Budući da nije posljedica jedne misli, procesa ili političke akcije, liberalizam nikad nije predstavljen u obliku jedinstvene doktrine. Razni liberalni autori interpretirali su ga na različite, a ponekad i suprotstavljene načine. Ipak, postoji dovoljno zajedničkih točaka da bi se sve njih definiralo liberalima. Upravo te zajedničke točke omogućavaju nam da definiramo liberalizam kao posebnu školu mišljenja. S jedne strane, liberalizam je nedvojbeno ekonomska doktrina koja teži prema modelu samoregulirajućeg tržišta i prema njemu definira društvenu stvarnost. Prema tome, ono što se naziva političkim liberalizmom, jednostavno je jedan način primjene principa stvorenih iz spomenute ekonomske doktrine u politički život, čime se pokušava što više ograničiti ulogu politike. S druge strane, liberalizam je doktrina temeljena na individualističkoj antropologiji tj. počiva na koncepciji čovjeka kao bića koje je prije svega nije vezano za društvo. Te dvije značajke izravno su suprotstavljene kolektivnim identitetima, a kolektivni identitet ne može biti analiziran na takav redukcionistički način kao da je samo zbroj karakteristika pojedinaca u određenoj zajednici. Takav identitet zahtjeva da članovi kolektiviteta budu svjesni kako je njihovo članstvo na nadilazi individualnost i kako je njihov zajednički identitet proizvod te kompozicije.
Dvostruki karakter ljudske osobnosti, individualni i društveni, ne može biti zanemaren. Individualna i kolektivna dimenzija nisu identične ali su nerazdvojne. U holističkom pogledu, čovjek se razvija na temelju onoga što nasljeđuje u svom društvenom i povijesnom kontekstu, a upravo se tome modelu, koji je najčešći u dosadašnjoj povijesti, suprotstavlja individualizam, čiji je uspon osebujna značajka zapadne civilizacije. U modernom smislu, individualizam predstavlja koncept koji gleda na pojedinca kao na jedinu realnost i uzima ga kao princip svake procjene, bez obzira na njegov društveni ili kulturni kontekst. Zbog toga individualizam ne priznaje autonomni status zajednica, naroda, nacija ili kultura, već na te entitete gleda kao na puki zbir atomiziranih pojedinaca koji jedini unutar njih imaju vrijednost. Liberalizam afirmira taj princip individualnosti i dostatnost pojedinca. U liberalizmu, čovjek je autonomni subjekt, vlasnik samog sebe kojeg pokreću isključivo njegovi partikularni interesi. Iz tog razloga, liberalni pojam slobode pretpostavlja kako se pojedinac izdvaja iz svog podrijetla, okoline, konteksta i kulture kao bi se definirao („emancipirao“). Iz takvog sklopa ideja liberali ustraju na ideji da se individualni interes ne smije žrtvovati radi bilo kakvog kolektivnog interesa, općeg ili javnog dobra jer jedino pojedinci imaju prava, dok zajednice, koje su samo „skup individua“ takva prava nemaju.
Potrebno je istaknuti pravo koje liberalni pojam slobode najviše ističe, a to je pravo na posjedovanje. Čovjek je slobodan ako je vlasnik nečega, prije svega samog sebe a potom i imovine koja je predmet njegovog interesa. Zbog toga ne treba iznenaditi što liberalni individualizam odbacuje organske strukture postojanja i holistička društva, društvene povezanosti te stvara društvenu anomiju u kojoj su pojedinci otuđeni i međusobno suprotstavljeni. Taj moderni sukob „svih protiv svih“ je natjecanje u kojem nužno stradava opće dobro bilo koje šire zajednice, jer ga pojedinačni interesi narušavaju. U počecima liberalizma počinju se ocrtavati natruhe takvog procesa. Adam Smith u svom shvaćanju nacije kao tržišta, upozorava na prostor trgovačkog interesa i državnog teritorija i naglašava „kako trgovac nije nužno državljanin određene zemlje“. Bez obzira što je Smith i dalje prihvaćao legitimnost javne intervencije, kad projekti pojedinaca ne prepoznaju opće dobro, proces je krenuo svojom nezasitnom putanjom i to će ograničenje nestati. Kao rezultat toga, današnji neoliberali osporavaju i sam koncept općeg dobra. Hayek je osporavao prava bilo koje institucije ili političkog autoriteta koji bi doveo u pitanje efikasnost tog „spontanog reda“. Prema njemu država djeluje isključivo u osiguravanju uvjeta potrebnih za slobodno tržište. Država ne smije imati cilj sama po sebi već postoji kako bi jamčila individualna prava, slobodu razmjene i funkcioniranje prava koje štiti tu istu razmjenu. Podređujući društveni interes pojedinačnom gospodarskom interesu, liberali čine sebičnost najboljim načinom da se „služi zajednici“ u kojoj žive. Na taj način tržište postaje dominantna paradigma i liberalno društvo se definira kroz njega sa ciljem svrhovite razmjene između pojedinaca i skupina koje su vođene isključivo porivom da služe vlastitom interesu. Član takvog društva, gdje se sve može kupiti i prodati, može biti trgovac, vlasnik ili proizvođač ali u svakom slučaju potrošač. Moderno doba proširuje ovakav liberalni postulat na sve društvene segmente. Sve postaje dio proizvodnje i konzumiranja, kao i rezultat ponude i potražnje, a vrijednost se mjeri cijenom. Prema tome, sve što se ne može izraziti u kvantificiranom i izračunljivom obliku smatra se nezanimljivim ili nerealnim. Reducirajući društvene segmente u mjerljive stvari, konačno transformira i čovjeka u stvar koja je zamjenjiva. Takav, čisto ekonomski, pogled na društvo ima značajne posljedice jer dovodi do disolucije naroda i sustavne erozije njihovih karakteristika. U kolektivnoj imaginaciji, dolazi do inverzije vrijednosti, dok uzdiže komercijalne postavke koje su se u tradicionalnim društvima smatrale inferiornim i stvarima od puke potrebe. Na moralnom planu dovodi do rehabilitacije duha proračunatosti u svrhu vlastitog interesa i egoističkog ponašanja, koje je tradicionalno društvo također osuđivalo.
Sva degradacija modernog svijeta, snižavanje standarda, izvrtanje vrijednosti, dolazi iz takve premise modernog svijeta. Liberalna ideologija, zbog svoje nerealne antropologije, ima veliku odgovornost za takvu degradaciju. Ideja da čovjek djeluje slobodno i racionalno na tržištu je samo utopijska konstrukcija, jer gospodarski segment nikad nije autonoman, već ovisan o društvenom i kulturnom kontekstu. Prema tome, ne postoji zadana ekonomska racionalnost, već samo proizvod društveno-povijesnog razvoja a društvo je uvijek više od vlastitih individualnih komponenti. Konačno, apstraktna zamisao o dekontekstualiziranom pojedincu koji djeluje na čisto racionalnim očekivanjima i slobodno bira svoj identitet iz ničega je totalno neodrživa. Upravo suprotno, komunitarni autori ukazivali su na vitalni značaj zajednice za pojedinca, koja stvara njegovu epistemu čak i kada tvori kritički osvrt o istoj toj zajednici. Opće dobro je ključna norma koja definira način života zajednice i njezin kolektivni identitet. Čitava kriza današnjice izvire iz suprotnosti između ideala apstraktnog univerzalnog čovjeka ( sa pripadajućom atomizacijom i gubljenjem poveznica sa društvom ) i stvarnosti konkretnog čovjeka ( za kojeg društvene poveznice nastavljaju biti temelj identiteta zajedno sa kohezijom, konsenzusom i recipročnim obvezama). Liberalni autori vjeruju da društvo može biti temeljno na individualizmu i tržišnim vrijednostima, što predstavlja iluziju. Individualizam nije nikad bio jedini temelj društvenog ponašanja i vjerojatno neće nikada ni biti a upravo on liberalnoj ideologiji daje utopijske dimenzije. Zbog toga bi bilo pogrešno vidjeti holistička društva isključivo kao propalu baštinu prošlosti, jer i u dobu modernog hiper-individualizma čovjek zadržava svoju trajnu karakteristiku - ostaje društveno biće.
