Danas je SDP atomiziran, tamo vlada svekolika pustoš, idejna i ideološka, kadrovska i profesionalna, a iluziju kako sedmero kandidata za predsjednika pokazuje snagu i demokratičnost stranke razbili su sami članovi pokazavši golemom apstinencijom da nikome od njih ne vjeruju i da do njih nimalo ne drže. A zašto i bi, kada dvojac za drugi krug ne bi dobio podršku vlastitih sugrađana za gradonačelnika u svojim sredinama, Zagrebu i Splitu, a kamo li mogao računati da će SDP dovesti na vlast na državnoj razini.
Da u SDP više ne vjeruju ni esdepeovci, pokazali su izbori za nasljednika Zorana Milanovića na koje svaki drugi vlasnik stranačke iskaznice, njih više od 18 tisuća, nije imao potrebu izaći! U Rijeci, koju svi olako vole nazivati crvenom, taj spleen je bio indikativan, jer je samo 268 od 909 članova, dakle niti 30 posto, pristupilo glasanju!
Potpuno je nevažno tko će sljedeće subote pobijediti, antimilanovićevac Davor Bernardić ili milanovićevac Ranko Ostojić, jer tko god to bio, neće biti budući kandidat za premijera već, kako netko reče, tek stečajni upravitelj stranke. SDP se izgubio negdje putem, ne od ovih i prošlih parlamentarnih izbora, već od onog prosinačkog dana 2011. godine kada je Zoran Milanović ušao u Banske dvore. S Ivom Sanaderom u zatvoru i HDZ-om na optuženičkoj klupi sve je govorilo da se radi o četiri plus četiri godine mandata. Nastupni govor premijera širio je euforiju kako smo dobili državnika koji će Hrvatsku ne samo formalno uvesti u Europsku uniju već i europeizirati u svakom pogledu.
Danas je SDP atomiziran, tamo vlada svekolika pustoš, idejna i ideološka, kadrovska i profesionalna, a iluziju kako sedmero kandidata za predsjednika pokazuje snagu i demokratičnost stranke razbili su sami članovi pokazavši golemom apstinencijom da nikome od njih ne vjeruju i da do njih nimalo ne drže. A zašto i bi, kada dvojac za drugi krug ne bi dobio podršku vlastitih sugrađana za gradonačelnika u svojim sredinama, Zagrebu i Splitu, a kamo li mogao računati da će SDP dovesti na vlast na državnoj razini.
Milanovićev SDP kao da je poslušao savjet HDZ-a s jednog od predizbornih slogana koji se pripisuju Zlatku Canjugi »Leve iti ne« natječući se u domoljublju, nacionalizmu i tuđmanizmu s »državotvornima« ostavljajući vlastito biračko tijelo bez ikakvog stvarnog sadržaja. Taj odmak i razmak simbolički možda najbolje ilustrira izbor glazbe – dok su se 2000. na predizbornim skupovima SDP-a slušale »Majke«, 2016. se orilo »Croatio, iz duše te ljubim«.
Mogu sada Davor Bernardić i Ranko Ostojić mijenjati play listu koliko god hoće, no matrica je potrošena i to dugogodišnje »sviranje srednjem kursu« prepoznato i kod građana koji su odbili izaći na parlamentarne izbore, a sada i kod stranačkog članstva kao promašena politika s kojom se ne mogu i ne žele identificirati. Žal za Milanovićevom erom u kojoj je SDP dobijao više od 30 posto glasova samo je nostalgija za propuštenom prilikom koja se više nikada neće ukazati. SDP je taj koji je pristojnu Hrvatsku izručio u ralje ultradesnog krerikalizma ne suprotstavljajući se konzervativnoj revoluciji ni kada je prekrajala povijest gazeći antifašističke tradicije, ni kada je ukidala sekularnu državu gušeći kurikularnu reformu.
Zato SDP između Bernardića i Ostojića ne bira predsjednika koji stranku zna voditi i može artikulirati kao predvodnika istinske ljevice u Hrvatskoj već stečajnog upravitelja koji će ugasiti svjetlo kada svi pobjegnu s Iblera. U SDP-u ni nakon ovakvog katastrofalnog odaziva članstva na izbore i završetka Milanovićeve ere još uvijek nisu spremni za trenutak istine i suočavanje sami sa sobom već se nabacuju floskulama o »festivalu demokracije«. Lokalni izbori sljedeće godine mogli bi ih konačno prizemljiti. Svi traže nova lica, a jedino SDP uporno nudi stare kadrove, čak i onda kada su godinama mladi poput Davora Bernardića.
novilist
