Mimohodi, protokol govorancija i vijenaca, bijeli golubovi, zastave, svete mise i Thompson. Tako se svake godine obilježava Dan pobjede, tako je bilo i jučer. Ljudi dođu, doputuju izdaleka, obuku bijele košulje. Ali te godišnjice, koje bi trebale biti vesela slavlja, svejedno djeluju pusto, drveno, ispražnjeno i lažno.
Knina, Vukovara i branitelja vlasti i vlade sjete se na ona dva dana u kolovozu i studenom kad ih se stvarno ne možeš ne sjetiti i, opet prigodno, prije izbora. Ostalih dana ništa.
Obični, anonimni branitelji s vremenom su dobili penzije i krletke s balkonima od dva kvadrata u getima braniteljskih novogradnji, oni sa stranačkim zaleđem i lažnjaci na puno boljim gradskim pozicijama, četverosobne stanove od MORH-a i kredite koje nikad nisu vratili. Posla ovdje nema ni za zdrave, mlade i izvrsno školovane, a kako će za bivše borce koji više nisu ni mladi, niti su zdravi, a većinom su tapetari, seljaci s jednom kravom i radnici na baušteli.
Društvena »uključivost«, jedna od tih ganutljivih riječi koje je patentirala gospođa Kolinda, trebala bi vrijediti za sve građane, u našim okolnostima pogotovo za branitelje, ali na njih se ona nikad i nije odnosila. I od toga trajno više nema ništa. Vlak je prošao.
Toliko je godina od rata, godina u kojima se braniteljima trgovalo kao glupom i bezvrijednom marvom na stočnom sajmu, i ta se vječnost više se ne da premostiti nikakvim sadržajem na tragu Kolindine »uključivosti« sve kad bi u Banske dvore ušla ekipa kojoj je to prvo na pameti. A neće, jer drugo je vrijeme, 21- godišnjaci već rađaju svoju djecu i na tapetu su sada sasvim druge stvari. Rat, patnje i žrtve danas su za monografije koje nitko ne čita i za dekor predizbornih govornica. Oluja je dan da se spoji s vikendom i strugne na more. Idemo dalje. To je život. Propušteno postaje pokojno.
Ostala je činjenica da su branitelji žrtvovani kad su, umjesto guzonja, svoju glavu ponijeli u torbi u rat. Kad su im popljačkali poduzeća i bacili ih na cestu. Kad su im se klanjali s političkih govornica, nazivali ulice imenima njihovih brigada i nutkali ih daleko preuranjenim mirovinama, a to proračunato idolopoklonstvo trebalo je samo zato da bi ih lakše huškali na neprijatelje iza svakog grma i držali ih na lancu u kavezu prošlosti. I opet su žrtvovani kad su ih uspjeli uvjeriti da će se ratni i politički profiteri iz njihovih redova najbolje pobrinuti za interese njihove djece. Tisuću udruga imaju, tisuću, a čemu? Na kraju je i Šator njihove »elite« legao na Savsku, došao i otišao, a ništa se, naravno za one obične, nije promijenilo, čak ga više nigdje i neće, ni kao memorabiliju, a još manje kao spomenik Glogoškom i Klemmu.
Ma neka nam osiguraju da živimo, kaže mi L., bivša obrtnica bez posla, čiji je muž bio u ratu, a ona sada hrani obitelj spremajući po tuđim kućama. »Ovo u Kninu ionako služi samo njima. Politikantima i pijavicama. Šta oni misle da smo svi mi budale«.
I bivši premijer Orešković jučer je malo zasvirao u slične note. »Moramo krenuti naprijed, dobro se sjetiti onoga što smo prošli, ali (...) imamo druge borbe u kojima trebamo pobijediti, poput onih u gospodarstvu, ekonomiji...«
Da. Ali 21 godina je potrošena. Toliko vlakova je otišlo. A Knin i opet ne može proći bez ustaških pjesama.
novilist
Knina, Vukovara i branitelja vlasti i vlade sjete se na ona dva dana u kolovozu i studenom kad ih se stvarno ne možeš ne sjetiti i, opet prigodno, prije izbora. Ostalih dana ništa.
Obični, anonimni branitelji s vremenom su dobili penzije i krletke s balkonima od dva kvadrata u getima braniteljskih novogradnji, oni sa stranačkim zaleđem i lažnjaci na puno boljim gradskim pozicijama, četverosobne stanove od MORH-a i kredite koje nikad nisu vratili. Posla ovdje nema ni za zdrave, mlade i izvrsno školovane, a kako će za bivše borce koji više nisu ni mladi, niti su zdravi, a većinom su tapetari, seljaci s jednom kravom i radnici na baušteli.
Društvena »uključivost«, jedna od tih ganutljivih riječi koje je patentirala gospođa Kolinda, trebala bi vrijediti za sve građane, u našim okolnostima pogotovo za branitelje, ali na njih se ona nikad i nije odnosila. I od toga trajno više nema ništa. Vlak je prošao.
Toliko je godina od rata, godina u kojima se braniteljima trgovalo kao glupom i bezvrijednom marvom na stočnom sajmu, i ta se vječnost više se ne da premostiti nikakvim sadržajem na tragu Kolindine »uključivosti« sve kad bi u Banske dvore ušla ekipa kojoj je to prvo na pameti. A neće, jer drugo je vrijeme, 21- godišnjaci već rađaju svoju djecu i na tapetu su sada sasvim druge stvari. Rat, patnje i žrtve danas su za monografije koje nitko ne čita i za dekor predizbornih govornica. Oluja je dan da se spoji s vikendom i strugne na more. Idemo dalje. To je život. Propušteno postaje pokojno.
Ostala je činjenica da su branitelji žrtvovani kad su, umjesto guzonja, svoju glavu ponijeli u torbi u rat. Kad su im popljačkali poduzeća i bacili ih na cestu. Kad su im se klanjali s političkih govornica, nazivali ulice imenima njihovih brigada i nutkali ih daleko preuranjenim mirovinama, a to proračunato idolopoklonstvo trebalo je samo zato da bi ih lakše huškali na neprijatelje iza svakog grma i držali ih na lancu u kavezu prošlosti. I opet su žrtvovani kad su ih uspjeli uvjeriti da će se ratni i politički profiteri iz njihovih redova najbolje pobrinuti za interese njihove djece. Tisuću udruga imaju, tisuću, a čemu? Na kraju je i Šator njihove »elite« legao na Savsku, došao i otišao, a ništa se, naravno za one obične, nije promijenilo, čak ga više nigdje i neće, ni kao memorabiliju, a još manje kao spomenik Glogoškom i Klemmu.
Ma neka nam osiguraju da živimo, kaže mi L., bivša obrtnica bez posla, čiji je muž bio u ratu, a ona sada hrani obitelj spremajući po tuđim kućama. »Ovo u Kninu ionako služi samo njima. Politikantima i pijavicama. Šta oni misle da smo svi mi budale«.
I bivši premijer Orešković jučer je malo zasvirao u slične note. »Moramo krenuti naprijed, dobro se sjetiti onoga što smo prošli, ali (...) imamo druge borbe u kojima trebamo pobijediti, poput onih u gospodarstvu, ekonomiji...«
Da. Ali 21 godina je potrošena. Toliko vlakova je otišlo. A Knin i opet ne može proći bez ustaških pjesama.
novilist
