Kriza kao prilika za promjenu na bolje

"Biti s Uljanikovcima je danas in", čitam na uzavrelom Facebooku dok me pogađa cinizam poruke. Živimo u vremenu i potrošačkoj kulturi u kojoj su trendovi sve. Ovih dana je novi trend, nosi se - solidarnost s Uljanikom. Trend poput niza drugih, no opet nekako novi, s dozom gorčine, nevelikom, ali opet ni gorkog otrova ne treba puno.

Kako svaki trend ima protivnike tako se i sada osipa svo čudo kritika po radnicima nekad vrhunskog svjetskog brodogradilišta, od "gdje ste bili kada su drugi bili u krizi", "prihvatite da su vaša vremena prošla", "pijuni ste ovih i onih" do "kada ćemo vas spašavati našim novcem".

Gotovo kao smotra folklora, samo interaktivna, prilika da budemo angažirani, pametni, "in", uključeni, a opet znamo podsvjesno da je sve to scena, kazalište, igrokaz, uloge su podijeljene i dijele se, no sve je i bit će u sklopu predvidljivoga. U najboljem slučaju uspješna nacionalna opera, vjerojatnije socijalna drama, ništa manje vjerojatno – tragedija dok cijelo vrijeme ubacujemo elemente komedije možda jer nam je tema ipak preteška, intimno bolna ili samo zato što smo oguglali na sve važno, bitno, životno relevantno pa nam efemerno postaje nužni surogat.

Sve je to već viđeno. Nije da nije. Duga je lista upropaštenih poduzeća, tvornica, firmi. Niknula su i nova, stalna na tom svijetu samo mijena jest, no nije poanta u promjeni, ne nije uopće. Sve jeste već viđeno, a opet i nije. Igra se predstava poput niza prijašnjih, ali su novi elementi još nevidljivi, zbunjujući, nedefinirani - jesu li samo ukrasni ili su možda čak - eksplozivni.

Kriza Uljanika dolazi u vrijeme različito od prijašnjih u zemlji drugačijoj nego prije, iz koje se već dugo stalno i stabilno iseljavaju radno najsposobniji/na korupciju najotporniji, politička opozicija nikad nije bila slabija i nedefiniranija pa krizu zapravo nema tko niti politički artikulirati Nije problem nezaposlenost nego manjak radne snage uz stalno državno upošljavanje i poticanje podobnih, nekompetentnih. Sustav bi već dugo kao htio biti tržišni, kapitalistički dok iz socijalizma vuče sve ono najgore koje u sebi ima više plemenskoga samoodržanja nego željene kolektivne samosvijesti. Uza sve to, nedavno smo osjetili da se može i u nogometu biti (skoro) najbolji, da vrhunsko može biti i naše.

Kriza Uljanika (i 3. maja) nam baca vruću, neugodnu rukavicu jer nas pita tko smo i kamo idemo. Upada u oči odsustvo "hrvatstva" u cijeloj priči, onoga ritualnog, izvanjskoga, zastavama, Crkvom i Thompsonom kodiranog. Dolazi iz regije koja je (još uvijek) rezistentna na rasprostranjeni, nametnuti lažni nacionalizam, no nije previše različita što se načina vladanja tiče. Za Uljanik se teško može odmah vezati pridjev "hrvatski" jer asocijacije ne funkcioniraju tako, no to je problem hrvatstva, a ne Uljanika. On je u ovom trenutku možda najčišća supstanca hrvatstva, jer nikakva druga i ne može biti, no po svojoj je boji, okusu i mirisu sasvim drugačiji od propisanoga, dozvoljenoga, idealiziranog nacionalnog bitka.

Uljanik je otjelotvorenje znanja, mukotrpnog rada, najvećih izazova, rijetkih vještina, konglomerata ljudi različitih identiteta (kaže mi prijatelj u Bujama jučer "tamo ima puno pankera”), ponosa, tradicije, kompetencije. Nije jedini takav u Hrvatskoj, ali ima ‘ono nešto’ što se u svijetu tržišne ekonomije plaća suhim zlatom – snagu brenda. No ta snaga imena, identiteta ovaj čas više kuca na vrata sviju nas, nego na vrata potencijalnih naručitelja.

Tko smo, koje su nam vrijednosti, kamo idemo? To nas pitaju Uljanikovci na ulicama, moguće ne još osviješteno, niti im je to primarni cilj, ali oni od sebe pobjeći ne mogu – oni su ti koji proizvode brodove, najveće, najbolje, najsloženije. I to je potencijalni problem, jer pred društvo predstavlja niz zahtjeva koji se moraju ispuniti: stalno unaprjeđivanje školstva, pozitivna selekcija najboljih, primjerena skrb o radnicima, vrhunska organizacija, poštivanje rokova i dogovora znači poslovna - Etika.

Uljanikovci ne traže ništa više od onoga za što se velika većina naših sugrađana još nedavno i oružjem borila - uređeno društvo u kojem se cijeni znanje, poštenje, iskrenost, cijene se ljudi, država koja omogućuje dostojan život svojim građanima, koja brine za njih, za najslabije prije svega, vizionara, planira i gradi društvo za budućnost, gospodarstvo koje će moći slobodno disati , pravosuđe koje će mu biti najveći saveznik u tome.

No njihova su legitimna (iako ne eksplicitno artikulirana) traženja samo dio priče, možda i manje bitan. Snaga imena, tradicije je ta koja nam kuca na vrata – tko smo mi? Tko smo ako više nismo sposobni proizvoditi velike i pametne brodove? Što to novoga stvaramo? Tko smo ako su nam radnici, proizvođači na ulicama, ako ne možemo hraniti obitelj, ako su nam režije nedostupan izdatak? Nisu to samo pitanja o siromaštvu, to zadire u bit raspodjele dobara u društvu. Kakvo smo to društvo u kojem najbolji nemaju, a najlošiji imaju?

Kako to da radnici autobusima dolaze u Zagreb pred državnu vlast, nije li ta vlast dužna biti prisutna, angažirana, dostupna u svakom kutku zemlje? Zar se nismo za to borili?

Izvrsnost Uljanika je njegov grijeh koji se neće otrpjeti. Da, bio je niz promašenih poslovnih poteza, no ne preveliki, ništa što veliko ime ne može podnijeti. Uljanik je još živ i ne da se, postaje tako problem nesposobnoj državi i korumpiranom, ideološki još uvijek zavedenom društvu. To negdje svi osjećamo, ali još nismo odlučili što ćemo s tim osjećajem. Hoćemo li ritualno sudjelovati u procesu pokapanja Uljanika, dajući sami sebi tako na povijesnoj važnosti, opraštanju s vremenima kada su proizvodnja, radnici, solidarnost nešto značili ili ćemo iskoračiti? Početi postavljati pitanja, tražiti objašnjenja, prozivati sve odgovorne, pogledati se konačno u ogledalo i zapitati se – gdje si bio kada su uništavani najbolji među nama?

Uljanik kao ni 3. maj, kao ni Rimac automobili, niti onih stalno rastućih nekoliko stotina tisuća ljudi nemaju što raditi u ovakvoj Hrvatskoj. Naći će se novac za plaću, no Uljaniku ne treba to. Kako ostati najbolji, vrhunski organiziran, etičan, vješt i pametan u sredini u kojoj su to mane?

Kako imati općinu, grad, državu u kojoj će se cijeniti entuzijazam, ideja, inovativnost, rad, poštenje, poticati dostojan život za sve, ne samo za "svoje"?

Možemo li se sami suočiti s tim da ipak malo uživamo u "padu Uljanika", "da im tako treba" i da je glavni problem baš u tom našem stavu? Da smo sami postali dio sustava koji tjera one drugačije, pametnije, izvrsnije van, daleka im kuća ili ih ruši s vrha jer nemaju tamo što raditi, ne dok smo mi drugi dole. Ne vidimo li da smo usvojili karakteristike baš onih koje tako zdušno pljujemo u anonimnosti internet buntovništva: mediokriteta, prepisivača, licemjera, lopuža, lažova i nasilnika.

Pogledamo li se iskreno u ogledalo, ne skrenemo li odmah pogled, mogli bi krizu Uljanika i 3. maja vidjeti kao priliku, znak, poziv, da još nije kasno, da promjena može doći još za naših života, da nam mladi požele ostati ovdje jer ih se tu cijeni. Mogli bi promijeniti svoj stav prema drugima, biti nježniji prema slabijima i tvrđi prema jačima od sebe. Na kraju sa svima biti na istoj razini.

Mogli bi biti ona promjena koju želimo vidjeti oko sebe.