Ukrajinski rat je od samoga početka bio sukob za kojeg se znalo (ali se o tome iz geopolitičkih razloga na zapadu nije željelo javno govoriti) da je mogao biti spriječen, da je bilo samo malo više dobre volje u sagledavanju i razumijevanju stavova dviju suprotstavljenih strana – u prvom redu između SAD-a (NATO saveza u cjelini) i Ruske Federacije – prije svega po pitanju međusobne strateške sigurnosti na europskom kontinentu.
Također se od njegovog početka 24. veljače 2022. godine znalo da je to u svojoj biti posrednički (proxy) rat između SAD-a i Rusije (također za razliku od Rusije, zapad o tome nije želio javno govoriti), pri čemu je Washington, na čelu s Bidenovom administracijom, pozorno i oprezno procjenjivao i vagao svoje odluke o vrsti pomoći i metodama kojima će se pritom koristiti a da rat ne bi eskalirao izvan okvira ukrajinskog teritorija tj. prelio se na europske zemlje odnosno NATO. Stoga je Joe Biden Kijevu davao američku i drugu vojnu pomoć u onom količinama i vrstama oružja koje su Ukrajini osiguravale da ne umre ali i da ne pobijedi.
Ta je „formula“ odmah prihvaćena i od strane američkih europskih saveznika koji su i sami vrlo brzo preuzeli poznatu Bidenovu frazu o nastavku pomoći Ukrajini „dokle to bude trebalo“ kao i nanošenju „strateškog poraza Rusiji“ (u početnoj fazi čak i onog vojnog). Kad je riječ o ovom drugom, mislilo se ipak prije svega na dugotrajni iscrpljujući rat koji će dovesti do ruskog gospodarskog i socijalnog kolapsa i potpune međunarodne izolacije Moskve. Dakle, težilo se ruskom globalnom geopolitičkom porazu tj. izbacivanju Moskve iz igre o odlučivanju o svim važnim pitanjima izgleda budućega svijeta, u kojem bi Rusija „mogla postojati“ kao država ali bi bila primorana igrati po američkim pravilima tj. pozdraviti se sa svojim suverenitetom.
Jasno je, naravno, i zašto je Biden pažljivo dozirao vojnu pomoć Kijevu i izbjegavao eskalaciju metodom „kuhanja žabe“ tj. postupnim podizanjem ljestvice vojne pomoći i korištenja američkog oružja za udare po ruskim strateškim ciljevima. Razlog je bio jasna spoznaja Washingtona da bi suprotno ponašanje (da su Kijev Amerikanci odmah zatrpali suvremenim naoružanjem i da je ovaj njime odmah navalio udarati po matičnom ruskom teritoriju) značilo neizbježni Treći svjetski rat s obzirom da bi se Sjedinjene Države u taj sukob, koji bi tada eskalirao na Europu, onda morale neposredno vojno umiješati temeljem obveza koje proizlaze iz članstva u Sjevernoatlantskom savezu. Ratu kojeg one, međutim, nikako nisu željele, niti će to ikada željeti – uostalom, kao i sama Rusija. Iako je Biden, poglavito na samom kraju svog mandata – opasno plesao po samom rubu eskalacije
Moskva će procijeniti kada će ukrajinski rat za nju prestati biti samo rat s Ukrajincima
Dakle, Rusija je u rat na europskom tlu već tri godine neposredno uključena, dok SAD djeluje oprezno i posrednički (jednako kao i EU i NATO), pa je Moskva ona koja će sama procjenjivati kada će ukrajinski rat po nju prestati biti samo rat s Ukrajincima. Ta će odluka prije svega ovisiti o potezima samog zapada. Za sada je opasnost od međusobnog sukoba uvelike smanjena nakon dolaska na vlast u Washingtonu administracije Donalda Trumpa. Potonji je, kako je i obećao, ubrzo pokrenuo pregovarački proces s ciljem zaustavljanja ukrajinskog rata. On je (taj proces), međutim, bremenit problemima i pitanje je čim će u konačnici završiti i mogu li Sjedinjene Države taj rat uopće završiti, a o tome ću više pisati u jednoj od svojih skorih analiza.
Sada bih se radije zadržao na uvodnoj konstataciji da je ukrajinski rat u svojoj biti američko-ruski posrednički rat. Na to me ponukao današnji tekst ukrajinskog medija Strana, koji se pak poziva na izvjesni tekst američkog utjecajnog medija The New York Timesa od prije desetak dana kojeg sam imao priliku pročitati i koji me u biti nije toliko iznenadio svojim sadržajem, koliko me iznenadilo da se jedan od američkih medijskih liberalnih perjanica odlučio pisati o tome – i to upravo sada, dok traju američko-ruski pregovori.
S obzirom da se na njega osvrnuo i ukrajinski medij, što mu je dalo i dodatnu težinu – odlučio sam i osobno o tome nešto napisati kako bi i hrvatska i šira javnost konačno spoznale svu složenost ukrajinskog rata gdje ništa nije „crno-bijelo“ kako nam srednjostrujaški mediji i isto takvi analitičari nastoje prikazati njegovu sliku već više od tri godine.
Štoviše, tekst u jednu ruku potvrđuje i tezu da bi Ukrajina bez izdašne i svesrdne američke vojne pomoći već davno bila poražena strana na bojnom polju i da bez pomoći zapada njena vojska ni sada ne bi izdržala, prema procjenama pojedinih zapadnih vojnih analitičara – duže od nekoliko mjeseci.
Progovorio i Zalužni
Dakle, bivši vrhovni zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga i sadašnji ukrajinski veleposlanik u Ujedinjenom Kraljevstvu Valerij Zalužni potvrdio je informacije utjecajnog američkog medija The New York Times -a (NYT) o bliskoj uključenosti SAD-a u planiranje ukrajinskih vojnih operacija od prvih mjeseci rata – piše u utorak Strana.
Prema riječima bivšeg glavnog zapovjednika ukrajinske vojske koje je objavio na svojoj facebook stranici, u travnju 2022. stožer je prvo otvoren u sjedištu Europskog zapovjedništva SAD-a u Stuttgartu u Njemačkoj, a kasnije je premješten u Wiesbaden.
Tamo su se bavili “planiranjem operacija i formiranjem zahtjeva za njihovu provedbu”. U ljeto, uz potporu Velike Britanije, tamo je na temelju logističkog centra stvoren operativni stožer koji je “analizirao planirane operacije ukrajinskih oružanih snaga i, u skladu sa standardima NATO-a, formirao zahtjeve za njih”.
“U ovom stožeru planirane su operacije, izvođene vojne igre, formirane su potrebe za ukrajinskim oružanim snagama i one su proslijeđene Washingtonu i europskim prijestolnicama. Ova platforma postala je izvrstan mehanizam za interakciju s našim partnerima u vezi s budućim vojnim operacijama i formiranjem potreba za njih”, piše bivši glavni zapovjednik ukrajinske vojske.
The New York Times je u članku o tome kako je SAD pomogao Ukrajini u planiranju i izvođenju operacija protiv Ruske Federacije otkrio i neke detalje odnosa između bivšeg i sadašnjeg glavnog zapovjednika ukrajinskih snaga, Valerija Zalužnog i Aleksandra Sirskog.
Kako je navedeno u američkom mediju, odnos između Zalužnog i Sirskog bio je otvoreno neprijateljski. Zalužni je Sirskog “posprdno” nazvao “ruskim generalom” jer nije dobro znao ukrajinski, a na sastancima je govorio ruski. Potvrđuju se i informacije o napetim odnosima između Zalužnog i Volodimira Zelenskog, uglavnom iz političkih razloga: Bankova je vidjela glavnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine kao potencijalnog suparnika Zelenskog na izborima.
Ključne točke iz članka New York Timesa koji je uzburkao duhove
- Sve mete za udare HIMARS-a odobrili su Amerikanci, čak i kada su te mete pronašle same ukrajinske oružane snage. Uključujući, počevši od 2024. odobrene su mete za udare na teritoriju Ruske Federacije. Skupina koja je dostavljala obavještajne podatke Ukrajini zvala se Task Force Dragon.
- Amerikanci su također davali informacije za udare ukrajinskih bespilotnih letjelica na ruski teritorij, poglavito na vojno skladište u Toropetsu, Tverska oblast, u rujnu 2024.
- U početku je ofenziva ukrajinskih oružanih snaga na Herson bila planirana za početak rujna 2022., ali je na zahtjev Zelenskog odgođena za kraj kolovoza: planirao je govoriti na Općoj skupštini UN-a i želio je tamo pokazati pobjedu.
- Amerikanci su izvršili pritisak na Kijev da učini Ukrajinske oružane snage aktivnijim u svojoj ofenzivi na desnoj obali Dnjepra u jesen 2022. No ukrajinski zapovjednici bojali su se to učiniti i bili su oprezni. Tada su SAD i Britanija zatražile smjenu generala Andrija Kovalčuka, koji je zapovijedao trupama u regiji Herson.
- Prema prvotnom planu, ukrajinske oružane snage su, nakon što su oslobodile Herson, trebale nastaviti ofenzivu na lijevoj obali Dnjepra, ali za to više nije bilo dovoljno snage.
- Amerikanci smatraju da je glavni razlog neuspjeha ofenzive ukrajinskih oružanih snaga 2023. godine disperzija snaga, kao i odgađanje rokova. Napad je prvotno planiran za 1. svibnja, ali je ukrajinsko vodstvo odgodilo rok čekajući isporuku opreme, što je Rusima dalo vremena da ojačaju svoju obranu. Osim toga, umjesto planiranih 12 brigada, samo 7 je izdvojeno za ofenzivu na Melitopolj, a 5 je, bez znanja Amerikanaca i protivno njihovom krajnje hitnom savjetu, prebačeno u Bahmut, gdje je Sirski započeo ofenzivu, obećavajući da će zauzeti (vratiti, op.GN.) grad, a zatim “doći do Luganska”.
- Amerikanci su operaciju s iskrcavanjem ukrajinskih trupa na lijevu obalu Dnjepra u Krinki u jesen 2023. otpočetka smatrali neuspjehom.
- Amerikanci su bili ljuti kada je Ukrajina bez upozorenja izvršila napad na rusku krstaricu Moskva.
- Amerikanci nisu znali za pripremu operacije ukrajinskih oružanih snaga u regiji Kursk u ljeto 2024. s američkom opremom, smatrali su to provokacijom od strane Kijeva i “korakom prema kršenju povjerenja”, ali su nastavili pružati podršku (uključujući prijenos koordinata za udare u regiji Kursk).Prosudba
Napominjem kako izvorni tekst američkog medija NYT od 29. ožujka pod nazivom „The Secret History oft he War in Ukraine“ , o kojem danas piše spomenuti ukrajinski medij – možete pogledati na poveznici ovdje.
Tekst je vrlo dug i koga ova tema istinski ne zanima teško da će se odlučiti na njegovo čitanje do kraja, ali se zato u njemu mogu pronaći itekako zanimljive stvari koje nisu bile poznate široj javnosti i koji, stoga, baca posve novo svjetlo na čitav rusko-ukrajinski rat. Ako ništa drugo, potiče na postavljanje ključnih pitanja – koliko je u stvarnosti dubok američki angažman u tom sukobu, i je li SAD pokretanjem „projekta Ukrajina“ još gotovo od stjecanja neovisnosti te zemlje od SSSR-a stvorio pretpostavke za sve ovo čemu sada svjedočimo?
Zapravo tekst NYT neposredno potvrđuje tezu na kojoj Geopolitika news ustrajava već od samog početka – da je ukrajinski rat u prvom redu američko-ruski posrednički rat na ukrajinskom terenu, i da ga jedino te dvije zemlje mogu završiti ukoliko to iskreno žele.
Uostalom, ovu konstataciju je prije nekoliko tjedana, preciznije 6. ožujka, po prvi put javno izrekao i jedan visoki američki dužnosnik i općenito dužnosnik bilo koje zapadne zemlje, pred TV kamerama Fox Newsa – državni tajnik Marco Rubio.
„Iskreno, to je (ukrajinski rat, op.ZM.) posrednički rat između nuklearnih sila – Sjedinjenih Država, koje pomažu Ukrajini, i Rusije i treba ga što prije završiti. Nitko nema ideju niti
plan kako to privesti kraju. Ali Trump želi mir,“ – kazao je tom prigodom američki državni tajnik.
Sigurno je pritom Rubio jako dobro znao o čemu govori, što najbolje svjedoči i spomenuti tekst američkog liberalnog medija NYT kojeg se ni službena Moskva ne bi postidjela.
