Marijan Vogrinec: Miševi

 

Pa što onda, ako se Bojan Glavašević upravo ispisao iz SDP-a!? Kakve to ima veze s nagibom Zemljine osi prema Suncu i klimatskim promjenama ili činjenicom da ljudi umiru na cesti kao psi lutalice, jer Hitna pomoć ne funkcionira kako bi bio red? Bojan Glavašević - poznatiji od ostalih navodno oko 40.000 socijaldemokratskih drugarica i drugova po tome što je sin HRT-ovog vukovarskog novinara Siniše Glavaševića, koji se do samog pada javljao u radijski eter iz Grada heroja i potom iz paravojne osvete mučki ubijen na Ovčari te promoviran u nacionalnu legendu Domovinskog rata - ni po kojoj logici, osim pozicijskog naslađivanja političkom erozijom konkurentske opcije u borbi za vlast, nije signifikantna ni za budućnost socijaldemokracije u RH niti, pak, za (ne)stabilnost samog SDP-a. Bura u čaši mutne vode gnjile demagoško-interesne RH zbilje. Samo još jedna u nizu, nikako posljednja, od već viđenih farsâ po popularnom obrascu, drastično primijenjenom još u praskozorje "hrvatske demokracije" kada se 97.000 praktičnih drugarica i drugova SKH/SKJ u samo nekoliko mjeseci presvuklo iz ganc crvenih u HDZ-ove denver plave članske odore. U koju će mladi Glavašević?

To uopće nije bitno - može kamo želi i s kim želi, jer se s političarima tog kapaciteta nikad nitko nije usrećio (ni HDZ s Ivanom Vrdoljakom, ili Tomislavom Sauchom ili pak Milanom Kujundžićem niti SDP s unutra-van-unutra Aleksandrom Kolarić) - ali itekako jest šire primjetljivo da Bojan Glavašević također ne želi vratiti SDP-u iznimno unosan saborski mandat nego će ga, pogađate, "odraditi do kraja kao nezavisni zastupnik". A stranka mu je sve dala da bi mlad i neiskusan (učlanio se 2016.) postao to što jest. SDP ga je netom po osvajanju vlasti 2012. godine čak postavio na istaknuto mjesto pomoćnika ministra hrvatskih branitelja, instalirao kao zastupnika u Hrvatskom saboru, a počastio i pozicijom člana Predsjedništva, najužeg stranačkog vodstva. Prilično grlati mladi lingvist i sociolog - javno simpatiziran i "zaslužan" samo zato što je sin nacionalne legende tragične obrane Vukovara - sada je udario na sva medijska zvona obznaniti urbi et orbi kako je nezadovoljan stanjem stranke, njezinim javnim rejtingom i politikom trenutnog vodstva. I zato napušta drugove.

Saborski mandat ne želi vratiti jer je, kaže, u deveti saziv Hrvatskog sabora izabran "preferencijalnim glasovima s neprolaznog mjesta na kandidacijskoj listi". Sa sedmog mjesta, što za drugu jakosnu političku opciju u zemlji i broj članova/birača uopće ne mora biti - neprolazno mjesto. Kako bilo, Glavašević nije iznimka u općeprihvaćenoj sportskoj disciplini (nemoralnog?) nevraćanja mandata stranci bez čije pak naklonosti "uvaženi zastupnik" ne bi ni primirisao trostruku prosječnu plaću u državi ni za kakav općeinteresno produktivan mjesečni rad u "Visokom domu". Ako se izuzme treniranje živaca građanima redovito gotovo praznom sabornicom, odnosno demonstracijom notornog stand up prostakluka i primitivizma, šovinizma, manjinske netrpeljivosti, pa i prstima u kojekakvim nezakonitostima. Promjena stranačkih kaputa i pretrčavanje iz jednog u drugi unutarstranački tabor kad zaiskri oko trona aktualnog vođe, kao što sada suklja vatra oko pozicije Davora Bernardića u SDP-u, mučna je konstanta naše politike. Armiranom koruptivno-konvertitsko-trgovačkom pravilu i hrvatskoj političkoj praksi u se, na se i poda se službeno je ime preuzeli smo odgovornost, opće dobro i u interesu hrvatskog naroda i svih građana RH.

Kada brod tone, kažu oni što su to valjda doživjeli, miševi prvi bježe s njega. A SDP-ov je brod već 2012.-2015. za premijerskog mandata najarogantnijeg dotad njegova šefa Zorana Milanovića počeo ubrzano tonuti pramcem strmoglavo u dubine. Čim je propustio najizgledniju prigodu dotad vladati "doživotno" - država u gospodarskom kolapsu i moralnom rasulu, HDZ i njegovi dužnosnici na optuženičkoj klupi, optuženi za pljačkanje vlastitog naroda, birači aklamativno skloni socijaldemokraciji na obama državnim brdima, itsl. - postmilanovićevskom je SDP-u počela otkucavati smrtna ura. Dobro, ne baš smrtna ili predsmrtna, jer velika i moćna socijaldemokratska opcija bez koje nema zrelog demokratskog društva nije sezonska krijesnica koja bljesne i ugasi se u ljetnoj tmini. Ali svakako jest deprimirajuće to da se usred gospodarsko-političke nevere disfunkcionalne države, lišene razvojno poticajnog/produktivnog pripetavanja pozicije i opozicije, skupine nevještih galijota na tzv. liberalnoj ljevici trse međusobno pobiti veslima ne bi li se nametnuli kao novi zapovjednici i časnici. Jer, za sve nema mjesta na komandnom mostu.

Jamačno ni za Bojana Glavaševića, koji je u samo dvije i pol godine članstva u SDP-u potrošio najveći dio karijernog kredita u politici. Ne treba to poistovjetiti s vrlo solidnim obrazovno-profesionalnim itinerarom od 1991. godine kada je na početku bitke za Vukovar kao sedmogodišnjak izbjegao s majkom Majdom i bakom Cecilijom u Zagreb. Ovdje je završio Osnovnu školu Izidor Kršnjavi i Privatnu klasičnu gimnaziju, a sociolingvističke studije pak na Filozofskom fakultetu. Netom po diplomiranju, već u lipnju 2009. je kao znanstveni novak zaposlen na fakultetskom Odsjeku za lingvistiku, gdje je sudjelovao i u nastavi. U politiku ga je uveo Zoran Milanović. Računao je da prezime Glavašević i srodstvo s nacionalnim junakom Sinišom može poslužiti bildanju SDP-ovog imidža u javnosti kao što je Tomislav Karamarko u HDZ-u računao s lansiranjem Miroslava Tuđmana u Sabor, neuspješnog političara, ali sina prvog hrvatskog predsjednika, čak naprasno sličnog ocu Franji.

Za razliku od Tuđmana mlađeg, koji većinom statira u saborskoj klupi ili se tu i tamo probudi nekim pametovanjem oporbi, Glavašević mlađi nije se libio vatrenih filipika u kojima je ponekad jezik bio brži od pameti. A obojica su, kao, znanstvena snaga iste akademske ustanove. Vidjet će se najesen, možda i iste političke opcije što jamačno još dugo neće imati odgovarajuću konkurenciju. A mlad čovjek, pa još s više od dva zrna soli u glavi, razumljivo je da nema strpljenja - čekati Godota.

"Ideja SDP-a je ugašena, a povijesna uloga ove stranke završava u neiscrpnoj borbi za fotelje - borbi koja nikoga ne zanima i u kojoj ne želim sudjelovati", istaknuo je Bojan Glavašević u pismu vodstvu stranke i potom sažeo novinarima. "Ideje koje je promovirao SDP ugasili su sebičnim interesima umreženi pojedinci koji nažalost ne shvaćaju vrijeme u kojemu živimo, nužnost svakodnevnog osluškivanja naših ljudi i njihovih potreba - te kreiranja politika stranke u dosluhu sa svim ljudima kojima je ova vlast nanijela nepravdu, a takvih je mnogo. (...)

Evo još jedne teške i bolne istine, zapravo najvažnije: nismo uspjeli SDP-u udahnuti novi život, nismo ga ispunili relevantnim političkim sadržajem i nismo ga učinili strankom u koju Hrvatska može vjerovati, bilo u opoziciji ili na vlasti. To je bila dužnost koju nam je povjerilo članstvo, i to je bilo ono što su građani od nas očekivali. Ne samo da u tome nismo uspjeli, nego smo uspjeli SDP gotovo u potpunosti uništiti kao ideju, kao koncept, kao politički brand. Kada sam se učlanio u SDP, učinio sam to kao osoba s vlastitom vrijednošću i imenom u javnom životu Hrvatske (ovih se dana u SDP-u kaže: nisam 'dijete stranke'); zastupao sam njezine boje i u onim trenutcima kada je to doista bilo teško, i kad nisam od stranke dobivao zaštitu koju su dobivali neki drugi."

Klasična politička larpurlartistika iz koje se ne vidi čime je uistinu nezadovoljan Bojan Glavašević. Čak toliko da se i kao član najužeg vodstva, Predsjedništva SDP-a, mora - ispisati iz stranke? Jest da cijena njegove nezavisne saborske ruke time drastično raste u svakom smislu - vidljivom i nevidljivom, opipljivom i retoričkom - baš kao i moralno-politička upitnost odluke visokog stranačkog dužnosnika, koji je bio u prigodi ne samo neposredno utjecati na kreiranje stranačke politike, pa time snosi sukrivnju za njezin javni rejting, nego je svoj politički dar mogao uložiti u SDP-ovo ozdravljenje. A nije. Odlučio se na bijeg s bojišta, s neuvjerljivim alibijem o tuđoj krivnji, unaprijed izgubljenoj bitci svoje vojske i vlastitoj političko-moralnoj pravovjernosti. Birokratski mu je i nerazgovijetan/besadržajan diskurs u stilu: moramo otvoriti kišobran kad pada kiša da ne bismo pokisnuli. S pametnim zaključkom da to SDP ne učini, jer ne zna da se bez kišobrana na kiši - kisne.

To je stil predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića kad se obraćaju javnosti o životno važnim državnim pitanjima ili kad ih novinari pitaju o nečem što (ni)su učinili. Govoriti beskrvnim frazetinama kojima se ništa ne kaže bio je gotovo ozakonjen običaj političara u bivšem jednopartijskom sustavu.

Ako je želio biti koliko-toliko vjerodostojan i u tako maglovitoj odluci o neopozivom odlasku iz SDP-a, Bojan Glavašević se baš i nije morao hvaliti pred tv-kamerama time da ga ljudi "zaustavljaju na ulici" i "pišu mu" koliko su nesretni zbog lošeg stanja i frakcijskih razračunavanja u SDP-u. Pa baš njega kontaktiraju!? Ne prosvjeduju ili se očituju, npr. najvišim stranačkim tijelima ili samom predsjedniku Davoru Bernardiću? Je li to neumjesna samohvala ili svjesno/namjerno precjenjivanje vlastite političke i ljudske važnosti? Naznaka kampanje uoči osnivanja vlastite političke stranke, o čemu će se izjasniti sljedećih tjedan-dva? Nadobudan, a ambiciozan. Mana i prednost u istom mladenačkom pakiranju. S obzirom na to kakva je hrvatska politička zbilja od 1990-ih naovamo, što je sve namrla građanima upakirano u obećanu Švicarsku, ako ne i Norvešku svojih na svome, zašto i Bojan Glavašević ne bi pokušao.

Jamačno neće biti neuspješniji od zatečenog prosjeka onih što su također disidentski pokušali "svojim putem", pa prdnuli u vjetar. Kao Ivo Josipović iz SDP-a sa svojom strankom Naprijed Hrvatska ili Milan Kujundžić (sada opet u HDZ-u, najneuspješniji ministar zdravstva otkad je RH) s Hrvatskom zorom, odnosno HDZ-ov Josip Salapić u HDSSB-u Branimira Glavaša. Da se i ne govori o stranačkom stramputičarenju odnedavno opet HDZ-ove Martine Dalić, polit-moralnom novokoalicijskom suicidu u HDZ-u Ivana Vrdoljaka (HNS), pa stranačkim glavinjanjima bivšeg HDZ-ovog Zlatka Hasanbegovića, obiteljskom cirkusu što je razvalio vrh prve političke reprezentacije Mosta nezavisnih lista, neslavnoj priči s ORaH-om bivše članice SDP-a i uspješne ministrice zaštite okoliša Mirele Holy... Kaže ona pučka: mudar uči na tuđim, a naivan na svojim pogreškama. Zašto ne pustiti i Bojana Glavaševića u tu avanturu provjere validnosti svojih političkih ideja, organizacijskog dara i zrelosti za vođu nove opcije u međustranačkim nadigravanjima.

Samo, nesreća je, sav politički prostor od krajnje ili ekstremne tzv. desnice do najradikalnije tzv. ljevice odavno je već popunjen. Pače, nabijen kao čep u bocu pjenušca, pa... Na koje članstvo i birače može računati, ako ne živi u oblacima, osim možebitno šačicu svojih istomišljenika kojima nije uspjelo oboriti "crvenog Beru" sa SDP-ovog trona? U okolnostima još dugo bipolarnog političkog prostora, gdje ključnu riječ/prevlast imaju HDZ i SDP, ma kako bili loši i gadljivi, a popularan među mlađim biračima Živi zid nema nikakvih izgleda samostalno osvojiti vlast (kao ni HDZ i SDP bez koaliranja i s "crnim vragom"), Glavaševiću s vlastitim stranačkim projektom nema unosnijeg mjesta na političkoj sceni bez koaliranja s - mrskim mu dosad HDZ-om. Na suradnju sa SDP-om više ne može računati, a HDZ kao oko u glavi treba baš svaku saborsku ruku do najmanje stabilnih 76, minimuma glasačke većine. Ako se ne želi samozatajno baviti samo sociolingvistikom i tjerati akademsku karijeru, morat će već najesen stati u red HDZ-ovih političkih ancila. Tomislava Sauchu već poznaje iz SDP-a, možda i bivšeg Račanovog miljenika Milana Bandića, a tu će naći i Darinka Kosora, Gorana Dodiga, Željka Glasnovića, Branimira Glavaša, Radimira Čačića...

I tako, ode Bojan Glavašević iz SDP-a, a mediji u sezoni kiselih krastavaca udarili to na sva zvona kao da se uistinu radi o SDP-ovom to be or not to be. A ne radi se. Ta je stranka s baštinom/tradicijom socijaldemokracije još otprije Stare Jugoslavije bila i bit će dugo validna opcija. Bez obzira na to tko je i kako vodi. Socijaldemokracija je jača od Davora Bernardića i buljuka ražalovanih bivših Milanovićevih ministara, koji su si umislili da su kadri voditi SDP bolje od njega. Glavašević je pogodio u svom pismu samo prevladavajući foteljaški duh u stranci, što ne znači da je i on osobno imun na tu zarazu. Pa što onda, ako je Bojan Glavašević napustio SDP? Nikom ni u džep niti iz džepa. SDP-u trenutno ne ide kako bi željeli njegovi birači, a kada brod tone, kažu oni što su to valjda doživjeli, miševi prvi bježe s njega.