Tjednima se govorilo i pisalo, jer je svakome sa zrncem soli u glavi bilo jasno, da će famozne strože epidemiološke mjere (a vjerojatno opet samo 'preporuke', s penalizacijom isključivo onih najbespomoćnijih) doći na dnevni red tek kad se raziđe vukovarska Kolona sjećanja i kad se svi njezini sudionici mirno i dostojanstveno razmile diljem Hrvatske i obližnjeg inozemstva. Svih njih, je li, petsto. Ili koliko ih već dođe, nećemo se valjda opet u Vukovaru prebrojavati.
Nema tog liječnika, epidemiologa i znanstvenika koji nije pozivao na oprez i odgovornost. Tisuće su se i tisuće ljudi odazvale njihovom zazivanju zdravog razuma, solidarnosti i brige za druge; to su ljudi koji su ostali u svojim gradovima, ma koliko htjeli (opet ili prvi put, svejedno) poći u grad posebnog pijeteta, ili kako su ga već proljetos zakonom simbolično titulirali, pa su svijeće za stradalnike podunavske tragične epopeje palili u ulicama nazvanima po Vukovaru, ili na vlastitim prozorima i balkonima. Međutim, najmanje četiri i pol tisuće, da ostanemo i dalje pri onoj najoptimističnijoj procjeni, individua s glasačkim pravom u Republici Hrvatskoj poslalo je lijepo dovraga i tu Hrvatsku i te njezine epidemiologe, i stožer i sve redom one koji su zabrinuti zbog pandemije. A od tog broja barem ih je 1.500 (i dalje se držimo one najmanje procijenjene cifre!) u svemu tome sudjelovalo prkosno kršeći i najbanalnije preventivne mjere, onakve kakve bi i laboratorijske čimpanze za devet mjeseci potpuno svladale i usvojile za dobrobit svoje zajednice. Zašto, pobogu? Zar za Vukovar?! Zar zbilja?!?
U jednome se slažem s Nacionalnim stožerom: da su kojim slučajem išli na strogu zabranu Kolone sjećanja, okupilo bi se možda još i više ljudi, pitaj boga čega bi onda sve tu bilo, tko zna, možda bi i sam gradonačelnik zatajio svoju zaraženost pa stao na čelo kolone i junački se isprsio pred policijskim kordonom… Premda je do bola licemjerno, ovako je ipak ispala manja šteta. Što je, naravno, samo nagađanje.
Jer – ne znam koliko ste pratili – samo pet, šest dana nakon one dvodnevne Torcidine 'spontane' i 'nenajavljene' fešte broj novozaraženih u Splitsko-dalmatinskoj županiji prešao je brojku od 300 dnevno, a sad je već i blizu 500. Kao da im je i to malo, vodstvo Torcide je i na Dan sjećanja organiziralo 'spontani i dostojanstveni' marš Vukovarskom ulicom, opet bez maski, opet nagruvani i glasni, i opet svjesni imuniteta svoga krda, i na lokalnoj i na nacionalnoj razini.
Rezultat je još neizvjestan, ali očekuje ga se, tako negdje, oko srijede ili četvrtka. Valja pritom imati na umu činjenicu da se na sva ta tri Torcidina skupa zajedno okupilo manje ljudi nego neki dan u Vukovaru. Vjerojatno su to samo moje sanjarske tlapnje, vjerojatno samo priželjkujem, ali rekao bih, ovako iz daljine, da je ove godine u Koloni sjećanja bilo manje Vukovaraca nego ikad. Čini mi se (ili, ponavljam, samo priželjkujem) da su se oni uglavnom zadržali po strani, u bočnim ulicama i dvorištima, na prozorima i balkonima, zabrinuti (svjesno ili nesvjesno, svejedno) nad mogućnošću da se ime njihova grada ubuduće vezuje uz još jednu pošast.
Ne znam, kažem, koliko je to stvarnost a koliko tek moja tlapnja, jer još sam jako pod dojmom izuzetne fotografije Cropixovog Vlade Kosa: dok glavnom ulicom u koloni hodaju ljudi koji su ovamo potegli iz Busovače i Travnika, u civilu i u odorama, s nekim neslužbenim zastavama i licima među kojima nijedno ne zrači tugom, poštovanjem i pijetetom, odozgo ih, iz kuće koja izgleda kao da je rat prestao prije mjesec dana, oprezno promatraju dvije zabrinute žene – jedna na vratima nekadašnjeg balkona, a druga s još sigurnije distance, iza stakla zatvorenog prozora…
Tri su dana, evo, prošla, noćni su lampioni otplovili Dunavom prema Srbiji i Vukovar se vratio u svoje standardne magle. Pijetet će opet nakratko živnuti tek za godinu dana, kad i lokalni izbori i popis stanovništva budu za nama, a plodna polja pognojena novim podjelama.
