Stagnacija i urušavanje HDZ-ova rejtinga povezano je prije svega s Andrejom Plenkovićem. Nije riječ tek o refleksu predsjedničkih izbora, koji su ga jako uzdrmali. Trijumfalna je pobjeda Milanovića bila samo katalizator njegova reputacijskog zarona. Onaj mladi čovjek koji je prije devet godina djelovao kao novo, svježe lice HDZ-a, jako se potrošio i politički ofucao
Crveni val, tako Siniša Hajdaš Dončić vidi veliki obrat na političkoj sceni Hrvatske. Nije iznenađenje, ali je svejedno senzacija da je njegov SDP nakon pet godina za prsa uspio preteći u vlasti već gotovo tri desetljeća ukopani HDZ. Dva ovomjesečna anketna testiranja, RTL-ov Crodemoskop i HRejting, što ga za HRT radi Promocija Plus, pokazuju da je SDP trenutno prva stranka u državi. Dok je HDZ skliznuo na drugo mjesto. Razlika je na razini statističke greške, obje stranke uzimaju oko četvrtine biračkog tijela, ali trendovi su, važniji od trenutnih rezultata, već neko vrijeme najavljivali promjenu u preferencijama birača. Mjesecima već HDZ stagnira ili tetura naniže, dok je SDP konstantno u usponu. Ekipa s Iblera ima razloga za slavlje, ali su s ocjenama da “crveni val više nitko ne može zaustaviti“ ipak malo požurili. Još manje je razloga za HDZ-ovo bagateliziranje neugodne im smjene na rejting listama. Sljedba Andreja Plenkovića glumi da je ankete puno ne diraju, ali strankom se širi panika.
Veliki obrat
Domete velikog obrata nemoguće je prognozirati bez analize njegovih uzroka. Događalo se već da SDP uzleti, pa i dođe do vlasti samo zato što je HDZ vrlo nisko pao. Jer je sam sebe ubio. Dogodilo se to nakon Tuđmanove smrti, pa opet nakon Sanaderova potonuća. Ovoga puta nema neke velike drame u HDZ-ovim redovima, ali dominacija svejedno kopni. Šef je stranke živ i zdrav i ne love ga zbog korupcije po svijetu. Čvrstom rukom vodi HDZ, pa se ovoga puta o raspadanju vladajuće partije ne može govoriti. Utoliko se ni misterij SDP-ova rasta ne može proglašavati samo posljedicom HDZ-ova srozavanja. Razloge je velike promjene u raspoloženju birača moguće naći na obje strane.
Stagnacija i urušavanje HDZ-ova rejtinga povezano je prije svega s Andrejom Plenkovićem. Nije riječ tek o refleksu predsjedničkih izbora, koji su ga – gledali smo – jako uzdrmali. Trijumfalna je pobjeda Zorana Milanovića bila samo katalizator njegova reputacijskog zarona. Onaj mladi čovjek koji je prije devet godina djelovao kao novo, svježe lice HDZ-a, jako se potrošio i politički ofucao. Nekad je osiguravao uspjeh HDZ-u, sada je jedan od glavnih razloga njegova posrtanja. Plenković je predugo na vlasti. Povrh toga, dopustio je da ga vlast jako pokvari. Zamor se materijala opako osjeti. Jednostavno, dodijao je. Zato mu ničim izazvano, tek na spomen njegova imena, zviždi petnaestak tisuća u zagrebačkoj Areni. Dodijao je neprestanim dociranjem o svojim navodno epohalnim postignućima. Konstantnim zvocanjem narodu kako mu je dužan vječnu zahvalnost. Posebno nesimpatičnim i odbojnim kad rezultati nisu onako blistavi kako ih on voli predstavljati. Ljudima izmučenim vrtlogom inflacije njegovo glorificiranje ekonomskih rezultata Hrvatske djeluje strašno iritantno. Dok se on diči rastom BDP-a i plaća, svaki peti hrvatski građanin živi u zoni siromaštva. U starijim generacijama više nego svaki treći. Ogromno povećanje plaća u državnim i javnim službama podiglo je prosjeke, ali i osjećaj nezadovoljstva i nepravde u realnom sektoru. Po životnom standardu Hrvatska je i dalje na dnu Europe. S raspadajućim i sve teže dostupnim zdravstvom i socijalnom skrbi. Cvjetaju samo nikad veće socijalne razlike.
Bahatost HDZ-a
Za pad popularnosti HDZ-a zaslužna je i strašna bahatost vlasti. Sve veća odvojenost od stvarnosti i života naroda. Vidljiva u činjenici prošlogodišnjeg ogromnog povećanja plaća političkoj klasi, kojom su ne samo prvi ljudi u državi, nego i saborski zastupnici, kao i čitava armija državnih tajnika po ministarstvima, načelnika faktički nepostojećih općina i sličnih stranačkih uguza nagrađeni zaradama višestruko većim od prosjeka. Na obijest vlasti upućuje i enorman broj korupcijskih afera Plenkovićeve ekipe. Broj suradnika kojih se zbog sukoba sa zakonom morao odreći. Za njegova su se mandata dogodila dva presedana. Dva su mu ministra s funkcije odvedena u Remetinec. Protiv četvorice prošloga je tjedna potvrđena zajednička optužnica, što sigurno ulazi u anale hrvatskog pravosuđa, a što premijer nimalo uvjerljivo, više kao ruganje zdravom razumu i dobrom ukusu, naziva dokazom svoga obračuna s korupcijom. O velikoj aroganciji vlasti govori i način na koji se Plenković sa svojim ministrima ovih dana obračunava sa štrajkom prosvjetara. „Štrajk me nije impresionirao i besraman je nakon svih povećanja plaća i koeficijenata“, izjavljuje ministar obrazovanja Radovan Fuchs. Besramna je odluka da štrajk neće biti plaćen. Besramno je da Vlada prosvjetare kažnjava uskratom dnevnice, dok njeni posrnuli ministri ostaju na plaći i nakon korupcijom uzrokovane smjene. Gruba i osorna vlast proizvodi revolt i ruši HDZ-ov rejting.
Potpora se HDZ-u topi i zbog koalicijskog partnerstva s desničarskim i uglavnom skandaloznim Domovinskim pokretom, koji oko Plenkovićeve vlasti širi ozračje teške primitivizacije. Posve suprotno imidžu na kojem premijer godinama inzistira i koji mu se jako isplatio. Prije devet je godina Andrej Plenković došao na čelo HDZ-a kao umjeren i uglađen političar. Dobro integriran u politički mainstream Europe i briselske strukture. Zbog svoje je civiliziranosti uspijevao dobiti i mnogo glasova s centra, pa i s ljevice. Glasove pristojne Hrvatske koja nije stranački isključiva. Glasove koje u zagrljaju s Ivanom Penavom, koji će mu uskoro kao jedan od potpredsjednika ući u Vladu, neće moći zadržati. Uvezivanjem s DP-om dobio je parlamentarnu većinu i premijerski mandat, ali je izgubio sve što je godinama gradio. Izgubio je potporu umjerene i obrazovane Hrvatske. Konsternirane vulgarnim desničarenjem i đilkoškim, provincijalnim debilanama koje se DP-ovom zaslugom uz njegovu vlast danas vežu.
Milanovićev uspjeh
HDZ je za smjenu na čelu rang liste stranaka mnogo uradio. Ali je posve sigurno i SDP nešto napravio. Tvrdnje kako je ekipi s Iblera veliki obrat nezasluženo pao u krilo, kao posljedica HDZ-ova srozavanja i propasti, nisu sasvim točne. Milanovićev je impresivan uspjeh na predsjedničkim izborima nesumnjivo za SDP predstavljao značajan poguranac. Ali je isto tako nesporno da je s novim šefom stranka jako živnula. Siniša Hajdaš Dončić možda nije karizmatičan, izjave mu znaju biti politički prazne, neprivlačne, ali se pokazuje kao sjajan organizator. Vazda na terenu, u pola je godine grogiranu stranku u velikoj mjeri uspio energizirati. Pasivizacija SDP-a datira još iz Milanovićeva vremena. Bivši je predsjednik svojom osobnošću zamijenio politički aktivizam cijele stranke. Nakon njega politički su pogubljenu, nimalo crvenu partiju razdirale frakcijske borbe i osobni sukobi. Premda im se još znaju događati razni lomovi, SDP je – mora se priznati – izašao iz čamotinje. Više ga ne tresu svađe. Ukupan se dojam jako promijenio. Počinju se ponašati kao organizirana stranka, a ne kao rakova djeca. Nekim se velikim programatskim inovacijama još ne mogu pohvaliti, ali vidljivo se konsolidiraju. Pa se i biračko tijelo, dosad raspršeno kojekuda, od nemila do nedraga, od apstinencije do potrage za nekom surogat akvizicijom, također počinje vraćati. SDP se učvrstio na poziciji najjače stranke opozicije i sve uvjerljivije alternative HDZ-ovoj vlasti.
Rejtingu SDP-a sigurno koristi i dogovor s Možemo! da na skore lokalne izbore u Zagrebu (a i drugdje po Hrvatskoj) idu zajedno, s Tomislavom Tomaševićem kao kandidatom za zagrebačkog gradonačelnika. Obje su stranke tom odlukom pokazale sposobnost donošenja strateški važnih odluka. Cilj je osigurati masivnu pobjedu, dovoljnu za formiranje vlasti u gradu, bez potrebe za novim partnerima. Ali predizborna bi koalicija SDP-a i Možemo! u Zagrebu trebala poslužiti kao trening i za naredne parlamentarne izbore. Dvije su stranke ljevice trenutno osjetno jače od HDZ-a i njegovih svata. Njihovo je suradničko uvezivanje prirodno i obostrano korisno. SDP u Zagrebu jako loše stoji. U protekle se četiri godine u koaliciji s Možemo! nije snašao. Stalno koketirajući s idejom da će vlastitu poziciju ojačati kontrirajući vlasti u kojoj participira. Samo je SDP-ov seriozni i diplomaciji vični Joško Klisović, s funkcije predsjednika Gradske skupštine, uporno radio na građenju povjerenja između dvije stranke. Nedavno predstavljeni protukorupcijski Registar gradske imovine, s javno dostupnim podacima o korištenju gradskih stanova, poslovnih prostora i drugih nekretnina, njegov je projekt, realiziran u suradnji s gradonačelnikom Tomaševićem. Svojevrsni obrazac po kojem bi koalicija SDP-a i Možemo! sinergijski mogla funkcionirati. Nasuprot HDZ-u.
Respektabilni ljudi
Oporavku SDP-ova rejtinga vjerojatno jako pomažu i neki respektabilni ljudi koji se oko stranke počinju okupljati. Od admirala Roberta Hranja, bivšeg načelnika Glavnog stožera, do profesora Gordana Gledeca, bivšeg dekana Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Političke su se stranke u Hrvatskoj ispraznile od intelektualaca, pa su fiskulturnici i revolveraši i razne vrste budalaša i ridikula preuzeli ulogu političkih stratega. Veliki se bijeg pameti dogodio i SDP-u, koji se svojedobno isticao svojim vezama s ljudima koji politiku znaju misliti. Aktiviranjem stručnih savjeta stranka sada pokušava obnoviti svoje veze s intelektualnom elitom. Ideja je okupiti nekoliko stotina stručnjaka, bez uvjetovanja njihova angažmana članstvom u stranci, koji bi SDP-u pomogli u kovanju političkih smjernica i programa. Odaziv je jako dobar. Ljude od znanja godinama frustrira ignorantski odnos politike. Ogluha stranaka na ono što bi im oni mogli reći. Poziv SDP-a stoga su mnogi doživjeli kao šansu. Izborni slogan stranke, vrlo dobro odabran, također najavljuje uspostavu dosad utihle komunikacije s javnošću. „Slušamo ljude“, poručuju s Iblera. Što u usporedbi s navadom Andreja Plenkovića da nikoga ne sluša – jer mu ne treba, jer je, misli, popio svu pamet svijeta – može vrlo atraktivno djelovati.
