Kruha gladan, jogurta žedan

Nema za onog tko kolumnu tjednu piše goreg, nego kad se planetarno nešto vrijedno pisanja dogodi dva, tri, ako ne i četiri dana prije nego li je njemu dan od kolumne.

Vidiš tema je divota, stvorena za šalu i pošalicu s jedne strane, i oštru kritiku svega postojećeg s druge, ma dok na tebe dođe red, svi će se drugi izredati i, lako moguće, napisati ama sve što si i sam mislio o temi reći. Lako kolumnisti drugi, ali kad se na noge digne i društvo s društvenih mreža, kad krenu fotomontaže i vic, kad se jave oni koji su u kontru pa krene polemika, kad počne lajkanje i nelajkanje, e onda si tek u banani. Dan, dva, možda tri ako tema drži vodu dulje od dana i ne ostade ništa. Dođe ti da se izjedeš od muke i da potražiš ilegalne neke načine da se s glavnim akterima društveno političke scene dogovoriš nekako da ne prosiplju biserje naokolo barem dva dana prije zadanog roka za predaju teksta. Samo, ne može to. Nema toga tko može znati kad će, eto, predsjednica Republike osjetiti potrebu da dade intervju kakvom stranom mediju, pa u njemu uplete nemogućih stvari, poredba i metafora što ih ne bi u jedno znao spojiti ni najveći majstor riječi kao takve.

Jogurt! A bome i kruh! Eto zašto je jedva ona čekala da kihne taj socijalizam. Zato da može birati između više vrsta jogurta, e ne samo između one dvije i zato da se ne mora dan ranije zapisivati koliko joj kruha treba pa da je to to i da nema ni mrve više koliko god kruha bio gladan i jogurta žedan.

Dobro, kazala je predsjednica i da nisi u Jugoslaviji smio reći da si Hrvat, već u najboljem slučaju da si iz Hrvatske, preplašila sve redom sa strašnim imigrantima, pokazala razumijevanje za čelništvo Mađarske i Italije i koješta drugo. Ali jogurt, jogurt je jednostavno napitak koji bi joj mogao obilježiti bivstvovanje onako kako će po svemu sudeći Dragi Ćosiću karijeru obilježiti Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Pa je krenulo… Ona u odori jogurta, grb hrvatski s različitim vrstama jogurta umjesto onih grbova poviše kockica, statistike koje broje koliko se vrsta jogurta proizvodilo u mrskoj joj zemlji i još mržem socijalizmu, fotografije na kojima se vidi kako Đoni Štulić pije jogurt u tetrapaku jer je rok zvijezda pa su mu gledali kroz prste. Jogurt evolucija. Jogurt rezolucija. Jogurt.

Ako sjećanje ne vara, nikada ga u kući nije falilo, ni jogurta ni mlijeka što ga je otac s posla nosio u onim groznim vrećicama, jer su im ga za marendu davali pride, da ga doma nose. Pamti, bilo ih je raznih, taman da one u čašici čvrste dobrano zasladiš šećerom, pa se danas čudiš koliko to kila imaš, dok su se ono slovenski u tetrapak uliveni gutali naiskap jer su bilo najbolji. Uglavnom, bilo ga je, taman toliko da se zbog izbora jogurta nije moralo bježati nigdje pa ni iz socijalizma. Jest, doduše, loš je bio izbor traperica, bilo je dana i bez banana, goriva, ali jogurt!? Odakle ga samo izvuče!? Spomen kruha je zato, u jednoj maloj obitelji donio žešću prepirku. Dok on pamti samo dane kad bi se ulicom u starom dijelu grada začulo: »Gotov kruv!«, taman da se zatrči i mladost i starost po još jednu štrucu bijeloga za doma i jednu da se putem pupa guta, ona pamti da to s naručivanjem i ima podlogu u stvarnom životu. Jer, u manjim se mjestima uistinu naručivao kruh dan ranije, ali samo zato da ne propada kakav višak kojeg bi garant bilo da narudžbi nije bilo. Grijeh je kruh bacat, to je eto i socijalistička bratija nekako štovala.

Ali, kao što već rekosmo, odradila je šira zajednica svu gorku šalu na račun predsjednice koja je sanjala da na policama trgovina ima izbora, a ne jednoumlja jogurtnog. Samo, kome li se ona zapravo obraćala dok je za austrijske novine intervju davala i je li sve što je izgovorila izgovorila s kakvom dubokom mišlju i ciljem kojeg obični mi ovaj čas ne vidimo, ili se jednostavno zaplela u poetici s kojom je željela prosječnom Bečliji opisati koja je to muka djevojačka biti jogurtu tako blizu, a tako daleko!? Za mladost priča nije, za one koji pamte da su u socijalizmu mladi bili priča nije, za stariji neki svijet eventualno je ona priča o tome je li se smjelo kazati da si Hrvat, dok im je jogurt tek nebitna trivijala. A nije ni za štovatelje koji je ove dane tako strasno brane od svakog izrugivanja objašnjavajući što je zapravo htjela reći. To je i najgore, to da netko mora objašnjavati što je rekla ni manje ni više nego predsjednica. Rekla je da je izbor jogurta bio jadan! Nema se tu, na žalost, što objašnjavati.

Kome je, dakle, govorila Predsjednica kada je govorila za austrijske novine i zašto, to ne zna zapravo nitko. Zato je svakim danom više onoga o čemu Predsjednica uporno ne govori, makar bi i mogla i trebala. Trebalo bi je se ticati štošta što ovih dana s naslovnica vrišti, i Norac kojeg se rehabilitira, i Merčep koji je 'zatvoren' u toplicama, i natječaji za ravnatelje škola koji se poništavaju jer branitelji ne daju da nema u natječaju linka koji vodi na zakon koji kaže da prednost pri odabiru ravnatelj ima kandidat branitelj i kompletna mu rodbina. Tu su i Uljanik, 3 maj, brodogradnja. Tu je i Penava u Vukovaru, i traženje da premijer ne surađuje s Pupovcem, i školstvo s kojim se kiti HNS, i standard koji je svakim danom gori, gori makar nikada nismo živjeli u dobu koje je nudilo više vrsta jogurta. Bit će da to s jogurtom i ljudskim slobodama, poglavito ekonomskim i nema neke veze, ali da se pokazalo efektnim za skočiti u prvi plan, pokazalo se.

Nema koji dan da je pomoćnik ministrice obrazovanja Momir Kirin kazao kako se danas u Hrvatskoj nudi plaća od 1500 eura, stan i hrana, ali ljudi svejedno odlaze vani, da bi se onda i zapitao je li to pomodarstvo ili više nemamo domoljubni osjećaj. Poslije se, doduše ispričao na nepromišljenosti i površnosti, ali što vrijedi kad je kroz dvije rečenice lijepo pokazao što o nama misle oni koji nas vode. I da je plaća tolika, i da je besplatno sve to što spominje, a nije, tko to ima pravo gledati u tuđi tanjur, a onda nekim vlastitim kriterijima vođen procjenjivati tko je domoljub, a tko nije. Odakle hrabrosti lijepiti etikete, pa još u trenutku kada primjerice i sam irski poslodavac biva šokiran velikim interesom građanstva Rijeke da budu makar skladištari, ali u Irskoj. Ali, tako to u nas ide, kad ne znaš što ćeš i kako, ti potegni domoljublje, onako kako su primjerice čelnici HRT-a autoru ovog teksta onomad spočitnuli da se usuđuje pisati loše o HRT-u na dan kad se obilježava stradanje Vukovara!? A kad ni to nije dosta, kad treba pojačati dojam, spomeni se i jogurta. Pa se čini, vrh je to i nema od toga više, makar već sutra čeka tko zna što, jednako nebitno i jednako vrijedno šprdnje, one koja tješi i plaši u isti čas. Jer, sve se čini, sam nam je šprdnja ostala.

 

novilist