To što su naciji cajke glazbeni »mainstream«, unatoč stoljeću sedmom, Baščanskoj ploči, predziđu kršćanstva, svetom Domovinskom ratu, braniteljima i srbočetnicima, to što krv prokola na taj prosti ritam i još banalniji refren, kao da venama prolazi Ibarska magistrala, to se baš ne uklapa u profil uzorne Hrvatice i ostrašćenog Hrvata.
Takozvane cajke najmanje se slušaju u Srbiji, najmanje u njihovim urbanim sredinama. Najviše se slušaju u Hrvatskoj, jer su zabranjene, a što je zabranjeno slatko je voće...
Ne, nije nam ovo podvalio poput somu durdubak Vojislava Šešelja, niti poput spaljenih srbijanskih zastava u Zagrebu njegov politički sin a trenutačni predsjednik Aleksandar Vučić. Nije se za cajke zakačio ni kafanski pogled Aleksandra Vulina, ni cajkama nalik ministrica europskih integracija Jadranka Joksimović čije su napućene usnice ostale zatvorene za hrvatske novinare na Brdu kod Kranja. Gorku istinu o tome da Hrvati više vole najniži oblik narodnjačke muzike od Srba javnosti je priopćio, a prenosi Hina, autor i glazbenik Tonči Huljić.
Njegov zaključak temelji se na istraživanju o slušanju glazbe u Hrvatskoj koju je naručila Hrvatska diskografska udruga, a provela agencija »Hendal metodom online intervjua na nacionalno reprezentativnom uzorku od 800 ispitanika«. Dobro, to što istraživanje pokazuje da čak 66 posto hrvatskih građana koristi neki piratski, ilegalni način dolaska do glazbe, i nije toliko šokantno u zemlji u kojoj od kolijevke pa do groba vrijedi ona: »Ako ne može drugačije, onda pošteno!«.
Ali to što su naciji cajke glazbeni »mainstream«, unatoč stoljeću sedmom, Baščanskoj ploči, predziđu kršćanstva, svetom Domovinskom ratu, braniteljima i srbočetnicima, to što krv prokola na taj prosti ritam i još banalniji refren, kao da venama prolazi Ibarska magistrala, to se baš ne uklapa u profil uzorne Hrvatice i ostrašćenog Hrvata. Još je pogubnija konstatacija Tončija Huljića kako se cajke u Srbiji slušaju »najmanje u njihovim urbanim sredinama«, koja implicira da su one upravo ono čega su željne uši hrvatskih gradova!
Ako netko misli da Huljić pretjeruje, da se radi o namještenom istraživanju ili statističkoj pogrešci, onda upomoć valja pozvati stvarnost. A ona kaže da je »vrlo popularni crnogorski pjevač rođen u Danskoj, Boban Rajović« u svojoj »bogatoj glazbenoj karijere« ispunio i dvije najveće hrvatske dvorane – splitsku Spaladium Arenu i zagrebačku Arenu. Dotičnog se, pomaže Google, »često zna navoditi i u kontekstu jednog od najdražih glazbenika kod brojnih hrvatskih nogometaša«.
Rijeka, koja je skromno obilježila 40 godina prvog punk koncerta i koja se voli hvalisati starom slavom rokerskog grada, trebala je ugostiti Bobana Rajovića u središtu grada, 18. studenoga prošle godine. Koncert je u posljednju čas otkazan jer su organizatori shvatili »da je to vrlo osjetljiv datum, datum kad se svi prisjećaju Vukovara, dan koji je upisan krvavim brojkama u kalendar povijesti naše zemlje«.
To su te, pozovimo se na autoritet premijera Plenkovića, »dvostruke konotacije« cajki koje su u Hrvatskoj poželjne i dozvoljene cijele godine, osim možda ta dva dana, na obljetnice »Oluje« i pada Vukovara. I ti dvostruki kriteriji po kojima Boban može u »Bou«, a Thompson nije poželjan u Kostreni!? Sviraj nešto narodno, ponašaj se prirodno.
Nije li tako, lane moje?
novilist
