„Ubio sam ukupno 21 čoveka, osam žena i petnaest muškaraca… Pa to ti nije 21, nego 23… Da, da, baš kako kažeš bilo ih je 25… Ma nije ti to ništa, ja sam udario putnički voz otpozadi, pa ti izračunaj koliko je tu bilo putnika… Baš točno toliko… a znaš li što se treba uraditi kad vidiš da udaraš o neko auto? Sedneš na pod i prekrstiš se… Zašto? Jer delovi sa ljudi lete, a mog je kolegu oslepela ruka jednog od pregaženih!“ Ta sekvenca i njezini verbalni kalamburi možda ponajbolje ocrtavaju crni humor iz filma Dnevnik mašinovođe (2016), Miloša Radovića, ovogodišnjeg srpskog kandidata za nagradu Američke akademije. Lica onih koji izgovaraju ove rečenice kao da su uzeta iz grotesknog strip-svijeta Dubravka Matakovića. Njihove se fizionomije gotovo pa spajaju s pripadnim morbidnim sentencama. Film je nastao po ideji pokojnog montažera mnogih filmova Marka Glušca, a istodobno je pripremljena i trodijelna TV-serija s istim likovima.
Ilija Todorović (Lazar Ristovski) šezdesetogodišnji je strojovođa na željeznici tužnog lika i sjetne pojave. Na početku ga vidimo u društvu psića Roka s kojim je nerazdvojan. U kabini lokomotive sjedi čovjek koji drži jedan od (ne)slavnih rekorda željeznice. Naime, Ilija je pregazio ukupno 28 ljudi (ili ih je možda bilo 34?). Kroz intro-razgovor s psiholozima on grafički slikovito opisuje svoje posljednje iskustvo kada je lokomotivom raznio kombi pun Roma-trubača. Opisivanje detalja tog događaja izaziva mučninu njegovih ispitivača, dok će on ostati bez emocija. Ili… ipak? Priča će filma nastojati naslovni lik učini predmetom empatije. Paralelno s Ilijinim razmišljanjima o prošlosti u pripovijest ulazi i drugi protagonist. Kroz bizarni razgovor u nekom dječjem domu, upoznajemo i Simu (Pavle Erić) desetogodišnjaka po kojeg dolaze potencijalni usvajatelji. Siroče, lišeno roditeljske ljubavi od rođenja ostavljeno je pred pragom ustanove u kutiji za banane. Kada Simi konačno otkriju njegovu prošlost, on više ne želi živjeti… I tada se, na pruzi, dešava sudbonosni susret Ilije i Sime. Željeznica postaje metaforom životnog puta, na čijim će se pragovima i šinama razotkrivati tragika, ali i radost življenja.
Zašto baš željeznica? Dopuštam si ovdje i jedan osobni solilokvij o vlakovima, kolodvorima, vagonima i lokomotivama… Što mi danas, doista, znači željeznica? Najprije, dio jednog davnog, prošlog svijeta. Mogao bih reći, dio arhaičnog univerzuma. Svi mi koji smo odrastali u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, za sva smo naša putovanja – sjedali na vlakove. Oni su nas prenosili u nove prostore i iskustva. Kako radosna, poput odlaska na more, tako i one tjeskobne, poput odlaska u vojsku, primjerice. Ritmičko kloparanje željeznih kotača uspavljivalo nas je, a na kolodvorima smo se susretali sa svijetom u njegovu najintenzivnijem pulsiranju životnog bila. Primjerice, antologijski film Krste Papića Čvor (1969) u jedanaest je svojih minuta iznio kompletnu socijalnu panoramu bivše Jugoslavije. A Reljin nam je Vlak u snijegu (1976) prenio svo uzbuđenje odrastanja i avanturu hrabrosti. I danas, kad želim pobjeći od neuroze tehnosfere i intenziteta informacijsko-komunikacijskog kaosa, najradije svoj mir nalazim u odlasku na željeznički kolodvor ili barem do muzeja HŽ-a u blizini!
Muzej… Da muzej je ono mjesto kojem pripada svijet prikazan u filmu. Istodobno, to je i svijet ultimativne nostalgije i melankolije. Jer, Dnevnik mašinovođe sav je u prošlosti i sjećanju na neka nepovratna vremena. Redateljski – provjereni profesionalac i dokazani zanatlija – Radović priču postavlja na dvije razine. I dok je prvi dio filma izrazito melodramatičan, drugi se sve više okreće prema osebujnoj grotesknoj komediji. Sam siže nepobitno je melodramatski. Strojovođa se zaustavlja pred malim Simom spriječivši tragediju. No, kada se već elipsom prebacimo na svježeg maturanta Simu (čiju ulogu tada preuzima Petar Korać), filmski će svijet biti sve samo ne patetičan. (Jedina odstupanja od tog biti će fantastička pojavljivanja Ilijine ljubavi Milice.) No, vratimo se ovdje na metaforu željeznice i pruge, kao prispodobu životnog put sàmog. Zbog čega je film, pa i u svojim formulaičnijim dijelovima, životan? Zbog – Smrti!
Rekoh već, ideja ove filmske pripovijesti počiva na bizarnoj statistici. Takovrsni podaci kazuju da prosječni strojovođa u svom radnom vijeku ubije, tj. pregazi dvadesetak osoba. Jer ovo se oduzimanje života ne smatra krivičnim djelom ako je zaustavljanje vlaka i lokomotive započelo sedamsto metara prije usudnog događaja. Otprilike, to je pravna brojka krivnje i nevinosti. No, ima i više od sedamsto razloga da svaki strojovođa osjeti osobnu krivnju i preživljava nesanicu zbog učinjenog. Upravo se to, naime nesanica, zbude kao dramatski trenutak samoga filma. Jer, što je ustvari smrt (ako se nakratko s razine fenomena dignemo na onu ontološku)? Ništa doli razrješenje i jedini mogući ishod samoga života!
Kako smrt vraća život? Nakon što doživi svoje prvo traumatično iskustvo u lokomotivi, Simi – napokon novom strojovođi – ne dešava se ono presudno za usud struke. Još nikog nije zgazio! Radović je autorski i scenaristički vrlo sugestivno uobličio tu tjeskobu. Naime, neće biti znakom muškosti Simina seksualna inicijacija, nego… prvo gaženje. Tek kada se to dogodi, nestat će sve nesanice i strojovođa-junoša postat će – muškarcem. Dakle, autorski će to postajanje muškarcem, pardon čovjekom, biti morbidno i, pomalo sarkastično ovjerovljeno. Naime, protagonist filma Ilija neće nikad skidati svoj oklop muškosti pokazujući neke osjećaje. Niti svog usvojenog posinka neće zagrliti, sve dok se ne desi spomenuta inicijacija. Provokacija i humoristični detalj u svemu tome bit će onda kada mu samoubojica dadne nemoralnu ponudu o poljupcu između dvojice muškaraca. Čojstvo će balkanskog muškarca, naime, radije odabrati smrt negoli tako nešto! No, da ne spojlam…
Dnevnik mašinovođe, rekoh već, ima svoje formulaične elemente. Njegovi su likovi romantizirani prema ultimativnom modusu nostalgije. I sam je siže više negoli podatan za patetičan narativ. Ipak, osim moje osobne sklonosti prema ikonografiji svijeta željeznice koji za mene predstavlja i sjećanje na djetinjstvo, film je i objektivno solidno ostvarenje. Sjajna naslovna uloga Lazara Ristovskog i ona epizodna Mirjane Karanović svjedoče o iznimnim glumačkim kvalitetama. Sigurno vođenje priče ne ometaju niti možda suvišni fantastičko-onirički pasaži. Radovićev film, tako, prisjećanje je na pomalo zaboravljeni brand, srpsku crnu komediju. Mračni Dnevnik mašinovođe zavrjeđuje pozornost u mraku kino-dvorana.
filmovi
Ilija Todorović (Lazar Ristovski) šezdesetogodišnji je strojovođa na željeznici tužnog lika i sjetne pojave. Na početku ga vidimo u društvu psića Roka s kojim je nerazdvojan. U kabini lokomotive sjedi čovjek koji drži jedan od (ne)slavnih rekorda željeznice. Naime, Ilija je pregazio ukupno 28 ljudi (ili ih je možda bilo 34?). Kroz intro-razgovor s psiholozima on grafički slikovito opisuje svoje posljednje iskustvo kada je lokomotivom raznio kombi pun Roma-trubača. Opisivanje detalja tog događaja izaziva mučninu njegovih ispitivača, dok će on ostati bez emocija. Ili… ipak? Priča će filma nastojati naslovni lik učini predmetom empatije. Paralelno s Ilijinim razmišljanjima o prošlosti u pripovijest ulazi i drugi protagonist. Kroz bizarni razgovor u nekom dječjem domu, upoznajemo i Simu (Pavle Erić) desetogodišnjaka po kojeg dolaze potencijalni usvajatelji. Siroče, lišeno roditeljske ljubavi od rođenja ostavljeno je pred pragom ustanove u kutiji za banane. Kada Simi konačno otkriju njegovu prošlost, on više ne želi živjeti… I tada se, na pruzi, dešava sudbonosni susret Ilije i Sime. Željeznica postaje metaforom životnog puta, na čijim će se pragovima i šinama razotkrivati tragika, ali i radost življenja.
Zašto baš željeznica? Dopuštam si ovdje i jedan osobni solilokvij o vlakovima, kolodvorima, vagonima i lokomotivama… Što mi danas, doista, znači željeznica? Najprije, dio jednog davnog, prošlog svijeta. Mogao bih reći, dio arhaičnog univerzuma. Svi mi koji smo odrastali u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, za sva smo naša putovanja – sjedali na vlakove. Oni su nas prenosili u nove prostore i iskustva. Kako radosna, poput odlaska na more, tako i one tjeskobne, poput odlaska u vojsku, primjerice. Ritmičko kloparanje željeznih kotača uspavljivalo nas je, a na kolodvorima smo se susretali sa svijetom u njegovu najintenzivnijem pulsiranju životnog bila. Primjerice, antologijski film Krste Papića Čvor (1969) u jedanaest je svojih minuta iznio kompletnu socijalnu panoramu bivše Jugoslavije. A Reljin nam je Vlak u snijegu (1976) prenio svo uzbuđenje odrastanja i avanturu hrabrosti. I danas, kad želim pobjeći od neuroze tehnosfere i intenziteta informacijsko-komunikacijskog kaosa, najradije svoj mir nalazim u odlasku na željeznički kolodvor ili barem do muzeja HŽ-a u blizini!
Muzej… Da muzej je ono mjesto kojem pripada svijet prikazan u filmu. Istodobno, to je i svijet ultimativne nostalgije i melankolije. Jer, Dnevnik mašinovođe sav je u prošlosti i sjećanju na neka nepovratna vremena. Redateljski – provjereni profesionalac i dokazani zanatlija – Radović priču postavlja na dvije razine. I dok je prvi dio filma izrazito melodramatičan, drugi se sve više okreće prema osebujnoj grotesknoj komediji. Sam siže nepobitno je melodramatski. Strojovođa se zaustavlja pred malim Simom spriječivši tragediju. No, kada se već elipsom prebacimo na svježeg maturanta Simu (čiju ulogu tada preuzima Petar Korać), filmski će svijet biti sve samo ne patetičan. (Jedina odstupanja od tog biti će fantastička pojavljivanja Ilijine ljubavi Milice.) No, vratimo se ovdje na metaforu željeznice i pruge, kao prispodobu životnog put sàmog. Zbog čega je film, pa i u svojim formulaičnijim dijelovima, životan? Zbog – Smrti!
Rekoh već, ideja ove filmske pripovijesti počiva na bizarnoj statistici. Takovrsni podaci kazuju da prosječni strojovođa u svom radnom vijeku ubije, tj. pregazi dvadesetak osoba. Jer ovo se oduzimanje života ne smatra krivičnim djelom ako je zaustavljanje vlaka i lokomotive započelo sedamsto metara prije usudnog događaja. Otprilike, to je pravna brojka krivnje i nevinosti. No, ima i više od sedamsto razloga da svaki strojovođa osjeti osobnu krivnju i preživljava nesanicu zbog učinjenog. Upravo se to, naime nesanica, zbude kao dramatski trenutak samoga filma. Jer, što je ustvari smrt (ako se nakratko s razine fenomena dignemo na onu ontološku)? Ništa doli razrješenje i jedini mogući ishod samoga života!
Kako smrt vraća život? Nakon što doživi svoje prvo traumatično iskustvo u lokomotivi, Simi – napokon novom strojovođi – ne dešava se ono presudno za usud struke. Još nikog nije zgazio! Radović je autorski i scenaristički vrlo sugestivno uobličio tu tjeskobu. Naime, neće biti znakom muškosti Simina seksualna inicijacija, nego… prvo gaženje. Tek kada se to dogodi, nestat će sve nesanice i strojovođa-junoša postat će – muškarcem. Dakle, autorski će to postajanje muškarcem, pardon čovjekom, biti morbidno i, pomalo sarkastično ovjerovljeno. Naime, protagonist filma Ilija neće nikad skidati svoj oklop muškosti pokazujući neke osjećaje. Niti svog usvojenog posinka neće zagrliti, sve dok se ne desi spomenuta inicijacija. Provokacija i humoristični detalj u svemu tome bit će onda kada mu samoubojica dadne nemoralnu ponudu o poljupcu između dvojice muškaraca. Čojstvo će balkanskog muškarca, naime, radije odabrati smrt negoli tako nešto! No, da ne spojlam…
Dnevnik mašinovođe, rekoh već, ima svoje formulaične elemente. Njegovi su likovi romantizirani prema ultimativnom modusu nostalgije. I sam je siže više negoli podatan za patetičan narativ. Ipak, osim moje osobne sklonosti prema ikonografiji svijeta željeznice koji za mene predstavlja i sjećanje na djetinjstvo, film je i objektivno solidno ostvarenje. Sjajna naslovna uloga Lazara Ristovskog i ona epizodna Mirjane Karanović svjedoče o iznimnim glumačkim kvalitetama. Sigurno vođenje priče ne ometaju niti možda suvišni fantastičko-onirički pasaži. Radovićev film, tako, prisjećanje je na pomalo zaboravljeni brand, srpsku crnu komediju. Mračni Dnevnik mašinovođe zavrjeđuje pozornost u mraku kino-dvorana.
filmovi
