Evo aktualnih frustracija u javno političkom životu ove države, redoslijed nabrajanja nije odraz prioriteta nego kako mi je palo na pamet:

  • Predsjednica: pojma nemam jeste li pratili našu predsjednicu no vidljivo je da se u posljednje vrijeme puno brani od koječega. Njezina popularnost je na dnu i jako nervozno reagira na svaku prozivku koja joj se dogodi (od putovanja u Ameriku, broja putovanja u Ameriku u kratkom roku ili ovo posljednje o “čistoći” njezine kampanje). Praksa kaže da nervoza ovoga tipa nije bezrazložna i da se podsjetimo narodne mudrosti – gdje ima dima ima i vatre, pitanje je samo što je točno ta vatra i koliki će ona utjecaja imati na sve nas ostale. Teško je to predvidjeti jer nema koherentne ili bilo kakve imalo logične politike koju bi uopće mogli nazvati politikom. Niski populizam, novogovor bez porijekla i pauze između pojavljivanja za koje se ne zna što i gdje je točno dotična boravila ili radila. Osjećam neki problem ovdje većih razmjera.

  • Premijer: tko normalan govori u rečenicama “treba pronaći novi globalni kontekst i kohezivni narativ“, što to uopće znači? Diplomati imaju veliki talent da puno govore i ništa ne kažu, no od premijera bi se morala očekivati neki konstruktivni pristup problemu. No nema tu nikakvog konstruktivnog pristupa jer Plenković i cijela “nova” HDZ garnitura boluje od istih simptoma kao i preostale dosadašnje vlade koje smo ikada imali; kronični nedostatak bilo kakve vizije i apsolutno cijepljenje protiv odlučnosti bilo kakve vrste (inače, ne slažem se baš s Nenadom da je lijeva vlada poticala beznađe, jednako odlučna u tome je bila i Jadranka prije njega). Jedini imalo konkretni potez ove vlade je ko-fol porezna reforma koja na papiru onako u bullet pointima izgleda impresivno, no u stvarnosti sama činjenica da ste promijenili ili mijenjate 17 zakona ne govori ništa o tome da kroz njih doista dolazi do nekakve reforme ili imalo značajnije promjene sadržaja. Kombinirajte to s po meni nerealnim očekivanjem rasta BDP-a i sve što možete zaključiti je da uz malo nešto mrvica koje su sa stola pale poduzetnicima, sve drugo samo nastavak bala pijanstva i kiča i kupovine vremena – jedinog resursa kojeg više nikada nećemo imati. Nažalost, ne vidim snage ili odlučnosti a još manje ideja da se nešto napravi.

  • Ministri: tek tu smo u problemu, za mnoge od ministara do današnjeg dana čuli nismo što rade. Neki su se sakrili i traže rješenja i vjerojatno razbijaju glavu kako neke stvari porješavati (sjetite se samo da imamo neke puste milijarde vratiti ove godine, ne samo od države nego i HACa i tko zna koga još). Imamo ministre prepisivače (malo mi se iskreno čini taj udar da je van proporcije ali, kada vidim koji su se svi savezi stvorili a koji uključuju ne samo poziciju nego i oporbu, onda sam ipak skloniji da bi čovjeka trebalo skloniti na neka mjesta gdje ne može raditi štetu, ili barem ne u tolikom opsegu). Žao mi je i kurikularne reforme, ne toliko što je Jokić otišao (jer ne vjerujem da sustav smije biti sveden na jedno ime, pa čak i onda kada mi se to ime dopada), koliko zbog toga što su u igru uključeni mnogi očigledno nazadni i/ili (potencijalno) kupljeni likovi. Naša akademija je sramota i uz pravosuđe to su dva stupa društva koja su trulija čak i od politike.

  • Ministri 2: zanimljivo je pratiti imenovanja i pomake u javnim poduzećima i drugim institucijama. Dok se mi bavimo visokom politikom i nekakvim načelima (makar imaginarnima i nepraktičnima), dotle stara HDZ garda žari i pali u pozadini, iz naftalina se vade stara imena i guraju na sve strane (uključivo i imena koja su odavno bila identificirana kao dijelovi raznih hobotnica i organiziranih skupina), vade se stare strategije otimanja. Biti će posla za DORH i USKOK, samo kada bi oni radili svoj posao kako spada.

  • INA – MOL: tužna je u biti ta priča i nadajmo se samo da će nas pohlepa Mađara spasiti od nas samih kada smo već ovako jasno izrekli namjeru. A ako se doista želite nasmijati nakaradnosti naše države onda samo pročitajte objašnjenje HANFAe o tome kako ne postoji obveza javne ponude. Dakle, genijalcima avangardne pravne misli iz HANFAe nije jasno da objavom premijera da želimo otkupiti INAu, zajednica ponuditelja (koja se tada odazivala na ime HR Vlada + MOL) više ne postoji, te da je ovdje riječ o sasvim novoj ponudi gdje jedan dioničar ide protiv drugog. Na gornji popis gdje sam već prethodno stavio akademiju i pravosuđe slobodno dodajte i regulatore. Ionako, čini se da pravi cilj te priče nije kupovina INAe nego prodaja HEPa (a skretanje pažnje je osnov svakog dobrog trika).

  • Ivan Pernar i Donald Trump: riječ je o jednom te istom fenomenu samo što su im pozicije moći različite. Obojca govore što im prvo padne na pamet, a mediji s attention spanom od trideset sekundi nemaju stvarne alternative u svijeti pageviewa i rejtinga da odbiju objaviti što je ovima prešlo preko usta. Razlike ipak postoje, Pernar koristi populizam niže vrste kako bi sagradio svoj rejting (a prve plodove toga pretpostavljam da ćemo promatrati na lokalnim izborima), dok je Trump već odradio solidni dio svog posla i zasjeo gdje je htio (ili gdje je ispalo, mnogi iz Trumpovog kampa su mi rekli da nijedan model koji su imali nije im dao više od 40% elektorskih glasova). Trumpove poteze možda najbolje karakterizira rečenica: foul fast – foul hard (pronađite tekst u mom prošlom newsletteru), a sve se skupa naslanja na teoriju zbog koje je Daniel Kahneman dobio Nobelovu nagradu (pogledajte video, vrijedi svake sekunde). Pernar u međuvremenu koristi alate koje su koristili i populistički lideri u Venecueli (u istom newsletteru imate tekst i o tome).

  • SDP: kako ponešto poznajem situaciju tamo kao i ljude, moram priznati da mi je prestalo biti zabavno kritizirati ih više ili ukazivati na gluposti koje rade. Nešto kao kad imate mlađeg bespomoćnog brata (da ne kažem malo sporijeg) pa jednostavno više nema smisla podmetnuti mu nogu jer nema veselja u tome. Davor Bernardić vjerojatno muku muči kako da riješi pitanje lokalnih izbora (ili, daleko vjerojatnije, kako da masakr koji mu slijedi svali na leđa Milanovića), u međuvremenu kadrovi na Iblerovom su otkrili radnička prava (zanimljivo, obveze nisu spominjane), a novopečeni članovi vrha stranke užurbano dilaju informacije u pokušaju da izliječe neke svoje stare frustracije prema ljudima koji su de-facto politički mrtvi. Tužno ih je promatrati kako se koprcaju u blatu vlastite nekompetencije.


Sažetak cijele priče je u tome da je sve otišlo dodatno nizbrdo, da izbori nisu donijeli niti nešto novo niti nešto pozitivno ili barem optimistično i da je budućnost crna i depresivna. Sorry.

Misao dana: We have already gone beyond whatever we have words for.