Prošlo je deset godina otkako je film Mamma Mia! (2008) protutnjao kinima, postigavši navodno neočekivani komercijalni uspjeh. Ipak, istom se ne treba toliko čuditi. Djelo Phyllide Lloyd došlo je s popudbinom kazališnoga mjuzikla koji se već desetak godina (od 1999) prikazivao s uspjehom. Autorica Catherine Johnson (potpisana i kao scenaristica filma) temeljila ga je na pjesmama popularnog švedskog sastava Abba, koje potpisuje autorski dvojac Benny Andersson i Björn Ulvaeus. Stoga su svevremenska popularnost lakih pjesama te efekt nostalgije svakako odigrali veliku ulogu u uspjehu filma. Producenti filmske verzije bili su u dvostrukoj prednosti: priča je već zaživjela u jednom medijskom obliku, a na popularnost Abbinih pjesmuljaka uvijek se moglo računati. Pritom uz kazališnu i filmsku inačicu često stoji odrednica da je posrijedi jukebox musical, dakle poseban podžanr mjuzikla, temeljen na korištenju popularnih pjesama poznatih glazbenika ili glazbenih sastava. Drugim riječima, djelo Phyllide Lloyd bilo je poput „best of“ ili „greatest hits“ Abbe, ali u izvedbi šarolike i slavne glumačke postave koju je predvodila razigrana Meryl Streep, a uz nju su se pojavili i Pierce Brosnan, Colin Firth, Stellan Skarsgard, Amanda Seyfried, Julie Walters, Dominic Cooper i Christine Baranski, s različitim opsegom pjevačkih (ne)sposobnosti.
Naravno da takav izvor novca nije mogao ostati bez nastavka, no iskrsnuo je problemčić. Meryl Streep, koja je nosila cijelo ostvarenje, ne snima nastavke pa su se producenti našli pred teškom situacijom: kako napraviti nastavak bez glavnoga lika i slavne glumice? Očito je silna mašinerija morala biti pokrenuta – kako pregovaračka, tako i scenaristička – da bi se projekt postavio na noge. Streep je na kraju pristala ne glumiti nego pojaviti se u filmu, otpjevavši na kraju patetični duet s filmskom kćerkom Amandom Sayfried te sudjelujući u završnoj, grupnoj i krajnje kičastoj izvedbi Super Trouper, koju je bilo pomalo neugodno gledati. No to nije spriječilo studio da reklamira film kao da u njemu Meryl Streep zaista nastupa, a ne uzgred gostuje.
Richard Curtis, Ol Parker (ujedno scenarist i redatelj nastavka) te Catherine Johnson mozgali su kako uobličiti priču te su posegnuli za starim trikovima. Glavna protagonistica originala u međuvremenu je umrla pa je njezino mjesto zauzela kći, koja je u izvorniku imala sporednu ulogu. No kako je mamin lik publika naprosto obožavala, bilo bi komercijalno nepromišljeno i riskantno samo tako ga se odreći. Stoga je trojac odlučio vremenski razvesti radnju pa u Mamma Mia! Here We Go Again pratimo dvije priče, a svaka od njih je podosta digresivna s nizom podzapleta koji uključuju sporedne likove. Jedna se odvija u narativnoj prošlosti te je vezana uz mladu Donnu (odveć ekstatična Lily James) koja završava fakultet te se otiskuje na put svijetom da bi završila na pitoresknom grčkom otočiću, na što se nadovezuju njezine romantične avanture s trojicom muškaraca, očevima njezine kćeri. Druga se odvija u narativnoj sadašnjosti na istom otočiću na kojem sada Donnina kći Sophie (Amanda Seyfried) nastoji otvoriti hotel u kući u kojoj je njezina majka nekada živjela. Pritom ima problema s očevima koji su zauzeti, partnerima koji prekidaju, gostima koji počinju pristizati te vremenskim (ne)prilikama.
Ako je prva Mamma Mia! bila ekvivalent Abbina albuma Gold: Greatest Hits, druga je Mamma Mia! više nalik na More Abba Gold: More Abba Hits. U prvom su iskorišteni najveći hitovi, a sada su na red došli oni drugorazredni, pa prosječni poznavatelj Abbina opusa zasigurno neke pjesme neće niti prepoznati, čime se svakako gubi dio šarma. Čak su tri pjesme i ponovili iz originala, što mislim da ipak nešto govori. Općenito je Parkerov film nalik na ostatke, odnosno drugorazredni materijal koji se nastoji zapakirati u raskošan produkcijski celofan.
Priča je odveć digresivna i nekoncizna za vlastito dobro, ako o ikakvoj suvisloj priči i zapletu uopće možemo govoriti, s previše likova i podzapleta te podosta mehanički povezanim vremenskim razinama. Kao da gledamo dvije priče koje su nasilno i bez pretjeranoga smisla i potrebe spojene u jedan film kako bi se mogle povezati pjesmama nekoga benda. Kada se malo više posvetite promišljanju oko same priče, shvatit ćete njezinu besmislenost. Mlada Donna nabrijana je na ofucanu carpe diem filozofiju te završava na otoku skoro neucrtanom na geografskim kartama. Pritom odmah stječe poklonike i dobiva kuću na korištenje. Ne treba tu previše rogoboriti - posrijedi je pomaknuta inačica filmske bajke. Njezina kći Sophie kao glavne egzistencijalne probleme ima pljusak koji ometa otvaranje njezina idiličnoga hotela te nedoumice hoće li zbog vremenskih prilika uzvanici moći doći. Može li biti ispraznije od toga? Zasigurno ne može. Parkerov film najgore je od onoga što eskapistički Hollywood, nesvjestan trenutka u kojem živimo, zapravo sasvim obnevidio u tom pogledu, može publici ponuditi. Ovo je film u kojem se zapravo ni o čemu ne radi.
Pokušajte zamisliti bilo koji klišej romantičnih narativa i pronaći ćete ga u Parkerovu ostvarenju – od iznenadnih prekida do neočekivanih sjedinjenja, patetični kult prijateljstva i obitelji, okolina puna razumijevanja. Tome treba pridodati nategnute obrate i prepoznavanja za koje su autori očito vjerovali da bi publici mogli biti simpatični (šifra: Cher). Posebna kategorija su Parkerovi dijalozi koji vrve klišeiziranim i sentimentalnim frazama, koje kao da su pokupljene iz motivacijske literature najgore vrste.
Od krajnje učmalosti i otužnosti stvar jedino djelomično spašava pojava Cher, koja izgleda kao baka Lady Gage ili Lady Gaga u poznim godinama. Činjenica jest da iz razumljivih razloga teško govori i pokazuje ikakvu facijalnu ekspresivnost, no još uvijek solidno pjeva.
filmovi
Naravno da takav izvor novca nije mogao ostati bez nastavka, no iskrsnuo je problemčić. Meryl Streep, koja je nosila cijelo ostvarenje, ne snima nastavke pa su se producenti našli pred teškom situacijom: kako napraviti nastavak bez glavnoga lika i slavne glumice? Očito je silna mašinerija morala biti pokrenuta – kako pregovaračka, tako i scenaristička – da bi se projekt postavio na noge. Streep je na kraju pristala ne glumiti nego pojaviti se u filmu, otpjevavši na kraju patetični duet s filmskom kćerkom Amandom Sayfried te sudjelujući u završnoj, grupnoj i krajnje kičastoj izvedbi Super Trouper, koju je bilo pomalo neugodno gledati. No to nije spriječilo studio da reklamira film kao da u njemu Meryl Streep zaista nastupa, a ne uzgred gostuje.
Richard Curtis, Ol Parker (ujedno scenarist i redatelj nastavka) te Catherine Johnson mozgali su kako uobličiti priču te su posegnuli za starim trikovima. Glavna protagonistica originala u međuvremenu je umrla pa je njezino mjesto zauzela kći, koja je u izvorniku imala sporednu ulogu. No kako je mamin lik publika naprosto obožavala, bilo bi komercijalno nepromišljeno i riskantno samo tako ga se odreći. Stoga je trojac odlučio vremenski razvesti radnju pa u Mamma Mia! Here We Go Again pratimo dvije priče, a svaka od njih je podosta digresivna s nizom podzapleta koji uključuju sporedne likove. Jedna se odvija u narativnoj prošlosti te je vezana uz mladu Donnu (odveć ekstatična Lily James) koja završava fakultet te se otiskuje na put svijetom da bi završila na pitoresknom grčkom otočiću, na što se nadovezuju njezine romantične avanture s trojicom muškaraca, očevima njezine kćeri. Druga se odvija u narativnoj sadašnjosti na istom otočiću na kojem sada Donnina kći Sophie (Amanda Seyfried) nastoji otvoriti hotel u kući u kojoj je njezina majka nekada živjela. Pritom ima problema s očevima koji su zauzeti, partnerima koji prekidaju, gostima koji počinju pristizati te vremenskim (ne)prilikama.
Ako je prva Mamma Mia! bila ekvivalent Abbina albuma Gold: Greatest Hits, druga je Mamma Mia! više nalik na More Abba Gold: More Abba Hits. U prvom su iskorišteni najveći hitovi, a sada su na red došli oni drugorazredni, pa prosječni poznavatelj Abbina opusa zasigurno neke pjesme neće niti prepoznati, čime se svakako gubi dio šarma. Čak su tri pjesme i ponovili iz originala, što mislim da ipak nešto govori. Općenito je Parkerov film nalik na ostatke, odnosno drugorazredni materijal koji se nastoji zapakirati u raskošan produkcijski celofan.
Priča je odveć digresivna i nekoncizna za vlastito dobro, ako o ikakvoj suvisloj priči i zapletu uopće možemo govoriti, s previše likova i podzapleta te podosta mehanički povezanim vremenskim razinama. Kao da gledamo dvije priče koje su nasilno i bez pretjeranoga smisla i potrebe spojene u jedan film kako bi se mogle povezati pjesmama nekoga benda. Kada se malo više posvetite promišljanju oko same priče, shvatit ćete njezinu besmislenost. Mlada Donna nabrijana je na ofucanu carpe diem filozofiju te završava na otoku skoro neucrtanom na geografskim kartama. Pritom odmah stječe poklonike i dobiva kuću na korištenje. Ne treba tu previše rogoboriti - posrijedi je pomaknuta inačica filmske bajke. Njezina kći Sophie kao glavne egzistencijalne probleme ima pljusak koji ometa otvaranje njezina idiličnoga hotela te nedoumice hoće li zbog vremenskih prilika uzvanici moći doći. Može li biti ispraznije od toga? Zasigurno ne može. Parkerov film najgore je od onoga što eskapistički Hollywood, nesvjestan trenutka u kojem živimo, zapravo sasvim obnevidio u tom pogledu, može publici ponuditi. Ovo je film u kojem se zapravo ni o čemu ne radi.
Pokušajte zamisliti bilo koji klišej romantičnih narativa i pronaći ćete ga u Parkerovu ostvarenju – od iznenadnih prekida do neočekivanih sjedinjenja, patetični kult prijateljstva i obitelji, okolina puna razumijevanja. Tome treba pridodati nategnute obrate i prepoznavanja za koje su autori očito vjerovali da bi publici mogli biti simpatični (šifra: Cher). Posebna kategorija su Parkerovi dijalozi koji vrve klišeiziranim i sentimentalnim frazama, koje kao da su pokupljene iz motivacijske literature najgore vrste.
Od krajnje učmalosti i otužnosti stvar jedino djelomično spašava pojava Cher, koja izgleda kao baka Lady Gage ili Lady Gaga u poznim godinama. Činjenica jest da iz razumljivih razloga teško govori i pokazuje ikakvu facijalnu ekspresivnost, no još uvijek solidno pjeva.
filmovi
