Kolika je stvarna cijena frakcijskih ratova u SDP-u će shvatiti tek na sljedećim izborima, dok ih sada zavarava relativno pristojan rejting kao posljedica činjenice da na lijevom političkom spektru još nemaju prave konkurencije. Kada ih taj bumerang pogodi, moći će samo poput Faurea vapiti za vremenima slave i radnicima bez kojih lijeve socijalne ideje nemaju uporišta
Hoće li Davor Bernardić izbaciti iz stranke sve one pobunjenike koji potpišu pismo u kojem traže njegovu abdikaciju, slijedi li raskol SDP-a na dvije ili tri stranke ili čak smrt hrvatske socijaldemokracije, dileme su servirane javnosti ovih dana.
Što god da se u konačnici dogodilo, ostane li Bernardić predsjednik ili ga nadjača »komitet pedesetorice«, dođe li do podjele i formiranja novih stranaka ili SDP samo u tragovima ostane na političkoj sceni, u Hrvatskoj se ništa dramatično neće dogoditi.
Barem ne ništa dramatičnije nego li je to bilo u Francuskoj prošle godine, kada je Socijalistička stranka bivšeg predsjednika Francoisa Hollandea katastrofalno izgubila predsjedničke izbore, a na parlamentarnim osvojila samo 29 od 577 zastupničkih mjesta.
– Velike ideje nikad ne umiru, ostavimo po strani podjele, vratimo se svojim korijenima i povežimo s francuskim radnicima, pokušava prije tri mjeseca izabrani predsjednik Olivier Faure oživjeti raskoljenu stranku koja je 1981. s Mitterandom prvi put došla na vlast.
SDP je još uvijek bitna politička stranka zahvaljujući ostavštini Zorana Milanovića i pristojnom broju saborskih zastupnika iako su upravo njegovom bahatošću i indolencijom izgubljeni izbori koje je morao dobiti nakon propalog eksperimenta s Oreškovićevom Vladom HDZ-a i Mosta.
Kolika je stvarna cijena frakcijskih ratova u SDP-u će shvatiti tek na sljedećim izborima, dok ih sada zavarava relativno pristojan rejting kao posljedica činjenice da na lijevom političkom spektru još nemaju prave konkurencije. Kada ih taj bumerang pogodi, moći će samo poput Faurea vapiti za vremenima slave i radnicima bez kojih lijeve socijalne ideje nemaju uporišta.
Što je SDP-u činiti i ima li to ikakvog smisla izuzev vlastohleplja? Bernardić je dokazano nesposoban ali legalno izabrani predsjednik stranke čiji oponenti nisu do sada uspjeli artikulirati njegov politički krimen osim stupidne svadbene čestitke nacistu Bujancu.
Tko je taj iz SDP-a koji misli da može i treba naslijediti Bernardića još uvijek nismo čuli, a kamo li što misli u stranci promijeniti i hoće li poput Faurea upomoć pozvati slavnu tradiciju i radnike.
Varaju se oni koji u ime SDP-a ruše Bernardića ako misle da je on jedini i najveći stranački problem. SDP nema nikakvog stvarnog političkog sadržaja, štoviše već odavno su se odrekli socijaldemokracije i za Milanovića javno deklarirali kao pristalice neoliberalizma.
Kada je Ivica Račan prevodio Savez komunista u Stranku demokratskih promjena, govorilo se da su SDP-ovci reformirani komunisti, dok su oni koji su marksizam zamijenili nacionalizmom otišli u HDZ.
Danas je nemoguće reformirati SDP, jer bi to značilo tražiti od klijentelistički umreženih salonskih ljevičara da se vrate »velikim idejama koje nikada ne umiru«, dakle izvornom marksizmu. Može li netko zamisliti kako Davora Bernardića, tako Peđu Grbina ili Sinišu Hajdaš-Dončića kako marširaju na čelu kolone radnika »3. maja« ili obiteljskih liječnika jurišajući na Zimski dvorac, pardon Banske dvore?
Zato ne bi bila nikakva šteta da SDP propadne i nestane, jer to vječno sviranje srednjem kursu nema baš nikakvog suvislog razloga za postojanjem. S Bernardićem ili bez njega, svejedno.
novilist
