Korporatizam i ekonomski liberalizam ne smiju se izjednačavati

Prvo je kolaps Agrokora prošle godine izazvao sveopću političku paniku, ali u ekonomskim podacima nije ostavio nikakvoga traga. Zauvijek će ostati zagonetka koliko se to može zahvaliti preventivnim moćima Lex Agrokora, a koliko ranijem napuhavanju važnosti the korporacije. Slijedili su Borovo, Croatia Airlines, Petrokemija, Uljanik ... neke od perjanica pojedinih sektora i regija za koje se do jučer (a i danas se znade potkrasti ista greška) govorilo i pisalo da su stožeri našeg gospodarstva. Danas su ta poduzeća u ekonomskim crnim kronikama iako gospodarstvo raste.

Kako je moguće da velike i poznate korporacije padaju, a gospodarstvo raste

U slučaju Agrokora smo objasnili: iza prividne veličine i važnosti krije se (relativno) mali doprinos BDP-u (u odnosu na opći dojam). Takozvane perjanice nisu perjanice jer su najefikasnije, već se prezentiraju tako jer su zainteresirane da se o njima piše i priča; neefikasne su, pa se nikad ne zna kada će im zatrebati neka pomoć. Zato se pozicioniraju u medijima i prema političarima kako bi uvijek imale šansu za dobivanje pomoći kad ustreba. Na koncu, mediji su već solidno dokumentirali kako je Ivica Todorić gotovo do zadnjeg trenutka očekivao kako će mu vlast uskočiti.

Zapravo više nije moguće, a i nema smisla, računati sve izravne i neizravne (prikrivene) subvencije koje su razne hrvatske vlade osigurale raznim perjanicama, a zapravo nekonkurentnim gubitašima ili onima koji su to postajali u perspektivi. Puno je važnije gledati gdje je novac od poticaja završio.

Kada se neko poduzeće (otvoreno ili prikriveno) subvencionira, plaća se nešto što se u normalnim tržišnim uvjetima, zbog pritiska konkurencije i tvrdih budžetskih ograničenja, ne bi moglo plaćati. Možda se plaća neefikasan radni proces jer je zaposleno previše radnika ili su im plaće previsoke (ili i jedno i drugo). Možda direktori kradu pa se financira pljačka. Možda se skupo plaćaju inputi u proces proizvodnje.

Otvorene subvencije

Kako god bilo, kada se otvoreno subvencionira, onda mi koji to plaćamo znamo na čemu smo: postoji "društveni interes" koji je dovoljno dobro artikuliran da poklanjamo novac nekim sektorima i poduzećima. Kao kad Nijemci i Nizozemci poklanjaju nama svoj novac kroz EU fondove.

Normalan svijet otvorene subvencije ne daje bezuvjetno. Određuje ih u transparentnom političkom procesu. Kroz to se artikulira javni interes te se subvencija vremenski limitira i implementiraju se snažni kontrolni mehanizmi. Tako se osigurava limitirana pomoć i poticaj na promjenu. Najveći broj subvencija i drugih vrsta pomoći služe samo za financiranje prijelaznog razdoblja promjene. Na primjer, kada je Saab gasio proizvodnju osobnih automobila nekoliko godina je imao pomoć dok se nije vidjelo da se proizvodnja ne isplati, pa je ugašena. Inače dobijete džankija. Ipak se poklanja tuđi novac i bilo bi uvredljivo zaigrati se s novcem koji nam je netko dao, nismo ga sami zaradili.

Zadnji potez s Uljanikom je na tragu logike otvorene subvencije. Poduzeće je gubitaš (jer je u minusu a posla ima preko glave). Znači da mu nema spasa bez dubokog restrukturiranja, ako i tada. Poduzeće je privatno (oko 47% imaju radnici, oko 3% su trezorske dionice pa kad se dodaju još i mali dioničari očito je kako je riječ o samoupravnom privatnom poduzeću). U normalnim uvjetima slijedio bi stečaj.

Međutim, u Hrvatskoj još nije zabilježeno da je iole važnije poduzeće samo tako propalo bez očaravajućeg dodira politike. Vlada je priskočila u pomoć garancijom od 96 milijuna eura povrh do sada izdanih stotina milijuna. No sva je sreća da smo ušli u EU. Unija nas štiti od nas samih. Zamjenjuje ulogu osviještenih građana koji ne dopuštaju da im država lako zavuče ruku u džep. Dok Hrvati i dalje žive u financijskoj nesvijesti, sada sukladno EU pravilima treba napraviti plan restrukturiranja, Komisija ga mora prihvatiti, nadzirat će njegovu provedbu, i sve skupa ne može dugo trajati. Komisija radi umjesto pasivnih hrvatskih poreznih obveznika – sušta suprotnost ovdašnjim navikama beskonačnog i bezuvjetnog subvencioniranja ili poticanja privilegiranih poduzeća, kroz što su desetljećima pržene stotine milijardi nacionalnog kapitala koji se mogao pametnije utrošiti na ulaganja i razvoj.

Opake prikrivene subvencije

Za razliku od otvorenih subvencija prema EU pravilima, prikrivene su opake. Ne vide se na prvi pogled. Najčešće su rezultat nekog zaplotnjačkog političkog deala. Što su ekonomija i politika uže isprepletene, bit će ih više. I bit će više priča o strategijama i nacionalnim interesima koji ih opravdavaju. A one koji se protive davanju para za takve projekte označava se kao naivce ili protivnike nacionalnih interesa i radništva.

Na primjer, lako je pomisliti da je bolje da država naručuje brodove od Uljanika, nego da mu daje garanciju. To rješenje zagovara Goranko Fižulić. Nastali bi novi brodovi, subvencija ne bi bilo, održala bi se zaposlenost u Uljaniku.

Takve ideje zaobilaze dva ključna pitanja: tko bi te brodove platio (porezni obveznici, naravno) i po kojoj cijeni. Ključan je drugi dio pitanja: ako je proizvodnja neefikasna, cijena će biti veća od cijene koja bi se mogla postići na međunarodnom tenderu. Netko mora platiti razliku. Naravno, postoji i ona privlačna priča o tome da će baš taj poticaj odjednom dovesti do velikog rasta efikasnosti (uvijek se tako priča kad se traži poticaj) i tehnološkog napretka iako te lijepe želje industrijska politika u Hrvatskoj nikada nije uspjela ostvariti.

Tržišne cijene šalju signale

Ekonomika poduzeća se u velikoj mjeri svodi na odnos cijene i graničnog troška. To znači da efikasnost i kvaliteta gospodarskog sustava u velikoj mjeri zavise o točnosti cjenovnih signala – ono što je relativno skupo se isplati proizvoditi i vice versa. Osnove mikroekonomije. Ako pristajemo na distorzije odnosa cijena (kao u slučaju preplaćivanja brodova jer ih rade naši), činimo strašnu štetu. Zamagljujemo stvarni trošak i prebacujemo ga na krajnjeg platišu (to je u pravilu neki potrošač ili porezni obveznik). I činimo to na netransparentan način podgrijavajući iluziju da je s neefikasnom proizvodnjom sve u redu i da se ništa ne mora mijenjati. Postoje čarobna rješenja, samo se one budale prije nas nisu sjetile!

Zbog mogućnosti da se pod prikrivene subvencije ukrca svašta, otvorene, uvjetovane i strogo nadzirane subvencije prema EU modelu mnogo su bolje od prikrivenih poticaja u ime mutnih strategija i viših nacionalnih interesa. Prijelaz iz drugog u prvi model šalje ispravan signal i upućuje na prilagođavanje.

Uzmimo Petrokemiju. Teško se sjetiti godina kada se s Petrokemijom nije događalo nešto posebno. Čudnih dokapitalizacija te kompanije bilo je valjda više od čudnih spašavanja i dokapitalizacija Poštanske banke. Trebao bih dugo i detaljno analizirati strukturu i cijene inputa, načine kako se dobavljaju najvažnije sirovine (jedna od njih je plin) i plasman proizvoda koji uglavnom ide u izvoz, da shvatim omjere i razmjere problema. Za to nemam vremena, ali vidim 20-tak posto udjela privatnih vlasnika u Petrokemiji (uglavnom obvezni mirovinski fondovi).

Dakle, i Uljanik i Petrokemija i Agrokor (potonji kroz logiku svojega nastanka i preostale udjele državnih fondova u nekima od kompanija iz sastava koncerna) nisu normalne kapitalističke kompanije. To su javno-privatna partnerstva koja po svojoj genezi pripadaju post-socijalističkoj epohi koju upravo, nadajmo se, ostavljamo za sobom. Vlasničke promjene su u toj epohi pogrešno imenovane kao privatizacije i nekontrolirane rasprodaje dok se, u stvari, radilo o tome da je država (tj. vlast) u bitnim dijelovima sustava zadržavala neposrednu tj. formalnu, čvrstu ili posrednu tj. neformalnu, meku kontrolu, bez obzira na papirnatu raspodjelu vlasničkih prava. Mnogo je važnije bilo ono da jedan poziv menja sve. Takav gospodarski model nema nikakve veze s ekonomskim liberalizmom ili neoliberalizmom već se može označiti kao korporatizam.

O razlici korporatizma i ekonomskog liberalizma

Nobelovac Edmund Phelps ovako je to definirao: u kapitalizmu koji se temelji na zasadama ekonomskog liberalizma kapitalisti su neovisni međusobno i od vlasti, dominantno se nalaze u odnosu međusobnog natjecanja i ne postoji vlast koja u rukama drži uzde njihovih odnosa. Nasuprot tome, korporatizam ili oligarhijsko gospodarstvo osigurava političku kontrolu nad bitnim dijelovima poslovnog sektora.

U korporatizmu je lako biti malo neefikasan ako se ima pravi adresar. Jedan poziv menja sve; uvijek je moguće sklopiti neki deal kojemu drugi nemaju pristupa, a koji će malo povećati prodaju, dići cijenu neke isporuke ili pak smanjiti cijenu neke važne kupnje. Biti poduzetnik i uspješan menadžer u korporatizmu nije isto što biti poduzetnik i uspješan menadžer u kapitalizmu utemeljenom na ekonomskom liberalizmu. Traže se drukčije vještine. U prvome umreženost odnosno telefonski adresar s pravim brojevima odlučuju o lokaciji sreće; u drugome o tome odlučuju inovativnost i sposobnost upravljanja ljudima i procesima.

Sada je jasno kako je moguće da se korporatističke korporacije raspadaju, a da ekonomija svejedno napreduje. Korporatističke korporacije, koje su zavisne o svojim političko-oligarhijskim patronima, osim što su bile manje važne od onoga kako su prikazivane (pa njihovi problemi ne predstavljaju ni izbliza onoliki sistemski rizik kao što se nekada mislilo), uza sebe su vezale mnoge ekonomske resurse. Bijeg ljudi i novca od takvih crnih rupa u druge aktivnosti donosi napredak čak i ako se radi o bijegu iz nužde kao što je slučaj sa, recimo, bijegom iz gradnje brodova u iznajmljivanje apartmana.

Korporatistička oligarhija i njeni akademski čuvari na ovakve zaključke u pravilu skaču kao opareni jer im pod nogama izmiče ideološki i retorički tepih na kojem su desetljećima gradili priču o vlastitoj osobitosti: a što je s tehnologijom, tehnološkim razvojem, strategijom, zar ćemo postati nacija konobara i spremačica? Iza ovog moralno ogavnog ali javno prihvaćenog vrijeđanja dva plemenita zanimanja krije se slabost koja se vidi čim se postavi pravo pitanje: a gdje vam je do sada bio tehnološki razvoj, gospodo? Da je to doista bio pravi tehnološki razvoj, ne biste imali gubitke i ne bi vam konobari i spremačice sada zarađivali devize.

Nisam tržišni fundamentalist koji vjeruje da nevidljiva krpa tržišta može jednim potezom i bezbolno izbrisati neku djelatnost pa da sutradan svi ti ljudi i kapital osvanu zaposleni u nekoj drugoj perspektivnoj djelatnosti. Ono što se u udžbenicima komplicirano zove realokacija faktora proizvodnje bolan je i dugotrajan proces koji ima privatne i društvene troškove. Zbog toga je EU model uvjetovane i vremenski ograničene državne pomoći, kroz koji se proces famoznog restrukturiranja pokušava usmjeriti, pomoći i nadzirati, dovoljno dobar ako se dosljedno provede.

Na tome tragu, u hrvatskoj brodogradnji vjerojatno postoje džepovi znanja i drugih izvora ekonomske efikasnosti koji mogu postati konkurentni. Doista, zašto im ne pomoći da se afirmiraju? Privatni vlasnici drugih brodogradilišta sada su u potrazi za tim džepovima i nišama. Ne znamo hoće li uspjeti. Ako ne uspiju ili će propasti ili će opet zavući ruke u naše džepove. Švedska primjerice više nema veliku brodogradnju ali je među svjetskim tehnološkim liderima u inženjeringu i know-howu vezanom uz more.

Ovo ističem jer se kod nas svako zalaganje za poštivanje tržišnih signala i kriterija isključuje i označava kao naivno, fundamentalističko ili slijepo-interesno. Za razliku od tržišnih naivaca, samo veliki znalci industrijske politike znaju kako se stvarno pomaže ljudima i poduzećima i kako se vodi. Ovdje sam pokušao objasniti zašto to nije tako.

Jedna od najvećih intelektualnih podvala modernoga doba je izjednačavanje koruptivnog i dogovornog korporatizma s ekonomskim liberalizmom ili neoliberalizmom. U stvarnosti, među njima je ogromna razlika. Dok prvi obožava nacionalne monopole – perjanice, drugi gleda kako da ih olabavi i dovede im konkurenciju. Dok prvi vjeruje u strateško upravljanje granama i gospodarstvom u cjelini, drugi smatra da je na državi da osigura jednaka pravila igre za sve i razumno niske terete. Dok prvi u svakoj vrsti businessa vidi dobru stvar, drugi vidi dobru stvar u tržištu tamo gdje može nastati fer, zdravo natjecanje.

Uloga i važnost tržišta nastoje se umanjiti na razne načine. Međutim, ako se malo pogleda što se događalo u Davosu protekloga tjedna, uočit će se jedna zanimljiva stvar. Ta moćna ekonomsko-politička gomilica tamo naizgled dogovorom oblikuje svijet. Međutim, u stvari oni razgovaraju o tome kako se najbolje prilagoditi tržišnim procesima koji su im dani. Od prvoga do zadnjeg dana, kada se na bini pojavio Donald Trump. Njegove su glavne poruke bile dvije: fer trgovina odnosno tržišno natjecanje te Amerika koja je smanjila poreze (na kapital i rad) i sad je još atraktivnije mjesto za investiranje – dođite i investirajte u Ameriku.

Danas je svijet toliko složen da je i Amerika samo još jedna «mala i otvorena ekonomija» koja stvaranjem dobre klime za posao pokušava privući investicije. A Predsjednik je njen glavni salesman.

https://arhivanalitika.hr/blog/ekonomija-raste-korporacije-padaju-osvrt-na-prosli-i-uvod-u-novi-tjedan/