Prvi uzdah, kad se građanin-birač osvrne socijalno, ekonomski, kulturno… nadasve u svjetlu dramatičnog deficita „mlade hrvatske demokracije“ ruiniranim krajolikom ove tužne zemljice u dužničkom ropstvu – pa se još sablazni nad ustavnosudskom legalizacijom pljačke i otimačine devedesetih, zgrozi nad nadobudnom diletanticom na Pantovčaku i degutantnom jalovinom na objema stranama Markova trga, zgadi nad gradonačelnikom koji mahnita ovješen o sponzorske konce kumova i jamstvenika – glasi: jesmo li mi to zaslužili?





Je li konačna, ničim promjenjiva istina da svaki narod ima vlast, državu, sustav, ustanove, razinu sveukupnog razvoja, kvalitetu života... (samo i uvijek) onakve kakve zaslužuje?

Duboko vjerujem da nije, da i ne treba biti! Ali, ali… narod (birači, kolektivni zoon politikon) koji nije zadovoljan stanjem stvari nema, niti može imati, drugo – pa ni bolje – od onoga što izaberu građani s pravom glasa koji jesu (pre)sretni postojećim, kojima savršeno odgovara bahata partitokracija, sustav ozakonjene rotacije ništarija i gnjida na periodičnim, ritualno-paradnim izborima koji biranje nisu... koji se mire s protuhama na čelu gradova i općina, jer pripadaju njihovim klijentelističkim zdrugovima. Imamo to što po nesreći imamo, mi nezadovoljni, jer imaju to što su, srećom po njih, odabrali oni kojima su pogodovanje, korupcija, rodijaštvo, sponzorstvo, kultura sinekure i snalaženja najpoželjnija baruština, jedina u kojoj umiju održavati predatorski metabolizam, roniti i plivati, množiti se.

Zašto je tome (i) u Hrvata tako? Rekao bih, bez pretenzije da ispisujem amatersku hrestomatiju nacionalne bruke, da se prsa-o-prsa za prvenstvo naguravaju tri razloga: subformativnost nacionalne kvazi-elite, stravična odgojna zapuštenost pseudo-nacije i upravo veleizdajničko ponašanje nadri-medija. Ne zavaravajmo se, nijedan obrat u povijesti socijalno-ekonomsko-kulturnih zajednica nije izvela svjetina – koliko god „rušila Bastilleu“ – nego uvijek i samo osviještena elita. Skupina sposobna prepoznati izazove i odgovoriti im vizionarskim programom, nadahnuti mnoštvo, institucionalizirati promjenu i uspostaviti novu razinu „najveće moguće dobrobiti za najveći mogući broj ljudi“. Hrvatska takvu elitu nikad nije imala, nema je ni danas, ponajmanje u (ob)liku udbaško-ustaške mezalijanse, koja je vodila kleronacionalističku kontrarevoluciju devedesetih i oblikovala samookamenjujuću partitokraciju pod egidom 'ko je jamio – jamio je!

Svjedoči li išta bolje o zapuštenosti Hrvata, kao političkog naroda, nego istinitost aktualne crnohumorne maksime da je sažaljenja vrijedan onaj tko nije nakrao dovoljno za milijunsku jamčevinu, ako slučajno dopadne Remetinca. Dični Hrvati dive se ništarijama i bitangama, njihovi su uzori probisvijeti, ološ i šljam: pseudo-nacija sluganskog mentaliteta tako ne vidi baš ničega lošeg u falsificiranju diploma i krivotvorenju povijesti, pretvaranju Zagreba u ledinu palanačkog derneka ni umnožavanju općinica dok i posljednja stranačka guzica ne stekne svoju fotelju... jer su očarani mogućnošću da i zadnji šugavac među njima jednom osjeti blagodati parazitizma.

Cjelokupnomu tom beščašću zdušno sekundiraju medijske grinje, gljivice i plijesni, u rasponu od nadri-komentatora koji pera umaču u kleronacionalističku buniku i ptica-rugalica nesvjesnih koliko pomažu otpuštanju pare u kotlu u kojem fermentiraju sram i gnjev, pa do ljepoduha koji će sve brižno razjasniti, ali nikada i naznačiti makar kakvu alternativu. Škropiti i tamjanati, ne mareći za uzaludnost svoje „misije“! A promjena ne samo da je sudbinski nužna, nego je itekako moguća: povratkom Republici, kao prostoru samouprave i natjecanja programima i radom, a ne vještinom muljanja, meritokratskim ucjenama i prijevarama ozakonjenim namjenskim Ustavom i projektiranom jalovošću ustanova, sve do Vrhovnog i Ustavnog suda – tijela sastavljenih dogovorima stranačkih komiteta, a ne po kriteriju kapaciteta i časti. Hrvatskoj treba, da bi preživjela, razvijala se, referendumska revolucija: prevratnički glas boljih! Onih koji nisu zaslužili da budu taoci disciplinirane falange sijamskih blizanaca sa Džamije i Iblerova trga, njihove sljedbe koja se odaje „praznicima demokracije“ nesvjesna nakaznosti ambijenta u kojem živi.

Ili – još gore – svjesno mu podržavajući očuvanje, notornoj malformiranosti usprkos. Islanđani, koji (osim od ribolova) žive od ovčarstva, posvjedočili su da se može; jesu li Hrvati beznadno gluplje ovce od njih?

seebiz