Škola će još 20 Vrdoljakovih godina čekati Godota. A dotad možda neće ni postojati.
Politički navodno nesvrstana - sic transit, (a HDZ-u koalicijski HNS Ivana Vrdoljaka?) - znanstveno-prosvjetna ministrica Blaženka Divjak ne štedi ovog ljeta novca poreznih obveznika za masovno, skupo, beskorisno i kontraproduktivno tv-reklamiranje vladine kurikulne (ne kurikularne!) fatamorgane, koja je prvog dana školske 2018./19. godine eksperimentalno zapasala 74 osnovne i srednje škole pod izazovnom egidom "Škole za život".
Reklamira se škola budućnosti, s gradivom, tehnologijama i nastavnim metodama za stjecanje konkurentnih kompetencija za zanimanja koja još ne postoje, ali će navodno postojati kad današnji klinci i klinceze stasaju do radne dobi i pojave se na globalnom tržištu rada. Tv-reklame - a čemu komercijalno reklamirati javnim novcem nešto, što država oktroira pod obvezno? - bombastično najavljuju to da više neće biti bubanja činjenica/faktografije, nego će se mladež učiti kritičkom mišljenju i rješavanju problema. Elektronika umjesto pločice s kredom i spužvom, zdrav razum umjesto recitiranja telefonskog imenika naizust.
Digitalno pak i interaktivno gradivo i besplatni tableti svakom đaku u "Školi za život" učinit će školske torbe 30 posto lakšim. Umjesto klasičnih predavanja ex cathedra, zvoni nadalje ministričina tv-reforma, digitalno će educirani i 15 posto bolje plaćeni kurikulni učitelji od ostalih kolega u zbornici (na osnovi prekovremenih nastavnih sati, o čemu su školski ravnatelji primili e-mail ministričine pomoćnice Lidije Kralj) imat će sasvim nov, stvaralački, kreativan i suvremen pristup nastavi, primjeren digitalnom dobu.
Reklo bi se, budućnost je počela prvim danom školske 2018./19. godine, a za taj prvi i navodno presudan korak najvažnije reforme za budućnost zemlje, država je velikodušno stavila na stranu 200 smiješno nedovoljnih milijuna kuna. Najmanje 50 milijuna manje od svote za koju službeno priznaje da iz državnog proračuna godišnje daruje Katoličkoj crkvi. Višestruko manje od novca poreznih obveznika, kojim "jamči" veteranima i njihovoj svojti da "poštuje dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata", uključivo bivše pripadnike HVO-a u BiH koji nogom nisu kročili na ratišta u RH, ali...
Škola budućnosti višestruko manje vrijedi i od bildanja vojnog proračuna. Državnički luksuz (ekstremno visoke plaće, dnevnice, troškovi putovanja i tzv. hladnog pogona institucija, svako malo novi automobili, mobiteli, sumnjive javne nabave, višemilijunski natječaji tipa "najbrži prst" u samo nekoliko sekundi, promašena državna jamstva, itsl). - od takorekuć mjesnog odbora do državnog vrha - strateški je neizmjerno važniji od kvalitetne izobrazbe novih naraštaja.
Škola i demografija su svih 28 godina tzv. neovisnosti, samostalnosti i suverenosti Bijedne Naše zadnja rupa na svirali svim tim vladama: 21 godinu HDZ-ovim s partnerima i sedam godina SDP-u s koalicionarima. Nema veze što se već oko 300.000 mahom mlađih obitelji, u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, iselilo iz vlastite domovine u manje od deset godina? Iseljavanje se nastavlja, jer nepotistička, klijentelistička, deindustrijalizirana i deagrarizirana, ksenofobna, protumanjinska i većinski praznovjerna Hrvatska za njih nema kruha.
Zemlja koja je s mudrom/domaćinskom vlašću kadra hraniti potencijalnih 20 milijuna duša i osigurati im u startu životni standard bar na razini prosjeka srednjerazvijenih država EU-a, mazohistički se prepušta tihom izumiranju. U ponedjeljak 3. rujna u osam se osmoljetki nije oglasilo prvo školsko zvono u novoj nastavnoj godini, jer su zatvorene zbog nedostatka učenika; u 117 pak škola ove godine nije upisan ni jedan prvašić.
Tzv. bijela kuga i iseljavanje uzeli su svoj danak, a eurostatistika sluti pravu katastrofu: nastavi li se taj negativan trend, za 50 godina u Hrvatskoj će obitavati tek oko tri milijuna žitelja. Takva, opsjednuta pogrešnim državno-političkim prioritetima i arčenjem (pre)siromašnog proračuna na neproduktivnim stavkama, nedozrele svijesti o vlastitoj budućnosti, nema izgleda provesti ozbiljnu školsku reformu. Zvala se ona kurikulnom ili kako god.
Zadnji ozbiljan pokušaj reforme školskog sustava - dvojbeno (ne)uspješan - iza kojeg je politički, novcem i prvacima struke stala država, zbio se sredinom 1970-ih godina pod nazivom "Samoupravni socijalistički preobražaj odgoja i obrazovanja", popularno "Šuvarova reforma". Vodio ju je agilni "ministar" prosvjete, znanosti i kulture, istaknuti ideolog SKH/SKJ i ugledni profesor sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Stipe Šuvar. Sve silne "reforme" školstva u međuvremenu - bilo ih je desetak u, bit će, umalo 50 godina - svodile su se na manje-više disfunkcionalne popravke i prepravke u sustavu.
Paradoksalno, u tim su zahvatima bez ikakva srama i ustručavanja, čak i nakon preokretne 1990. godine, sudjelovale (i masno zarađivale, baš kao sredinom 1970-ih) neke istaknute desne i lijeve ruke iz Šuvarova reformskog projekta. S blještavim vjerodajnicama starih akademskih titula, odnosno na brzaka priskrbljenih "znanstvenih"/sveučilišnih statusa, denver plavih novopartijskih ili pak HB članskih iskaznica. Na koje su dojučerašnji "crveni" mimikrijski nagrnuli koncem 1980-ih i prvih 1990-ih godina, na krijesti općeg tsunamija od oko 100.000 članova SKH/SKJ što su tada naprasno reinkarnirali nacionalnu svijest od stoljeća sedmog i nahrupili s emigrantskom doseljeničkom strujom u HDZ, pod skute Franji Tuđmanu.
Šuvarov je reformski tach stoga - ma koliko to bilo nevjerojatno poslije gotovo pola stoljeća, ili čak blesavo reći - čitljiv i u kurikulnoj reformi Blaženke Divjak. Politička je i ideološka, odnosno svjetonazorska potka jugoslavenskog državnog zajedništva te bratstva i jedinstva napadno prenacionalizirana/kroatizirana, a ono što su šuvarovci nazivali povezivanjem obrazovanja i udruženog rada i sanjali radničku klasu s punim srednjoškolskim obrazovanjem te utemeljili 10 godišnje opće obrazovanje (8 + 2) sad je moto kurikulnim prvoborcima - izobrazba za konkurentnost na tržištu rada, škola po mjeri razvojnih potreba gospodarstva. Mladi su postali roba za tržište, a školi je namijenjena uloga proizvođača i trgovca tom robom.
U socijalizmu su školi dirigirali politika i tzv. udruženi rad, a danas politika i tržište rada, vlasnici kapitala. Nije šija, nego vrat. Uza sve akrobacije i stručno-materijalnu logistiku, Stipe Šuvar prije pedesetak godina nije uspio osigurati udruženom radu deficitarne proizvodne radnike, kao što ih nije uspjela osigurati ni jedna "reforma" školstva nakon njega - ni danas nema zidara, armirača, tesara, zavarivača, sobarica, konobara, tokara, stolara, postolara... - a sasvim pouzdano ih neće namaknuti ni kurikulna reforma. I gdje bi ti ljudi radili kad bi ih i bilo, jer je mudra "državna politika" 1990-ih godina sustavno eutanazirala gotovo sve velike proizvodne tvornice, tzv. socijalističke mastodonte, bacila radnike na ulicu, a kapital u "domoljubne" džepove?
Novovjeki će kritičari, pa i oni izmiljeli ispod Šuvarovog kaputa, brusiti jezike tvrdnjom da su škole šuvarice bile najveći promašaj u povijesti hrvatskog školstva pa, požive li još koju godinu, jamačno će to isto govoriti za kurikulne divjačice. Recimo, akademik je Vladimir Paar bio jedan od prvih suradnika na Šuvarovoj reformi, jedan od prvih u njezinoj kritici, ali i među prvima u svim idućim pokušajima reformi u obama režimima te jedan je od najžešćih osporavatelja - čak u ime HAZU-a - kurikulnih projekata i Borisa Jokića i Blaženke Divjak.
A koliko (ni)su Stipe Šuvar i njegov samoupravni socijalistički preobražaj odgoja i obrazovanja valjali, na obrascu svog školovanja u šuvaricama sve do akademske razine mogu posvjedočiti karijere onih što su ih završili: Kolinde Grabar-Kitarović (koja je četvrti razred srednje škole uspješno iz šuvarice nastavila u razmjeni, u Los Alamosu u SAD-u), Andreja Plenkovića, Ivana Đikića, Gordana Jandrokovića, Tomislava Karamarka, Milijana Brkića nadimkom Vaso, Zorana Milanovića, Ivice Puljaka i ikstog broja drugih poznatih imena domaćeg i čak međunarodnog javnog, znanstvenog, kulturnog... života.
Uzgred, ime i prezime idejnog začetnika i provedbenog prvaka jedine prave reforme školstva na ovim prostorima u posljednjih pedesetak godina, Stipe Šuvara, danas je "zaboravljeno", kukavički se prešućuje, jer je do smrti ostao vjeran jugoslavenstvu, marksizmu i svojim dosljedno lijevim socijalističkim idejama. Zbog toga je imao velikih neugodnosti s nacionalističkim/"državotvornim" fundamentalistima u RH nakon 1990., a listopada 1998. teško je ozlijeđen - zajedno sa suprugom Mirom i dvama bračnim parovim u njegovu društvu - u batinaškom napadu skupine politikantskih idiota na večeri u poznatom zagrebačkom restoranu Purgeru.
Političar enciklopedijskog znanja i internetskog pamćenja koji nikad ništa nije ukrao niti ikom nanio zlo, britki polemičar zadužio je Hrvatsku više nego ijedan ministar tog resora i prije i poslije. Neusporedivo više od svih "domoljubnih" ministara 1990.-2018. zajedno. Ako ga se netko i sjeti - građani RH mlađi od 45 godina nemaju pojma tko je bio Stipe Šuvar - namrgodit će se zbog šuvarice, čiji duh u bitnom nije ni ishlapio iz školskih klupa.
Samo se novohrvatska prosvjetna struka pravi da ga nema, i ne želi priznati da je na njemu profesionalno odgojena. Šuvar je izgradio četiri kapitalna objekta hrvatske kulture: novu Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu i Muzej Mimaru u Zagrebu (u koji je instalirao neprocjenjive umjetnine kontroverznog kolekcionara Ante Topića Mimare), Muzej arheoloških spomenika u Splitu i Arheološki muzej u Zadru uz crkvu sv. Marije. Za njegova su "ministrovanja" otvorena sveučilišta u Splitu, Rijeci i Osijeku, u Zagrebu reprezentativna Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, itsl.
Sve je to, jelte, učinjeno u "komunističkom mraku" i "tamnici hrvatskog naroda", pa ni u čemu tradicija, pokušaji i pogreške reformskog iskustva "ne-Hrvata" Stipe iz čistog hrvatskog kraja, Matanovog/galantarskog Zagvozda, službeno neće biti validni za "blještavog demokratskog dana" kreatorima eksperimentalne "Škole za život".
Sada budućnost navodno izgleda bitno drukčije, nego 1974.-1982., iako su znanje, zrno soli u glavi, kritičko mišljenje i sposobnost rješavanja problema bili i tada, i sada su i uvijek će biti jedina valjana ulaznica u - izglednu budućnost. I pojedinca i države. No, tragikomično je da iza kurikulne reforme Blaženke Divjak, također uspješne polaznice šuvarice, za razliku od reforme školstva davnog joj prethodnika s Trga burze, ne stoji ni neophodan novac niti prava strukovna logistika, a državna potpora je tek verbalna. Da bi koalicijsko-konvertitski ostatak ostataka HNS-a s Ivanom Vrdoljakom imao alibi za interesno-trgovačku slizanost s HDZ-om i "Titanik vladom" (Vrdoljakov kvalifikativ iz koalicijskog braka sa SDP-om) Andreja Plenkovića.
Prvog dana, dakle, nove školske godine 2018./19. eksperimentalno je, htjeli to đaci ili ne, potezom ministričina pera postao pokusni kunić "Škole za život" 6401 osnovac te 2323 srednjoškolca i oko 2000 učitelja, koje su za razvikano probijanje reformskog leda u školstvu prijavili njihovi ravnatelji - formalno i neformalno članovi/simpatizeri trenutno vladajuće koalicijske opcije - na tzv. javnom pozivu Ministarstva znanosti i obrazovanja (MZO).
"Oni će prvi krenuti u školu u kojoj nestaju zidovi, a cijeli svijet postaje učionica", pohvalila se ministrica u pismu javnosti. "Ovo je tek prvi korak reforme, no sigurna sam da će se već od ove školske godine osjećati duh promjena u svim školama". Od sljedeće školske godine jamačno će cijeli sustav postati "Školom za život", divjakicom s oko 850 osnovnih, 750 srednjih škola te svih plus-minus pola milijuna đaka s oko 60.000 prosvjetara.
Ministričin neformalni stranački šef Vrdoljak, koji sebi i desetkovanom HNS-u kočoperno pripisuje nevjerojatne zasluge za državu, "stabilnost" HDZ-ove vlade, saborske većine i, dakako, kurikulnu reformu - samo se radi nje, kaže, budućnosti školstva i Hrvatske slizao s vladajućima, a ne osobnih ili sektaških interesa, sic transit!? - nije se sramio u nedjelju ispaliti u tv-kamere notornu laž.
Da se na kurikulnu reformu čekalo - 20 godina. Čak će mu i akademik Paar ili nezaustavljivo još od Šuvarovog doba također reformski zauzet prof. dr. sc. Ante Bežen sa zagrebačkog Učiteljskog fakulteta kazati što se sve i kako "reformiralo" i u prošlih 20 godina. Elektrotehnički inženjer Vrdoljak i neuspješan političar ne mora ništa znati o povijesti i ishodima školskih reformi, ali bi morao imati svijesti/savjesti ne govoriti o nečem što ne poznaje.
Dan uoči početka eksperimentalnog starta "Škole za život" naprosto je okupirao medije, a HRT-ov ga je poskočica-izričajno darovit voditelj Đurica Drobac čak ugostio u Središnjem dnevniku. U Temi dana plačljivo raspoložene Zrinke Grancarić par će minuta potom profesor hrvatskog jezika i književnosti u III. gimnaziji u Zagrebu Ilija Barišić kazati da "Škola za život", ogradio se, "barem što se tiče mog nastavnog predmeta", nije dobro pripremljena, radilo se na brzinu, edukacija je bila elektronska, a "upute za nastavu i vrednovanje učenika dobili smo samo za prvi tjedan; ostale će navodno stizati sukcesivno".
Mediji također javljaju o bitnim razlikama u pripremljenosti i sposobnosti škola za rad po novom, o kašnjenju didaktičkih materijala, e-udžbenika, deficitu digitalne opreme, itsl., a sama je ministrica, indikativno, nedavno izjavila da se neće dati ucjenjivati od izdavača i trgovaca, koji žele kruha nad pogačom. Telegram je ironizirao Vrdoljakovo nedjeljno japajakanje o "povijesnim promjenama koje sada uvodi HNS". Antologijskim je pročitao njegovu neukusnu/netočnu samohvalu novinaru Dropcu: "Da je lako, ne bi dočekalo nas u HNS-u (reforma školstva, op. a.), koji smo pokazali kako se ozbiljno vodi politika". Kontraproduktivno je vikati hop prije nego li se skoči.
"Možda najzgodnija manipulacija koja se ovih dana agresivno provlači javnim prostorom izjednačavanje je inicijative ministrice Divjak s Cjelovitom kurikularnom reformom, propalim projektom koji nije spasio ni najmasovniji prosvjed posljednjih godina", tvrdi Telegram. "Kao što neki mediji (najmarljivije to čini srednja.hr) tjednima pokušavaju objasniti, Škola za život ministrice Divjak nema puno veze s ozbiljnim reformskim planom koji je građane izvukao na ulice. Ove izmjene pojedinih kurikuluma daleko su od sustavnog, temeljitog programa koji bi cjelovitim pristupom doista izmijenio hrvatsko školstvo".
Divjak se hvali znatno većim odazivom kandidata za eksperimentalnu "Školu za život" od prihvaćenih 74, što je okretanje pile naopako. Činjenica je da najveći dio škola ne želi među pokusne kuniće, a učitelje i đake ionako nitko ni za što ne pita. A, kao, radi se u njihovom interesu. Sic transit. Na javni su se poziv odazvale 143 od 863 matične osmoljetke ili manje od 17 posto te 72 od 745 srednjih škola ili mnje od 10 posto. Izabrana je otprilike trećina od prijavljenih, jer za širi kurikulni eksperiment nema sluha u blagajni ministra Zdravka Marića.
Najveća kurikulna floskula su tvrdnje o nebubanju činjenica, kritičkom mišljenju i rješavanju problema na osnovi stečenih kompetencija u učionici kojoj su zidovi cijeli svijet. I to za poslove koji još ne postoje, ali će postojati u budućnosti. Oksimoron? Kurikulna doktrina drvenog željeza? Koja to Baba Vanga u ministričinom staklenjaku na Sveticama ili u prosvjetnoj struci tehnološki, gospodarski, moralno i na svaki način globalno zaostale zemlje može ne samo predvidjeti nego i programirano izobraziti mladež za poslove o kakvima nema pojma hoće li, kada i gdje postojati!?
I kakva će, budu li postojali, pretpostavljati znanja, vještine i inteligenciju. Kako će bez bubanja činjenica u školi bez zidova, s papira ili s tableta, nije bitno, usvojiti Pitagorin poučak, Mendeljejevu tablicu kemijskih elemenata, tablicu množenja, naučiti velika i mala tiskana i pisana slova, kronologiju povijenih događaja, razdoblja u razvoju Zemlje, steći ključne spoznaje o nacionalnoj i svjetskim kulturama, važnim osobama...?
Bez tih i ikstog broja drugih nezaobilaznih pak nabubanih činjenica nema rješavanja problema. Nema napredovanja u znanju, koje se umnožava iz sekunde u sekundu, a svake četvrte godine najmanje udvostručuje. Bez stečenih znanja, koja se stalno dopunjuju i proširuju nema održanja kompetencija konkurentnim, a bez toga ni opstanka u radnom procesu. Kritičko mišljenje?
Nema kritičkog mišljenja u školi, koja drži vjeronauk ravnopravnim STEM-u i humanističkoj nastavi. Bog i Darwin ne mogu u istu zbornicu. Divjak ih ne kani kurikulno razdvojiti. Kakvo je onda kritičko mišljenje moguće kad se na jednom školskom satu uči "istina" (dogma) da je Čovjek "stvoren od blata kojem je Bog udahnuo dušu", a na drugom je produkt evolucije živog svijeta?
Na vjeronauku će školarac dobiti jedinicu kritičkomisleći li se dosjeti da Isusova majka Marija nije mogla začeti bez seksualnog klinča (dogma o bezgrješnom začeću po Duhu Svetom) sa zaručnikom Josipom ili drugim potentnim muškarcem, a na nastavi biologije će ga učiti što je zapravo začeće i da sam taj prirodan čin i porod nisu grijeh. Dapače, uvjet su opstanka čovjeka i inog živog svijeta. Ni vjerska dogma o istočnom grijehu, drugom imenu za kolektivnu krivnju svih potomaka Eve i Adama dok je svijeta i vijeka, nema blage veze sa zdravim razumom. Ni s kritičkom mišlju.
Hajde da se netko od učitelja ili đaka usudi kritički misliti na nastavi povijesti, o kojoj se ministrica Divjak pobrzala savjetovati u Hrvatskom generalskom zboru i dopustila pedagoško-metodički neobrazovanim ratnim veteranima tumačiti najnoviju hrvatsku prošlost. Recimo, kritički promišljati je li Domovinski rat bio građanski ili obrambeni, jesu li Franjo Tuđman i Slobodan Milošević dijelili BiH, je li u RH provedeno etničko čišćenje srpskog stanovništva, zašto nisu pošteno sankcionirani hrvatski ratni zločini protiv srpskih civila i ratnih zarobljenika (Grubori, Varivode, Medački džep, Koranski most u Karlovcu..., logori Lora, Kerestinec, Marino Selo, Pakračka Poljana...), itsl. Ili kritički na nastavi građanskog odgoja promišljati ustavno proklamiran sekularizam te odnos Katoličke crkve i države, sekularnost u gradivu iz zdravstvenog odgoja...
Nema šanse. Kurikulna reforma ministrice Divjak, naravno, neće doseći ni dubinu, ni širinu niti ozbiljnost Šuvarove otprije pedesetak godina, ali to nije razlog njezinog već naslutljivog kraha. Kaže mudar puk puno baba, kilava djeca. Nakon što se HDZ-ova državna vlast lakomisleno odrekla i agilnog reformatora Borisa Jokića, i učinka više od 500 ponajboljih prosvjetnih stručnjaka/znanstvenika u njegovom projektu Cjelovite kurikulne reforme školstva, te s novom ministricom kolaborirala s desnim fundamentalistima u Crkvi i tzv. proobiteljskim udrugama, svakoj su ozbiljnoj promjeni obrazovnog sustava po mjeri naprednog, sekularnog svijeta definitivno zatvorena vrata.
Škola će možda još 20 Vrdoljakovih godina - čekati Godota. Neće ga dočekati, jer dotad možda više neće ni postojati. Kurikulna fatamorgana.
h-alter
