Hoće li "uljuđeni HDZ-ov Europejac" Andrej Plenković, baš kao njegov politički samoeutanaziran prethodnik Tomislav Karamarko, biti prisiljen platiti najvjerojatnijem metkovićkom koalicijskom vjerovniku Boži Petrovu lihvarsku mostarinu za siguran prijelaz na Markov trg? U Hrvatski sabor i u Banske dvore. Ili će relativan pobjednik izvanrednih parlamentarnih izbora, umjesto Mostom (nezavisnih lista), doprijeti do dviju najvažnijih državnih odredišta - pontonom? Nešto klimavijom premosnicom, sklepanom od ostalih na zastupničkom tržištu raspoloživih, a razmrvljenih mandata. Možda opet i Mostovih, pa HSS-ovih i disidenata Živog zida (Ivana Vilibora Sinčića), ali i - zašto ne? - HNS-a i samog SDP-a, nakon abdikacije Zorana Milanovića. Nije tajna da je uhljebnički poriv u hrvatskoj politici jači od svijesti, savjesti i ideologije.
Od stabilne do manjinske HDZ-ove nove vlade, ništa još nije isključeno/nemoguće. HNS s devet zastupničkih ruku i predstavnici nacionalnih manjina s osam, ma koliko sada hine oporbenu tvrdoću i odlučnost, spremni su poduprijeti Plenkovića "u slučaju da Hrvatskoj zbog pregovaračkog kuršlusa s Mostom opet zaprijete izvanredni parlamentarni izbori". HNS-ov čelnik Ivan Vrdoljak medijski je već poslao taj signal i budući da manjinci nisu upitni, moguća HDZ-ova formula saborske većine/vlasti bez 13 mostovaca (61+9+8=78) može dati misliti psihologijski potkovanom Boži Petrovu kakvu je mostarinu realno ponuditi Plenkoviću.
Ako je realan, a uistinu misli to čime se od studenoga lani uporno busa u reformsko-poštenjačka prsa, morao bi uvažiti činjenicu da su mu Milanovićeva abdikacija s čela SDP-a i poslijeizborno rasulo Narodne koalicije bitno devalvirali validnost pregovaračke pozicije. Most jest prirodni saveznik/partner i svjetonazorski alter ego HDZ-a, jer iza obje opcije sinergijski stoje šarolika građanska desnica i klerikalni mainstream Katoličke crkve u RH, ali političke im se ambicije i osobne taštine bitno sudaraju. Nerijetko sasvim isključuju. Više nego išta drugo, to se očitovalo krajnje nakaradnom, neuspjelom, najgorom u povijesti RH vlašću sada tehničke koalicije HDZ-a&"domoljuba"&Mosta te reformski profućkanom 2016. i dijela 2017. godine.
Petrov osobno i njegovi mostovci kolektivno zajedno s Karamarkom i HDZ-om te izmišljenim premijerom Tihomirom Oreškovićem snose punu odgovornost za cirkus što su ga bezvlašćem, sukobima, ucjenama i blokadama priredili građanima. I osramotili zemlju u svijetu. Mostovci su intimno svjesni - ne samo zbog negativnog miraza u najvjerojatnijem novom braku s HDZ-om i razloga tzv. realpolitike - da više nisu u poziciji ponovo se prsiti lihvarskom mostarinom kao doba vlastohlepnog Karamarka. HDZ jest ostao isti okoštali rigid zaražen klijentelizmom, nepotizmom i korupcijom od lokalne razine naviše, ali Plenković jamačno nije Karamarko.
Novom šefu starog HDZ-a, logično, ne pada nakraj pameti platiti karamarkovsku mostarinu za pošto-poto koaliciju s Božom Petrovom, političkim egzekutorom njegova prethodnika, pa će ovaj tjedan i možda kusur vremena pokazati je li se Mostov vođa spustio s oblaka. Ucjene i ultimatumi, na kakvima se raspala i teško obrukala bivša HDZ-ova vlast, nisu način kojim se Mostovih 13 u odnosu na HDZ-ovih 61 saborski mandat mogu i trebaju izjednačiti u novoj vlasti/vladi. Ne shvati li Petrov gdje mu je realno mjesto u možebitnoj koaliciji s HDZ-om, njegova će skupina lokalaca uvenuti na margini javnog interesa na kojoj su neslavno utrnule bivše političke zvijezde HSLS, Hrvatski laburisti - Stranka rada, ORaH, HSP u svim svojim inačicama, Hrid, Hrvatska zora, ČačićeviReformisti...
Sa svojih 13 saborskih mandata - šest manje nego lani u studenom (19) - Most i Božo Petrov nemaju ni izborno niti moralno pravo tražiti u poslijeizbornoj kuhinji kruha nad pogačom. Više vlasti nego što im pripada. Sudeći po nepotvrđenim informacijama iz pregovaračkih krugova, o kojima se Most zasad ne izjašnjava, a službeni HDZ naziva ciljanim medijskim spinovima, Petrov itekako šarafi ucjenama i ultimatumima. Ali ih ne dopušta tako ih imenovati. Ne radi se samo o već poznatoj listi sa sedam zahtjeva, prvotno upućenih i HDZ-u i SDP-u, nego i o cijelom setu tražbina kojih se ne bi postidio ni apsolutni izborni pobjednik. A to ne sluti na dobro.
Ako su građanska desnica i Katolička crkva sinergijski, u "nacionalnom interesu", drugi put u manje od godine dana iznjedrili ono "najbolje" što su bili kadri ponuditi za upravljanje zemljom, HDZ-ovu koaliciju s Mostom kao osovinu vlasti i Europejcem kao legitimnim premijerom, građanima se opet ne piše dobro. Neće životni standard porasti, ni plaće i mirovine, ni socijala, zdravstvo i školstvo, neće biti znatno više radnih mjesta i ljudskih uvjeta rada, stanova za mlade niti će se ljudi i država izvući iz dužničkog ropstva. Pusta obećanja, koja su izborno pročitana na način da je otprilike svaki drugi birač te nedjelje 11. rujna svjesno odustao od svog "građanskog prava i dužnosti", ostat će hlebincima radovanja. A to je indikativna demokratska činjenica.
Petrov i Most su inksirali 186.626 glasova od ukupno oko 3,8 milijuna birača ili blizu dva milijuna izašlih na izbore, a lani u studenom su osvojili 302.453 glasa i čak 19 saborskih mandata. Most je dočekao samoraspuštanje "Visokog doma" s 12 mandata i Božom Petrovom na mjestu vladina potpredsjednika. I sada opet jurišaju na vlast.
Uoči današnjeg (ponedjeljak) nastavka pregovora, HDZ poručuje da nije u pitanju "dogovor o koalicijskoj većini u Saboru i stabilnoj vladi". Budući da Andrej Plenković ne želi biti Karamarkov alter ego, Petrov je prošli tjedan zatvorio vrata medijima, a pragmatično je usitnio glas čim je čuo da se SDP povukao iz pripetavanja s HDZ-om za kritičnih 76 mandatarskih ruku. Više ne inzistira na mjestu premijera, koju je Milanovićevu ponudu lani odbio zajedno sa sedam ministarstava u SDP-ovoj vladi. Zna se zašto. Kod Plenkovića pak, Petrov ne može biti premijer ni u snu. Ne kani mu dati ni mjesto predsjednika Sabora za Roberta Podolnjaka, nego najviše poziciju jednog od četiriju ili pet najavljenih vladinih potpredsjednika.
Želi li Petrov u vlast s Mostom, morat će jako omekšati i ostale zahtjeve, koje ne da nazvti ucjenama i ultimatumima. Koalicijska opcija sa samo 13 od 151 zastupničkog mandata, objektivno, nema izbornog legitimiteta obnašati čak dvije najvažnije dužnosti u državi, predsjednika vlade i Hrvatskog sabora. Također nema logike udovoljiti navodnom Mostovom ultimatumu da svih šest njegovih tehničkih ministara moraju voditi iste resore i u budućoj vladi te da se Mostu "pripada" i, sedmo, Ministarstvo poduzetništva i obrta što ga sada vodi HDZ-ov Darko Horvat. Kao, Most ima 13 mandata, jedan više nego u trenutku samoraspuštanja Sabora, pa... Logički i politički jako škripi i navodni zahtjev da Mostu pripada sedam mjesta zamjenika ministara te da oni moraju imati pravo veta na odluke HDZ-ovih ministara. Kad je pak riječ o čuvenih sedam Mostovih uvjeta/ultimatuma za vladajuću koaliciju, znade li Božo Petrov da EU ima zadnju riječ u vezi s HNB-om i ribarskim pojasom, a ne hrvatska vlada?
Most je očito precijenio specifičnu težinu svojih 13 ruku u Saboru i vlastiti reformski potencijal, a krajnje je problematična u novim poslijeizbornim okolnostima i njegova "prirodna koalicijska prevaga" u odnosu na 54 mandata Narodne koalicije i 23 ostala u parlamentu. Nije ni realno niti pošteno da se lihvarskom mostarinom opet ucjenjuje relativnog izbornog pobjednika, ma tko bio, te volja samo 186.626 od 3,8 milijuna birača kroji gaće 4,2 milijuna žitelja RH.
Pristane li Plenković makar na veći dio tog lihvarenja i k tome ne uspije "držati na lancu" svoje preferencijalne hasanbegoviće i pritajene karamarkoviće, neizbježan je još crnji scenarij od prethodnog sedmomjesečnog cirkusa u kronično posvađanoj zemlji.
h-alter
