Redateljica Lynne Ramsey (We Need to Talk About Kevin, 2011) kreće od poznate i korištene premise rutinskog poslovnoga zadatka koji je krenuo nepredvidljivo te završava katastrofalno loše za svoga izvršitelja. Joe (Joaquin Phoenix) ima vojnu te FBI prošlost koja je ostavila neizbrisiv trag na njegovu psihu i život u formi posttraumatskoga stresa. U sadašnjosti radi kao plaćenik koji nastoji ući u trag otetim djevojčicama koje često bivaju prodavane u svrhu maloljetničke prostitucije za unosnu klijentelu. Kad ne radi, Joe živi dosadnim životom te se brine o ostarjeloj majci. Njegov neuzbudljivi svakodnevni život tako je dijametralno suprotstavljen poslu kojim se bavi, iako tragovi neprestano prodiru iz jednog u drugi.
Fabularna kombinatorika Iskupljenja u New Yorku počiva na korištenju obrazaca trilera urote ili paranoje. Naoko jednostavan zadatak u kojem Joe pronalazi i oslobađa maloljetnu Ninu, kći senatora Votta, iz luksuznoga bordela, za sobom povlači dalekosežne posljedice. Protagonista u hotelu napadaju korumpirani policajci, a njegov poslodavac te posrednik, naposljetku i majka, bivaju ubijeni. Votto navodno čini suicid tako što se baca s vrha zgrade, a trag vodi prema guverneru Williamsu. Joe ne može povezati elemente priče u cjelinu, koja s obzirom na ispremreženost kriminalnoga miljea, policije i visoke politike te činjenice da se ispremreženost prelomila baš na njemu, podsjeća na svojevrsnu urotu. Postavlja se pitanje postoji li kakav skriveni zaplet iza cijele priče, čije razotkrivanje počiva na tajni koja je protagonistu i gledateljima nepoznata, a možda ima veze s njegovom traumatičnom prošlošću. Tome je prirodan i element paranoje: Joe ne zna što se događa, prate ga osjećaji konfuzije i anksioznosti, dodatno pojačani utjecajem njegove podrovane psihe te fizičkim podsjetnikom na događaje - ranom na licu, propucanom u napadu potplaćenih policajaca.
Kad napokon pohvata konce priče te nakon što mu svi bliski ljudi budu pobijeni, očekivat ćete da Joe krene u krvavi poduhvat osvete, nešto kao plaćenički Death Wish (onaj iz 1974, ne negledljivi remake iz 2018, iako se niti original ne može podičiti visokim estetskim dosezima). Votto mu prilikom dogovora oko zadatka kaže da je čuo da zna biti nemilosrdan te da želi da poprilično nasilno kazni prijestupnike. Nakon toga Joe kupuje čekić, koji postaje svojevrsni lajtmotiv, čija je svrha uputiti na protagonistove sadističke crte ličnosti. Međutim, sugerira logika filma, njegov sadizam ima psihološke korijene u nemogućnosti suočavanja s traumatizmom, pa je posrijedi kanaliziranje destruktivnih poriva putem posla. Postavlja se pitanje - može li trauma nasiljem biti razriješena na adekvatan način?
.png)
Joeov put osvete donekle biva parodiran jer mu je u konačnici oduzeta mogućnost da kazni glavnu i odgovornu osobu, što se zbiva u plot twistu u kojem je nevini objekt razmjene, koji je trebalo spasiti, odlučio preuzeti brigu o sebi. Spašavanjem Nine, ako bi film slijedio konvencionalno posloženu fabularnu kombinatoriku, glavni bi lik pronašao smisao postojanja te mogućnost da doživi osobnu katarzu, na što upućuje i nespretno odabran hrvatski naslov filma. Međutim, ovdje nikakvo iskupljenje niti olakšanje nije moguće, na što cilja i poprilično cinična završnica.
Djelo Lynne Ramsey vrvi metažanrovskim poigravanjima kroz pozivanje i nadovezivanje na druge žanrove poput spomenutih: akcijskoga filma osvete, trilera urote i paranoje. To je poigravanje povezano s preispitivanjem, pa čak i kritiziranjem te subverziranjem tih žanrova i njihovih konvencija. Postavlja se pitanje na koji način redateljica i scenaristica čini tu subverziju te na koji način odstupa od ustaljenih žanrovskih očekivanja. Time što u cjelinu unosi snažnu psihološku dimenziju te priču nastoji osvijetliti iz subjektivne perspektive glavnoga lika. Joe je fokalna točka u čiju smo struju iskustva uvučeni pa pratimo njegova kolebanja, nedoumice, neznanja ali i anksioznosti, što postaje primarnim predmetom interesa filma.
Kako je Iskupljenje u New Yorku zaokupljeno svijetom doživljajnosti Joea, tako dobivamo malo podataka koji bi nam mogli pomoći da dodatno kontekstualiziramo priču. Takvo lišavanje ima za cilj pojačati dojam višeznačnosti, ali i psihološke hermetičnosti. Ramsey, osim subjektivnih kadrova, često koristi krupne planove lica Joaquina Phoenixa kako bi podcrtala da je naglasak stavljen na protagonistova proživljavanja te mučnu svijest. Pritom u dodatku koristi serije kratkih, odsječnih analepsi koje upućuju na protagonistovu prošlost: boravak u vojsci i FBI-u te zlostavljanje u djetinjstvu. Stilskom fakturom te nedorečenošću, jer nam je teško razabrati što se u Joeovoj prošlosti događalo, otkriva potisnuti traumatski materijal koji prijeti probiti na površinu i koji nastoji biti kanaliziran putem nasilnoga plaćeničkoga zanimanja.
.jpg)
Psihologizaciji dodatno doprinosi vrlo efektno korištenje glazbene podloge. Glazba u djelu ima dvije bitne dimenzije, koje su oprečne. Izvandijegetska glazba, koju je skladao Jonny Greenwood (Fantomska nit) iz Radioheada, svojim oštrim tonovima upućuje na mučnu psihu protagonista, potiče osjećaj klaustrofobije i anksioznosti. Unutardijegetska glazba vezana je uz pjesmuljke iz pedesetih godina, koji su svojom vedrinom, veselošću i razigranošću često u suprotnosti s nasiljem u prizorima koje prate.
Kako radnja filma odmiče, tako Joeva psiha postaje sve rastrzanija pa gledatelj prati gradaciju jednog psihološkog sloma. Cjelina je trajanjem kratka – devedesetak minuta i spora ritmom da bi nas polagano uvela u struju iskustva. Tome doprinosi i stilizirani redateljski rukopis u kojem se isprepliću izravno i sirovo sa surealnim elementima. Svijet kojim se protagonist, u izvrsnoj glumačkoj kreaciji Joaquina Phoenixa, kreće zapravo predstavlja odraz njegova unutarnja stanja.
filmovi
Fabularna kombinatorika Iskupljenja u New Yorku počiva na korištenju obrazaca trilera urote ili paranoje. Naoko jednostavan zadatak u kojem Joe pronalazi i oslobađa maloljetnu Ninu, kći senatora Votta, iz luksuznoga bordela, za sobom povlači dalekosežne posljedice. Protagonista u hotelu napadaju korumpirani policajci, a njegov poslodavac te posrednik, naposljetku i majka, bivaju ubijeni. Votto navodno čini suicid tako što se baca s vrha zgrade, a trag vodi prema guverneru Williamsu. Joe ne može povezati elemente priče u cjelinu, koja s obzirom na ispremreženost kriminalnoga miljea, policije i visoke politike te činjenice da se ispremreženost prelomila baš na njemu, podsjeća na svojevrsnu urotu. Postavlja se pitanje postoji li kakav skriveni zaplet iza cijele priče, čije razotkrivanje počiva na tajni koja je protagonistu i gledateljima nepoznata, a možda ima veze s njegovom traumatičnom prošlošću. Tome je prirodan i element paranoje: Joe ne zna što se događa, prate ga osjećaji konfuzije i anksioznosti, dodatno pojačani utjecajem njegove podrovane psihe te fizičkim podsjetnikom na događaje - ranom na licu, propucanom u napadu potplaćenih policajaca.
Kad napokon pohvata konce priče te nakon što mu svi bliski ljudi budu pobijeni, očekivat ćete da Joe krene u krvavi poduhvat osvete, nešto kao plaćenički Death Wish (onaj iz 1974, ne negledljivi remake iz 2018, iako se niti original ne može podičiti visokim estetskim dosezima). Votto mu prilikom dogovora oko zadatka kaže da je čuo da zna biti nemilosrdan te da želi da poprilično nasilno kazni prijestupnike. Nakon toga Joe kupuje čekić, koji postaje svojevrsni lajtmotiv, čija je svrha uputiti na protagonistove sadističke crte ličnosti. Međutim, sugerira logika filma, njegov sadizam ima psihološke korijene u nemogućnosti suočavanja s traumatizmom, pa je posrijedi kanaliziranje destruktivnih poriva putem posla. Postavlja se pitanje - može li trauma nasiljem biti razriješena na adekvatan način?
Joeov put osvete donekle biva parodiran jer mu je u konačnici oduzeta mogućnost da kazni glavnu i odgovornu osobu, što se zbiva u plot twistu u kojem je nevini objekt razmjene, koji je trebalo spasiti, odlučio preuzeti brigu o sebi. Spašavanjem Nine, ako bi film slijedio konvencionalno posloženu fabularnu kombinatoriku, glavni bi lik pronašao smisao postojanja te mogućnost da doživi osobnu katarzu, na što upućuje i nespretno odabran hrvatski naslov filma. Međutim, ovdje nikakvo iskupljenje niti olakšanje nije moguće, na što cilja i poprilično cinična završnica.
Djelo Lynne Ramsey vrvi metažanrovskim poigravanjima kroz pozivanje i nadovezivanje na druge žanrove poput spomenutih: akcijskoga filma osvete, trilera urote i paranoje. To je poigravanje povezano s preispitivanjem, pa čak i kritiziranjem te subverziranjem tih žanrova i njihovih konvencija. Postavlja se pitanje na koji način redateljica i scenaristica čini tu subverziju te na koji način odstupa od ustaljenih žanrovskih očekivanja. Time što u cjelinu unosi snažnu psihološku dimenziju te priču nastoji osvijetliti iz subjektivne perspektive glavnoga lika. Joe je fokalna točka u čiju smo struju iskustva uvučeni pa pratimo njegova kolebanja, nedoumice, neznanja ali i anksioznosti, što postaje primarnim predmetom interesa filma.
Kako je Iskupljenje u New Yorku zaokupljeno svijetom doživljajnosti Joea, tako dobivamo malo podataka koji bi nam mogli pomoći da dodatno kontekstualiziramo priču. Takvo lišavanje ima za cilj pojačati dojam višeznačnosti, ali i psihološke hermetičnosti. Ramsey, osim subjektivnih kadrova, često koristi krupne planove lica Joaquina Phoenixa kako bi podcrtala da je naglasak stavljen na protagonistova proživljavanja te mučnu svijest. Pritom u dodatku koristi serije kratkih, odsječnih analepsi koje upućuju na protagonistovu prošlost: boravak u vojsci i FBI-u te zlostavljanje u djetinjstvu. Stilskom fakturom te nedorečenošću, jer nam je teško razabrati što se u Joeovoj prošlosti događalo, otkriva potisnuti traumatski materijal koji prijeti probiti na površinu i koji nastoji biti kanaliziran putem nasilnoga plaćeničkoga zanimanja.
Psihologizaciji dodatno doprinosi vrlo efektno korištenje glazbene podloge. Glazba u djelu ima dvije bitne dimenzije, koje su oprečne. Izvandijegetska glazba, koju je skladao Jonny Greenwood (Fantomska nit) iz Radioheada, svojim oštrim tonovima upućuje na mučnu psihu protagonista, potiče osjećaj klaustrofobije i anksioznosti. Unutardijegetska glazba vezana je uz pjesmuljke iz pedesetih godina, koji su svojom vedrinom, veselošću i razigranošću često u suprotnosti s nasiljem u prizorima koje prate.
Kako radnja filma odmiče, tako Joeva psiha postaje sve rastrzanija pa gledatelj prati gradaciju jednog psihološkog sloma. Cjelina je trajanjem kratka – devedesetak minuta i spora ritmom da bi nas polagano uvela u struju iskustva. Tome doprinosi i stilizirani redateljski rukopis u kojem se isprepliću izravno i sirovo sa surealnim elementima. Svijet kojim se protagonist, u izvrsnoj glumačkoj kreaciji Joaquina Phoenixa, kreće zapravo predstavlja odraz njegova unutarnja stanja.
filmovi
