Jedan znanac, u kafani, upita me, malo u šali, a više ozbiljno, e je li moguće da mi je preče na cijeloj ovolikoj stranici novina pisati o tome kako konji nemaju trepavica na donjem očnom kapku nego napisati bar nešto, ‘na primjer, o sudbini hrvatskog naftnog giganta po imenu INA’
Razgovor je od prije koji dan, smatram da ga treba objaviti. Jedan znanac, u kafani, upita me, malo u šali, a više ozbiljno, e je li moguće da mi je preče na cijeloj ovolikoj stranici novina pisati o tome kako konji nemaju trepavica na donjem očnom kapku nego napisati bar nešto, ‘na primjer, o sudbini hrvatskog naftnog giganta po imenu INA’. Rekao sam mu da mi je preče.
- Čekaj, da ti odmah kažem, ja rado čitam tvoju kolumnu. Ali ponekad, to stvarno bude rijetko, ali, kako da ti kažem, odeš, brate, izvan aktualnosti. A s konjskim trepavicama si otišao, za moj ukus, predaleko.
- Dobro, a da ja pitam tebe: a zašto bi ti htio da baš ja pišem nešto o tome kako veliš gigantu hrvatskom po imenu INA? Moja spoznaja o konjskim trepavicama trajala je dugo, od đačkih dana je počela, a INA mi nije u tom polju. A kako bih došao do građe o Ini kad ja veza u financijskoj policiji, poreznim strukturama, u tajnim službama nemam ama nikakvih? A i kasno mi je, nisam se ni školovao za novinara, što sam stariji sve više uviđam koliko je to krvav posao.
- Pa zanimalo bi me šta ti o tome svemu misliš.
- Pa evo, reći ću ti usmeno. Mene to ne zanima. Ja gorivo kupujem na pumpama u Zagrebu. Kome moj novac za gorivo odlazi, ne znam, a nemam ni želje da to istražujem. Moj auto, za moj pojam i kriterije, vozi jednako dobro s gorivom kupljenim na pumpama s natpisom INA, kao i sa drugim. Ako je INA prodana, izdana, poklonjena ili šta već, ja u tome poslu nisam učestvovao, donedavno nisam čak ni znao da je ona u većinskom ili tako nekakvom vlasništvu druge zemlje. I ne razumijem zašto bi sad Hrvatska htjela da otkupi, pretpostavljam, po visokoj cijeni, nešto što je, pretpostavljam, prodala po niskoj, ili po nižoj. Hrvatska za to novaca, izgleda mi, nema. A da se zadužuje, da bi kupila nešto što je prodala, računam da ne bi bio pametan posao.
- E pa o tome se radi: možda bi trebalo da se i kulturnjaci oglase i dadu podršku da se INA vrati ili da se ne vrati u vlasništvo Hrvatske?
- Kulturnjaci? Nisam ti baš simpatizant riječi kulturnjak. Ne samo zbog toga što se završava na –njak, već i zbog toga što imam dovoljno godina da bih o ljudima iz kulture imao visoko mišljenje. Gledao sam neke od današnjih kulturnjaka kako su političarima pridržavali mikrofone. A zašto bi ljudi iz kulture (odvojene od države ili ne) navaljivali da se jedna naftnoprerađivačka firma vrati državi, a država ju je prodala? Zašto bi, ako se kulturnjaci nisu oglasili, na primjer, kad je onaj nogometaš hrvatski vikao preko televizije za dom, a stadion u Maksimiru mu odgovarao spremni? To je vidio i čuo svaki onaj kome su oči navrh glave i uši malo niže. Zašto se kulturnjaci nisu javili kad je taj isti igrač izabran za pomoćnika izbornika hrvatske reprezentacije? I sad je tamo gdje je izabran. Sport je dio neke kulture, je li, ja mislim, i više od prerade nafte. A tadašnji predsjednik države Hrvatske, pravnik i profesor prava na sveučilištu, usto još, kažu, i muzičar, dakle i on čovjek visoke kulture, doktor nauka, gdje je on bio kad je igrač grmio u mikrofon? I on je tada bio neki reprezentativac Hrvatske, bio je hrvatski predsjednik. I gdje je taj kulturnjak bio? Bio je u mišjoj rupi, odande bi tu i tamo procijedio nešto kao, mi smo protiv svih totalitarizama. Taj isti danas, kažu, hoće da bude u novoj ljevičarskoj stranci. Da se ja pitam, ne bih ga primio. Nije se oglasio ni kad je FIFA, koja baš i nije neka ljevičarska struktura, kaznila onoga igrača zabranom igranja za Hrvatsku, zabranom ulaska na stadione na svjetskom prvenstvu u Brazilu. Gdje su bili kulturnjaci kad je uvođena kuna? Ne pitam ja kulturnjake, pitam tebe. Gdje su bili kad je pola pune dvorane u Ciboninu tornju skandiralo u-u-ubij, a pola nje odgovaralo Srbina? Sportska i druga štampa je sutradan pisala kako je atmosfera bila super.
- Pa evo, to što mi sad govoriš, napiši!
- Je li? Nije ti dosta što ti govorim? Pa i pisao sam o svemu tome. Ali sam odlučio da više neću. Kad sam god pisao o tome, neki su dobili pjenu oko ograde zubne i riknuli kako sam protiv svega hrvatskoga. Etiketa na kvasnu flašu. Ja nisam gradio ni Jugoslaviju, ni Hrvatsku, nisam ih ni razbijao, nisam revolucionaran tip.
- Dobro, ali si imao jedan intervju o jezičnoj politici u Hrvatskoj, meni je to bilo super.
- A prije tog intervjua sam pisao, bogme dosta, o hrvatskoj jezičnoj diktaturi, no ti ne čitaš, ili si lijen da nađeš, o tome kako jezični diktatori hrvatski smišljaju riječi po kućama, i sutradan ih puštaju u narod proglašavajući ih drevnim hrvatskim riječima. Pogledaj, evo, jedan blaži primjer, s riječju gorje: ona je, odlukom nekog od takvih diktatora, ušla u obavezan leksik vremenske televizijske i radio prognoze vremena. A gorje je stilski jako markirana riječ, nije neutralna. Ali je, s neke stolice, odlučeno da se riječ planina ima potisnuti. Ne bi me iznenadilo da se sad, nakon uvođenja gorja, i more pretvori u morje. Gorje i morje, šta kažeš? U gorju snijeg, na morju burja. Dolje srpski, živio ruski! Ili, na primjer, riječ šta. Među Hrvatima živim četvrt stoljeća, svaki koga znam govori šta, čujem riječ i na tržnici i na ulici, pune su je knjige najboljih hrvatskih pisaca, ali kad je napišem, i kompjuter i mobitel mi je podvuku crveno. Pokušaj sam, pa ćeš vidjeti. Nije, dakle, hrvatska. I sad ja treba da se toga pridržavam. Ja neću. Ako se dalmatinska vajna elita podvrgnula diktatu zagrebačkih jezičnih manipulatora da riječ zaliv nije hrvatska, već da je to zaljev, onda zdrav čovjek prestaje biti razgovorljiv. Hrvatska nema nijednoga zaljeva, ima samo zalive. Ali s ruba Panonskog mora je rečeno da je hrvatska riječ zaljev, a da je zaliv srpska! A Srbija nema nijednog ni zaljeva ni zaliva.
- Meni bi bilo zanimljivije čitati to što sad govoriš od nekih, kažem ti, rijetkih tekstova, koje si pisao o temama koje, ono, nisu posve naše i ne pogađaju, ono, baš u našu sridu.
- E pa znaš šta ću ti reći: ne pišem ja da bih takvima kao ti izražavao misli. Ili ispunjavao želje. Moje mi iskustvo govori da se dobar dio ljudi koji čitaju novine ili okapavaju na internetu pretvorio u nešto što bi se moglo zvati kroatocentričnim ovisnicima. Ne zanima ih ništa što se ne bavi katalogom hrvatske pljačke. Ako si i ti takav, najbolje je da pišeš sam. Ja ne mogu. Meni je i Jugoslavija bila podobro tijesna, a pisati stalno o hrvatskim krađama ili podvalama daleko je od moga osjećanja za život. A što se tiče mojih tekstova na koje imaš primjedbe, reći ću ti ono što je Marko Valerije Martijal, epigramatičar rimski, odgovorio nekom kritičaru koji ga je prozivao za to što piše preduge epigrame: moje je da ih pišem, a tvoje da ih preskačeš!
- Nemoj mi zamjeriti. Ja utorkom nestrpljivo čekam tvoje tekstove na portalu lista, ovo sam ti rekao više uzgred, i u dobroj namjeri.
- Vidiš, ima dosta takvih te im tekstovi stižu na kompjuter utorkom o podne. Ali ima i onih koji novine kupuju na kioscima, već od petka ujutru ih nalaze tamo. Ima dosta onih koji me hvale, i više no što treba. Nedavno mi je čovjek iz uredništva kazao kako je na facebook stranici lista (donedavno nisam znao ni da postoji) jedan moj tekst dobio čak 140 lajkova. Pa sam nekoliko dana malo pruočavao, kako da ti kažem, status svojih tekstova na toj fb stranici. I znaš šta sam spoznao: da najbolji moji tekstovi, u pravilu, imaju najmanje tih lajkova. Kad je tamo neki tekst o nekom Sandžakliji, onda lajkovi stižu iz Sandžaka, kad je o Slamnigu, eto zagrebačkih lajkova. A kad moja neka rođaka na svom fb profilu postavi sliku tepsije s baklavom koju je ispekla, onda lajkova dobije triput više od moga teksta koji sam sastavljao i pažljivo i dugo, i s mnogo truda. Više to gledati neću. I neću zbog toga krenuti da pišem o gigantu po imenu INA.
- Dobro, INA je bila samo povod.
- E sad mi je tvoj povod dao povoda da se sjetim njemačke kobile, vjerovao mi li ne, po imenu Emma Ina, koja se bila zaglavila u neko blato kraj Hamburga, pa su je izvadili vatrogasci. Možda i hrvatsku kobilu po imenu INA izvade njemački vatrogasci. Pa mi gigant INA u sjećanje opet doziva Martijala i epigram iz njegove sedme knjige, čini mi se, skroz primjenljiv:
Novaca nemam u kući, pa, Regule, valja mi tvojePoklone prodati sve. Bi li ih kupio ti?
Eto, znaj da je u epigramu Regul bio neki mecena Martijalov. Dakle, ako me pitaš konji ili INA, odgovaram ti – konji! Zato ćeš od mene još malo čitati o konjima, a poslije toga ćeš malo o psima i kojoj drugoj dihaniji. Ako ti se čita. Ako ne, ti preskoči. Hajde, živio i zdrav bio!
portalnovosti
Razgovor je od prije koji dan, smatram da ga treba objaviti. Jedan znanac, u kafani, upita me, malo u šali, a više ozbiljno, e je li moguće da mi je preče na cijeloj ovolikoj stranici novina pisati o tome kako konji nemaju trepavica na donjem očnom kapku nego napisati bar nešto, ‘na primjer, o sudbini hrvatskog naftnog giganta po imenu INA’. Rekao sam mu da mi je preče.
- Čekaj, da ti odmah kažem, ja rado čitam tvoju kolumnu. Ali ponekad, to stvarno bude rijetko, ali, kako da ti kažem, odeš, brate, izvan aktualnosti. A s konjskim trepavicama si otišao, za moj ukus, predaleko.
- Dobro, a da ja pitam tebe: a zašto bi ti htio da baš ja pišem nešto o tome kako veliš gigantu hrvatskom po imenu INA? Moja spoznaja o konjskim trepavicama trajala je dugo, od đačkih dana je počela, a INA mi nije u tom polju. A kako bih došao do građe o Ini kad ja veza u financijskoj policiji, poreznim strukturama, u tajnim službama nemam ama nikakvih? A i kasno mi je, nisam se ni školovao za novinara, što sam stariji sve više uviđam koliko je to krvav posao.
- Pa zanimalo bi me šta ti o tome svemu misliš.
- Pa evo, reći ću ti usmeno. Mene to ne zanima. Ja gorivo kupujem na pumpama u Zagrebu. Kome moj novac za gorivo odlazi, ne znam, a nemam ni želje da to istražujem. Moj auto, za moj pojam i kriterije, vozi jednako dobro s gorivom kupljenim na pumpama s natpisom INA, kao i sa drugim. Ako je INA prodana, izdana, poklonjena ili šta već, ja u tome poslu nisam učestvovao, donedavno nisam čak ni znao da je ona u većinskom ili tako nekakvom vlasništvu druge zemlje. I ne razumijem zašto bi sad Hrvatska htjela da otkupi, pretpostavljam, po visokoj cijeni, nešto što je, pretpostavljam, prodala po niskoj, ili po nižoj. Hrvatska za to novaca, izgleda mi, nema. A da se zadužuje, da bi kupila nešto što je prodala, računam da ne bi bio pametan posao.
- E pa o tome se radi: možda bi trebalo da se i kulturnjaci oglase i dadu podršku da se INA vrati ili da se ne vrati u vlasništvo Hrvatske?
- Kulturnjaci? Nisam ti baš simpatizant riječi kulturnjak. Ne samo zbog toga što se završava na –njak, već i zbog toga što imam dovoljno godina da bih o ljudima iz kulture imao visoko mišljenje. Gledao sam neke od današnjih kulturnjaka kako su političarima pridržavali mikrofone. A zašto bi ljudi iz kulture (odvojene od države ili ne) navaljivali da se jedna naftnoprerađivačka firma vrati državi, a država ju je prodala? Zašto bi, ako se kulturnjaci nisu oglasili, na primjer, kad je onaj nogometaš hrvatski vikao preko televizije za dom, a stadion u Maksimiru mu odgovarao spremni? To je vidio i čuo svaki onaj kome su oči navrh glave i uši malo niže. Zašto se kulturnjaci nisu javili kad je taj isti igrač izabran za pomoćnika izbornika hrvatske reprezentacije? I sad je tamo gdje je izabran. Sport je dio neke kulture, je li, ja mislim, i više od prerade nafte. A tadašnji predsjednik države Hrvatske, pravnik i profesor prava na sveučilištu, usto još, kažu, i muzičar, dakle i on čovjek visoke kulture, doktor nauka, gdje je on bio kad je igrač grmio u mikrofon? I on je tada bio neki reprezentativac Hrvatske, bio je hrvatski predsjednik. I gdje je taj kulturnjak bio? Bio je u mišjoj rupi, odande bi tu i tamo procijedio nešto kao, mi smo protiv svih totalitarizama. Taj isti danas, kažu, hoće da bude u novoj ljevičarskoj stranci. Da se ja pitam, ne bih ga primio. Nije se oglasio ni kad je FIFA, koja baš i nije neka ljevičarska struktura, kaznila onoga igrača zabranom igranja za Hrvatsku, zabranom ulaska na stadione na svjetskom prvenstvu u Brazilu. Gdje su bili kulturnjaci kad je uvođena kuna? Ne pitam ja kulturnjake, pitam tebe. Gdje su bili kad je pola pune dvorane u Ciboninu tornju skandiralo u-u-ubij, a pola nje odgovaralo Srbina? Sportska i druga štampa je sutradan pisala kako je atmosfera bila super.
- Pa evo, to što mi sad govoriš, napiši!
- Je li? Nije ti dosta što ti govorim? Pa i pisao sam o svemu tome. Ali sam odlučio da više neću. Kad sam god pisao o tome, neki su dobili pjenu oko ograde zubne i riknuli kako sam protiv svega hrvatskoga. Etiketa na kvasnu flašu. Ja nisam gradio ni Jugoslaviju, ni Hrvatsku, nisam ih ni razbijao, nisam revolucionaran tip.
- Dobro, ali si imao jedan intervju o jezičnoj politici u Hrvatskoj, meni je to bilo super.
- A prije tog intervjua sam pisao, bogme dosta, o hrvatskoj jezičnoj diktaturi, no ti ne čitaš, ili si lijen da nađeš, o tome kako jezični diktatori hrvatski smišljaju riječi po kućama, i sutradan ih puštaju u narod proglašavajući ih drevnim hrvatskim riječima. Pogledaj, evo, jedan blaži primjer, s riječju gorje: ona je, odlukom nekog od takvih diktatora, ušla u obavezan leksik vremenske televizijske i radio prognoze vremena. A gorje je stilski jako markirana riječ, nije neutralna. Ali je, s neke stolice, odlučeno da se riječ planina ima potisnuti. Ne bi me iznenadilo da se sad, nakon uvođenja gorja, i more pretvori u morje. Gorje i morje, šta kažeš? U gorju snijeg, na morju burja. Dolje srpski, živio ruski! Ili, na primjer, riječ šta. Među Hrvatima živim četvrt stoljeća, svaki koga znam govori šta, čujem riječ i na tržnici i na ulici, pune su je knjige najboljih hrvatskih pisaca, ali kad je napišem, i kompjuter i mobitel mi je podvuku crveno. Pokušaj sam, pa ćeš vidjeti. Nije, dakle, hrvatska. I sad ja treba da se toga pridržavam. Ja neću. Ako se dalmatinska vajna elita podvrgnula diktatu zagrebačkih jezičnih manipulatora da riječ zaliv nije hrvatska, već da je to zaljev, onda zdrav čovjek prestaje biti razgovorljiv. Hrvatska nema nijednoga zaljeva, ima samo zalive. Ali s ruba Panonskog mora je rečeno da je hrvatska riječ zaljev, a da je zaliv srpska! A Srbija nema nijednog ni zaljeva ni zaliva.
- Meni bi bilo zanimljivije čitati to što sad govoriš od nekih, kažem ti, rijetkih tekstova, koje si pisao o temama koje, ono, nisu posve naše i ne pogađaju, ono, baš u našu sridu.
- E pa znaš šta ću ti reći: ne pišem ja da bih takvima kao ti izražavao misli. Ili ispunjavao želje. Moje mi iskustvo govori da se dobar dio ljudi koji čitaju novine ili okapavaju na internetu pretvorio u nešto što bi se moglo zvati kroatocentričnim ovisnicima. Ne zanima ih ništa što se ne bavi katalogom hrvatske pljačke. Ako si i ti takav, najbolje je da pišeš sam. Ja ne mogu. Meni je i Jugoslavija bila podobro tijesna, a pisati stalno o hrvatskim krađama ili podvalama daleko je od moga osjećanja za život. A što se tiče mojih tekstova na koje imaš primjedbe, reći ću ti ono što je Marko Valerije Martijal, epigramatičar rimski, odgovorio nekom kritičaru koji ga je prozivao za to što piše preduge epigrame: moje je da ih pišem, a tvoje da ih preskačeš!
- Nemoj mi zamjeriti. Ja utorkom nestrpljivo čekam tvoje tekstove na portalu lista, ovo sam ti rekao više uzgred, i u dobroj namjeri.
- Vidiš, ima dosta takvih te im tekstovi stižu na kompjuter utorkom o podne. Ali ima i onih koji novine kupuju na kioscima, već od petka ujutru ih nalaze tamo. Ima dosta onih koji me hvale, i više no što treba. Nedavno mi je čovjek iz uredništva kazao kako je na facebook stranici lista (donedavno nisam znao ni da postoji) jedan moj tekst dobio čak 140 lajkova. Pa sam nekoliko dana malo pruočavao, kako da ti kažem, status svojih tekstova na toj fb stranici. I znaš šta sam spoznao: da najbolji moji tekstovi, u pravilu, imaju najmanje tih lajkova. Kad je tamo neki tekst o nekom Sandžakliji, onda lajkovi stižu iz Sandžaka, kad je o Slamnigu, eto zagrebačkih lajkova. A kad moja neka rođaka na svom fb profilu postavi sliku tepsije s baklavom koju je ispekla, onda lajkova dobije triput više od moga teksta koji sam sastavljao i pažljivo i dugo, i s mnogo truda. Više to gledati neću. I neću zbog toga krenuti da pišem o gigantu po imenu INA.
- Dobro, INA je bila samo povod.
- E sad mi je tvoj povod dao povoda da se sjetim njemačke kobile, vjerovao mi li ne, po imenu Emma Ina, koja se bila zaglavila u neko blato kraj Hamburga, pa su je izvadili vatrogasci. Možda i hrvatsku kobilu po imenu INA izvade njemački vatrogasci. Pa mi gigant INA u sjećanje opet doziva Martijala i epigram iz njegove sedme knjige, čini mi se, skroz primjenljiv:
Novaca nemam u kući, pa, Regule, valja mi tvojePoklone prodati sve. Bi li ih kupio ti?
Eto, znaj da je u epigramu Regul bio neki mecena Martijalov. Dakle, ako me pitaš konji ili INA, odgovaram ti – konji! Zato ćeš od mene još malo čitati o konjima, a poslije toga ćeš malo o psima i kojoj drugoj dihaniji. Ako ti se čita. Ako ne, ti preskoči. Hajde, živio i zdrav bio!
portalnovosti
