Predsjednica voli masno lagati, ali u ovoj zemlji i malo tko drugi drži do svetog pravila da su činjenice obavezne, a komentari slobodni. Zato bi na ulazna vrata države trebalo staviti oznaku ‘inventura’ dok se činjenice ne dovedu na svoje mjesto
Sveto pravilo svakog, a pogotovo političkog komuniciranja, trebalo bi izgledati ovako. Činjenice su obavezne, a njihovo interpretiranje, njihov komentar je slobodan. To znači da su činjenice nešto čega bi se svi trebali držati, a kako će ih tko obrazlagati, prepušteno je njegovoj slobodnoj volji. Ali vraga, činjenice kod nas izgledaju kao napuštena siročad o kojoj se nitko ne brine, a kada polemike uzavru, kao stare kante koje svatko nabija kako hoće i koliko hoće. Ovih dana to je na burleskan način pokazala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je iz nekog razloga odlučila povesti pravu neprijateljsku ofenzivu protiv socijalističke Jugoslavije, kao da opasnost od nje vreba iza prvog ugla, opisujući je kao teško zlo kojem je ona, biva, uz najteže patnje jedva dočekala kraj. Naravno, žena bezobzirno laže jer svi znaju da je iz jugoslavenske ‘tamnice’ s uredno dobivenim pasošem otputovala na školovanje u Sjedinjene Države. Čak i Franjo Tuđman, koji svoje političke vrhunce duguje demoniziranju ‘jugokomunizma’, vjerojatno mrmolji iz mirogojske grobnice da Titovoj državi ne treba toliko pakovati, uostalom, i sam je dobio pasoš u doba najtežeg disidentstva.
Ali tu se više ništa ne da promijeniti. Hrvatska je naprosto uronila u eru masovnog i bezočnog laganja, tako da već postoji golemo groblje notornih činjenica pokopanih samo zato što ih nitko nije provjeravao, nego ih je bilo lakše jednostavno zakopati. Nikakva forenzika tu nije dolazila u obzir, niti je ona ikada obavljana. To je logična posljedica već stasale i uhodane kulture laganja. Kada se lako provjerljive činjenice polažu u svježe otkopane rake umjesto u arhive i biblioteke, posljedice su odmah tu. Evo uzmite ove višetjedne urlatorske svađe, ili navodne svađe, između Plenkovićeve vlade i sindikata oko plaća državnih i javnih službenika. Svašta se tu čulo, od optužbi iz Vlade da sindikati potkopavaju HDZ uoči predstojećih izbora, do sindikalnih protuoptužbi da su Banski dvori (plus mediji) marionete u rukama poslovnih krugova, koji zapravo vode igru. Ali hej, gdje je tu ono glavno, a to je kolike su plaće prosvjetara, medicinara, policajaca… Jesu li male i koliko male ili su velike i koliko velike. O tome pljušte ovakvi i onakvi, svakakvi podaci, ali, dođavola, kolike su zapravo, to ni bog ne zna.
Tako je nedavno iz premijerovog okruženja došla tvrdnja da neki sindikalni čelnici zarađuju više od njega, što je, naravno, sigurno daleko od istine. Ali jednako je jadno što ti čelnici odnedavno tvrde da podaci o njihovim plaćama nisu za objavljivanje, kao da je riječ o nekakvoj tajnoj sindikalnoj loži, o kojoj podatke smije znati samo ona, javnost ne. I što bi onda sada trebalo? Nagađati je li veća plaća Andreja Plenkovića ili Vilima Ribića? Ma, idite s milim bogom. Pa to bi u svakoj uređenijoj zemlji trebalo biti jasno otprve, a ako nije, ona bi na svoja ulazna vrata trebala staviti natpis ‘inventura’ i u roku nekoliko dana objaviti kako stvari stoje. Ima li iznenađenja što kod nas nije tako? Nema nimalo. Sindikati su obesmislili sadašnji štrajk i učinili nas potpuno ravnodušnima kako će završiti jednostavno time što su zapravo partneri, a ne navodno nepomirljivi suparnici HDZ-ovoj vlasti. O, bilo je itekako vremena da se pokaže suprotno. Stvar je odavno riješena, kada su ranih devedesetih sindikati kolaborantski pristali na privatizacijsko uništavanje tzv. realnog sektora, što i danas traje (javno je poznata blamaža Krešimira Severa u dizanju ruku od radnica uništenog Kamenskog). Tako im je preostalo jedino da se stavljaju na stražnje noge oko državnih i javnih službi, gdje su radna prava ipak nešto bolje regulirana. Ali da su amenovali jedan oblik kapitalizma u kojem je bilo dozvoljeno uništavanje razvojne baze zemlje, pa evo, i elementarnih činjenica koje bi o tome trebalo znati, svakako jesu.
Sada im odgovara što je HNS Ivana Vrdoljaka dobio priliku da odlučuje o opstanku vladajuće većine, a išlo im je na ruku i što se HDZ po tko zna koji put iskazao u kulturi laganja. Još do prije nekoliko tjedana premijer Plenković i njegov ‘rizničar’ Zdravko Marić tvrdili su da u državnom budžetu ima prostora samo za četiri posto veće plaće i ni lipe više, ali je to u međuvremenu poraslo na šest, a rast će i koeficijenti. Ali nije HDZ jedini koji laže na klaftre. Evo, uzmite SDP. Davor Bernardić je nedavno oštro napao Banske dvore što su odlučili odustati od smanjenja PDV-a s 25 na 24 posto, ali, vidi vraga, SDP je samo nešto prije tražio to isto. Da PDV ostane koliki jeste, a da se time prikupljeni novac iskoristi za povećanje plaća u državnim i javnim službama. Dakle, SDP pokušava loviti u mutnom i u čistoj vodi javno izrečenih izjava, što možda ne izgleda važno u slučaju spomenutih jedan posto, ali ima itekakvu simboličku važnost.
Jasno je naime da HDZ i SDP zagovaraju navlas istu razvojnu politiku, u kojoj je gašenje velikih proizvodnih pogona postala redovna pojava, da bi se onda financijskom alkemijom namicalo novac u budžet, kojeg zato nikada nije dovoljno. To je cijela istina o sadašnjem štrajku, ali nju nitko ne iznosi u javnost, ili iznosi čiste laži. Tu posebno prednjače ne previše vidljivi, ali itekako utjecajni liberalni fundamentalisti (tipa Lipe i sličnih), koji tvrde da Hrvatska ima najskuplju državu u Evropi. To je notorna i bezobrazna neistina. Posljednja evropska statistika koju sam imao priliku vidjeti govori da su troškovi hrvatske države otprilike na sredini, dakle ima jeftinijih, ali ima i skupljih. Ali badava ti. Sada se već čuju ideje iz istih krugova da bi se zaposlenicima u Hrvatskoj trebalo isplaćivati bruto plaće, pa neka oni odluče koliko će izdvajati za zdravstvo, školstvo, socijalu, valjda i policiju, što praktički znači da bi socijalnu državu trebalo sravniti sa zemljom. A što je zapravo socijalna država? Smatra se da je njen otac nimalo lijevi, naprotiv vrlo konzervativni, ali promućurni njemački kancelar Otto von Bismarck, a zatim su se u njenoj nadogradnji natjecale socijalističke zemlje, ali i one kapitalističke, s druge strane željezne zavjese, jer su znale da time gube ili dobivaju bitku s komunistima.
Naravno, naivno je očekivati od Grabar-Kitarović da o tome nešto zna, ali nakon što je pružila podršku sadašnjem sindikalnom štrajku, logično je pitati što o tome ne zna. Ne zna ništa. Ne zna prije svega da su njoj omraženi komunisti-antifašisti izgradili temelje socijalne države, kao što ne zna da kao prisegnuta poglavarica države mora o toj državi govoriti samo istinu. Ali kada niječe antifašističke atribute te države koji su ugrađeni u Ustav, radi upravo suprotno. Postaje krunski dokaz kulture laganja o kojoj ovdje govorimo i koja je obujmila ovu zemlju od nožnih prstiju do vlasišta na glavi. Da, to je to.
Sveto pravilo svakog, a pogotovo političkog komuniciranja, trebalo bi izgledati ovako. Činjenice su obavezne, a njihovo interpretiranje, njihov komentar je slobodan. To znači da su činjenice nešto čega bi se svi trebali držati, a kako će ih tko obrazlagati, prepušteno je njegovoj slobodnoj volji. Ali vraga, činjenice kod nas izgledaju kao napuštena siročad o kojoj se nitko ne brine, a kada polemike uzavru, kao stare kante koje svatko nabija kako hoće i koliko hoće. Ovih dana to je na burleskan način pokazala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je iz nekog razloga odlučila povesti pravu neprijateljsku ofenzivu protiv socijalističke Jugoslavije, kao da opasnost od nje vreba iza prvog ugla, opisujući je kao teško zlo kojem je ona, biva, uz najteže patnje jedva dočekala kraj. Naravno, žena bezobzirno laže jer svi znaju da je iz jugoslavenske ‘tamnice’ s uredno dobivenim pasošem otputovala na školovanje u Sjedinjene Države. Čak i Franjo Tuđman, koji svoje političke vrhunce duguje demoniziranju ‘jugokomunizma’, vjerojatno mrmolji iz mirogojske grobnice da Titovoj državi ne treba toliko pakovati, uostalom, i sam je dobio pasoš u doba najtežeg disidentstva.
Ali tu se više ništa ne da promijeniti. Hrvatska je naprosto uronila u eru masovnog i bezočnog laganja, tako da već postoji golemo groblje notornih činjenica pokopanih samo zato što ih nitko nije provjeravao, nego ih je bilo lakše jednostavno zakopati. Nikakva forenzika tu nije dolazila u obzir, niti je ona ikada obavljana. To je logična posljedica već stasale i uhodane kulture laganja. Kada se lako provjerljive činjenice polažu u svježe otkopane rake umjesto u arhive i biblioteke, posljedice su odmah tu. Evo uzmite ove višetjedne urlatorske svađe, ili navodne svađe, između Plenkovićeve vlade i sindikata oko plaća državnih i javnih službenika. Svašta se tu čulo, od optužbi iz Vlade da sindikati potkopavaju HDZ uoči predstojećih izbora, do sindikalnih protuoptužbi da su Banski dvori (plus mediji) marionete u rukama poslovnih krugova, koji zapravo vode igru. Ali hej, gdje je tu ono glavno, a to je kolike su plaće prosvjetara, medicinara, policajaca… Jesu li male i koliko male ili su velike i koliko velike. O tome pljušte ovakvi i onakvi, svakakvi podaci, ali, dođavola, kolike su zapravo, to ni bog ne zna.
Tako je nedavno iz premijerovog okruženja došla tvrdnja da neki sindikalni čelnici zarađuju više od njega, što je, naravno, sigurno daleko od istine. Ali jednako je jadno što ti čelnici odnedavno tvrde da podaci o njihovim plaćama nisu za objavljivanje, kao da je riječ o nekakvoj tajnoj sindikalnoj loži, o kojoj podatke smije znati samo ona, javnost ne. I što bi onda sada trebalo? Nagađati je li veća plaća Andreja Plenkovića ili Vilima Ribića? Ma, idite s milim bogom. Pa to bi u svakoj uređenijoj zemlji trebalo biti jasno otprve, a ako nije, ona bi na svoja ulazna vrata trebala staviti natpis ‘inventura’ i u roku nekoliko dana objaviti kako stvari stoje. Ima li iznenađenja što kod nas nije tako? Nema nimalo. Sindikati su obesmislili sadašnji štrajk i učinili nas potpuno ravnodušnima kako će završiti jednostavno time što su zapravo partneri, a ne navodno nepomirljivi suparnici HDZ-ovoj vlasti. O, bilo je itekako vremena da se pokaže suprotno. Stvar je odavno riješena, kada su ranih devedesetih sindikati kolaborantski pristali na privatizacijsko uništavanje tzv. realnog sektora, što i danas traje (javno je poznata blamaža Krešimira Severa u dizanju ruku od radnica uništenog Kamenskog). Tako im je preostalo jedino da se stavljaju na stražnje noge oko državnih i javnih službi, gdje su radna prava ipak nešto bolje regulirana. Ali da su amenovali jedan oblik kapitalizma u kojem je bilo dozvoljeno uništavanje razvojne baze zemlje, pa evo, i elementarnih činjenica koje bi o tome trebalo znati, svakako jesu.
Sada im odgovara što je HNS Ivana Vrdoljaka dobio priliku da odlučuje o opstanku vladajuće većine, a išlo im je na ruku i što se HDZ po tko zna koji put iskazao u kulturi laganja. Još do prije nekoliko tjedana premijer Plenković i njegov ‘rizničar’ Zdravko Marić tvrdili su da u državnom budžetu ima prostora samo za četiri posto veće plaće i ni lipe više, ali je to u međuvremenu poraslo na šest, a rast će i koeficijenti. Ali nije HDZ jedini koji laže na klaftre. Evo, uzmite SDP. Davor Bernardić je nedavno oštro napao Banske dvore što su odlučili odustati od smanjenja PDV-a s 25 na 24 posto, ali, vidi vraga, SDP je samo nešto prije tražio to isto. Da PDV ostane koliki jeste, a da se time prikupljeni novac iskoristi za povećanje plaća u državnim i javnim službama. Dakle, SDP pokušava loviti u mutnom i u čistoj vodi javno izrečenih izjava, što možda ne izgleda važno u slučaju spomenutih jedan posto, ali ima itekakvu simboličku važnost.
Jasno je naime da HDZ i SDP zagovaraju navlas istu razvojnu politiku, u kojoj je gašenje velikih proizvodnih pogona postala redovna pojava, da bi se onda financijskom alkemijom namicalo novac u budžet, kojeg zato nikada nije dovoljno. To je cijela istina o sadašnjem štrajku, ali nju nitko ne iznosi u javnost, ili iznosi čiste laži. Tu posebno prednjače ne previše vidljivi, ali itekako utjecajni liberalni fundamentalisti (tipa Lipe i sličnih), koji tvrde da Hrvatska ima najskuplju državu u Evropi. To je notorna i bezobrazna neistina. Posljednja evropska statistika koju sam imao priliku vidjeti govori da su troškovi hrvatske države otprilike na sredini, dakle ima jeftinijih, ali ima i skupljih. Ali badava ti. Sada se već čuju ideje iz istih krugova da bi se zaposlenicima u Hrvatskoj trebalo isplaćivati bruto plaće, pa neka oni odluče koliko će izdvajati za zdravstvo, školstvo, socijalu, valjda i policiju, što praktički znači da bi socijalnu državu trebalo sravniti sa zemljom. A što je zapravo socijalna država? Smatra se da je njen otac nimalo lijevi, naprotiv vrlo konzervativni, ali promućurni njemački kancelar Otto von Bismarck, a zatim su se u njenoj nadogradnji natjecale socijalističke zemlje, ali i one kapitalističke, s druge strane željezne zavjese, jer su znale da time gube ili dobivaju bitku s komunistima.
Naravno, naivno je očekivati od Grabar-Kitarović da o tome nešto zna, ali nakon što je pružila podršku sadašnjem sindikalnom štrajku, logično je pitati što o tome ne zna. Ne zna ništa. Ne zna prije svega da su njoj omraženi komunisti-antifašisti izgradili temelje socijalne države, kao što ne zna da kao prisegnuta poglavarica države mora o toj državi govoriti samo istinu. Ali kada niječe antifašističke atribute te države koji su ugrađeni u Ustav, radi upravo suprotno. Postaje krunski dokaz kulture laganja o kojoj ovdje govorimo i koja je obujmila ovu zemlju od nožnih prstiju do vlasišta na glavi. Da, to je to.
