu: „Želimo demokratsku Srbiju u demokratskom svijetu u kojoj nam korupcija i skupoća neće zagorčavati živote“. Diskurs navlas isti kao s „događanja naroda“ u Gruziji, ali i prije koju godinu u Rusiji za prosvjedničke epizode Alekseja Anatoljeviča Navaljnog, odnosno iz tzv. mainstream zapadnih političkih usta i medija u osvit tzv. Hladnog rata.
Što bi još davno kazao njemački književni klasik Erich Maria Remarque: „Na zapadu ništa novo“. Naime, pošto je svibnja 1945. godine na Starom kontinentu završio Drugi svjetski rat i navodno si Führer, njegov začetnik i najveći krivac za cca 60 milijuna ubijenih, presudio u bunkeru u Berlinu hicem u sljepoočnicu, protuhitlerovski su pobjednički savezici već 1946. godine započeli tzv. Hladni rat kapitalističkoga protiv komunističkog sustava radi prevlasti/osvajanja/dominacije u ostatku svijeta. Bio je to nastavak – silom ratnog savezništva zamrznutih – polit-ideoloških, vojnih, ekonomskih i geostrateških suprotstavljanja kapitalističkog Zapada, je li, „proleterima svih zemalja“ koji su ujedinjeni 1917. revolucionarno srušili monarhiju i strijeljali cijelu obitelj ruskog cara Nikolaja II. Aleksandroviča Romanova. Nakon tri stoljeća na tronu, Romanovi su otišli u povijest, a „proleterska“ je iskra iz najveće zemlje na Kugli zarazno krenula u svijet.
Proplamsaj mirotvorne, protublokovske zdrave pameti, osobito od 1960-ih godina, bio je samo Tito-Nehru-Naserov Pokret nesvrstanih zemalja, što je bio zapasao većinu država članica UN-a i sav tzv. Treći svijet. Po Titovu pak odlasku u legendu 1980. godine, ali i inih oslonaca politike tzv. miroljubive koegzistencije, Pokret je gubio dah da bi danas ostao tek statistička činjenica. Sve dalje je povijest imperijalne ofenzive „Kapitalisti svih zemalja ujedinite se!“ koja milom, obmanom ili silom neresetiranog sustava terora neznatne manjine nad golemom većinom i čak prirodom balansira na armagedonskom rubu deficitarne pameti.
Uslijedio je konac 1990-ih godina s padom Berlinskog zida i raspadom komunističkog bloka pod čeličnom kacigom SSSR-a (Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika) i udarne mu vojne šake Varšavskog ugovora (alter ego kapitalističkog NATO-a). Washingtonovo „Kapitalisti svih zemalja ujedinite se!“ iznevjerio je Moskovsko „Proleteri svih zemalja ujedinite se!“ obećanje/jamstvo kako se NATO neće širiti na istok i kako će se u bivšim komunističkim državama i sovjetskim „republikama“ (uključivo Ukrajinu) provesti demokratski, višestranački izbori. Bivše su komunističke države naprasno zamijenile crvenu krilaticu „Proleteri svih zemalja ujednite se!“ zapadnom „Kapitalisti svih zemalja ujedninite se!“ i postale neokolonijalni mehanizmi kapitalističkog sustava. Nečovječnog do srži, nepravedog, socijalno neosjetljivog i otvoreno imperijalnih apetita kojemu su demokracija, ljudska prava i slobode, empatija, mirotvornost, jednakost, pravednost i ekološka svijest lažna pozlata.
Svi i svugdje na Kugli koji „nisu s nama“, temeljna je mantra, „neprijatelji su demokracije i ljudskih prava, autokrati; moramo pomoći demokratske, napredne, prozapadne snage u tim zemljama da dođu na vlast“. Nije šija, nego vrat: nepomirljivost i sukob manje-više istih glavnih hladnoratovskih aktera na Zapadu i Istoku nastavljen je u posthladnoratovsko doba novim i sofisticiranijim blokovskim okupljanjima radi postizanja istih ciljeva moći i globalnog utjecaja. Političke, ekonomske, vojne i geostrateške prevlasti. Čak je i obrazac postizanja tih ciljeva ostao isti. Prepoznatljiv još u antici devizom divide et impera (podijeli pa vladaj). Sada: podbodi kešovinom „koliko treba, nije u pitanju“, politički i medijski, čak i oružjem prozapadnu oporbu na čim masovnije i agresivnije „događanje naroda“ i „autoritarna, nedemokratska, nenarodna vlast mora otići“. Pada sama od sebe?
Tajni špicli izdrilani u sustavu „Kapitalisti svih zemalja ujedinite se!“ za tzv. specijalne zadaće (sve do egzekucije nepoćudnih osoba) – uglavnom u kompi ili u koordinativnom dosluhu s američkom CIA-om – formalno, je li, nemaju veze s eksplozivnim „nezadovoljstvom“ prosvjednika svojom redovito „proruskom“ vlašću. Kao što onomad te tajne službe nisu imale veze s navodno po 30 dolara dnevno svakom prosvjedniku na kijevskom Majdanu, snajperistima koji su pucali na „prosvjednički narod“ ne bi li im raspalili bijes „u ime demokracije“ ni s rušenjem u krvi legitimne vlasti ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča? U Srbiji već dva mjeseca traje protuvučićevsko „događanje naroda“, u Gruziji još i dulje, a CRO premijer Andrej Plenković bez ikakvih obzira/dokaza anatemizira lidera vlastite države Zorana Milanovića, jer da je „rusofil, neprijatelj Ukrajine i NATO-a, protubrixelleski i vanjskopolitički štetočina“, itsl., jer se u ime hrvatskog i suverenizma malih naroda/zemalja protivi vrlo agresivnomu i porobljivačkom sustavu „Kapitalisti svih zemalja ujedinite se!“
À propos, nekako se u tom smislu – „Podržimo jedinstvo diljem svijeta!“ – potporom srbijanskim prosvjednicima pridružila i globalna pop zvijezda Madonna objavom „Moć jedinstva“ na svom Instagram Storyju. Potpora se proširila na 12 država, uključivo RH. Madonni je pak, ne birajući riječi, smjesta na svom Instagramu odgovorila srbijansko-regionalna turbofolk bomba Jelena Karleuša, koja već neko vrijeme napada prosvjednike i poziva ih neka odu kući. „Ostavi moju zemlju na miru, Madonna“, žesti se Karleuša. „Ti živiš u zemlji (SAD, op. a.) u kojoj se studenti ubijaju svaki dan zbog studentskih zajmova. Banke im oduzimaju obiteljske kuće i uništavaju živote. Tvoja država bombardira i uništva demokratske zemlje širom svijeta. Gdje je tvoja zabrinutost za genocid u Palestini? Neka budu tvoja briga. Studenti u Srbiji imaju besplatno obrazovanje i besplatnu medicinsku skrb. Volim tvoju glazbu, ti si legenda, ali odjebi!“
Nije za očekivati da će doskora sazrijeti dovoljno globalne pameti kadre spriječiti ili zaustaviti nerede što se danima, tjednima i mjesecima valjaju ulicama i trgovima nekih glavnih i većih gradova u dijelu svijeta, makljaže buntovnika zamotanih u nacionalne zastave s policijom ili čak i vojskom jer, je li, „vlast ima krvave ruke“, „terorizira građane“, „ukrala je izbore demokraciji“… Hrvatski građani aklamativno ne smatraju da je drčni Zoki „ukrao CRO demokraciju“ – to se ne usidi lanuti ni najljući mu neprijatelj iz Banskih dvora – pa se, kaže, Milanoviću živo fućka za to što mu CRO premijer Plenković i šogor Gordan Jandroković nadimkom Njonjo/Pudlica nisu čestitali drugi predsjednički mandat i prosvjedno mu 18. veljače neće doći na prisegu. I što su dolazak na inauguraciju zabranili svima u denver plavoj ZNA SE opciji. I to – za ozbiljnu državu smiješna epizoda – ima indikativno, iako marginalno/lokalno značenje u nastavku globalnog šaketanja istih bivših glavnih akreta tzv. Hladnog rata između kapitalizma i komunizma, sada kapitalizma i postkomunističke „autokracije“.
