Veća izlaznost proporcionalna je s ogorčenjem građana i ići će u korist oporbi, a još veća apatija na ruku kompaktnom biračkom tijelu HDZ-a. Ostane li sve po starom, odlučivat će nijanse. Ne toliko između Milanovića i Plenkovića, koliko ministara koje će predložiti u svoje timove. I tu je Plenkovićeva šansa jer će s njime na scenu stupiti neka sasvim nova lica, dok Milanović za sada, osim HSS-a, ne nudi ništa nova
Vrijeme leti, odbrojavanje je počelo i za 59 dana saznat ćemo tko će sastaviti i voditi 14. vladu Republike Hrvatske – đak ponavljač Zoran Milanović ili novo lice s pozornice Andrej Plenković.
Nakon propalog eksperimenta sa sadašnjom, nesretnom trinaestom Oreškovićevom vladom, gotovo je izvjesno da Hrvatska, bar za dogledno vrijeme, nije spremna za premijera mačka iz vreće ili bingo zgoditak.
Baš kao ni za političke hazardere koji naprosto okrenu stol i prekinu igru kada vide da im očekivani dobitak izmiče iz ruku.
Treći čovjek Božo Petrov trebao bi do 11. rujna napraviti još veće čudo nego s Mostom misli li preteći ovaj dvojac.
Pokazuju to i već otvorene predizborne kladionice na kojima Milanović vodi ispred Plenkovića kao najpoželjniji premijer dok su svi ostali potencijalni kandidati debelo zaostali. I SDP-ovoj grupaciji građani daju istih desetak posto prednosti u odnosu na HDZ, no Plenković formalno tek u nedjelju preuzima stranku i imat će samo 55 dana da ih sve zajedno kao predsjednik vrati iz »knock downa«.
Svi već vide najpersonaliziraniju parlamentarnu kampanju do sada u kojem će međusobnim nadmetanjem Milanović i Plenković riješiti pitanje pobjednika. Moglo bi to biti tako da njih dvojica nisu kao političke osobnosti edukacijom, nastupom i prioritetima sličniji jedan drugome nego mnogim svojim bliskim stranačkim kamaradima. Prvi put ćemo u izbornoj utrci vidjeti i izravni duel kao završni čin kampanje. I Milanović i Plenković priželjkuju i obećavaju međusobno sučeljavanje, no ono može presuditi samo ako u njega uoči predizborne šutnje uđu približno izjednačeni akteri.
Dok se Plenković nosio s kosturima iz HDZ-ovog ormara, Milanović je imao dovoljno vremena u mini prijelaznom roku iz Domoljubne koalicije angažirati Hrvatsku seljačku stranku, procjenjujući da mu je, uz HNS i HSU, desni centar dobitna kombinacija.
No, takve su računice uvijek varljive. Niti će svih 35 tisuća birača koji su za HSS glasali dok je bio sastavni dio Domoljubne koalicije to i ovoga puta učiniti, niti Milanović otrcanim i populističkim imenom Narodna koalicija može računati na istinske lijeve birače koji su zadnji put svesrdno glasali protiv Karamarka.
Milanović je naizgled u prednosti, na njegovoj strani je trenutačni rejting, skandali koji potresaju HDZ i prošlogodišnja matematika koja mu osigurava sigurnu pobjedu. No ovo nije studeni 2015. već rujan 2016. i mnogo toga se u međuvremenu promijenilo. Prije svega, bit će zanimljivo vidjeti hoće li ovih 10 mjeseci burnog političkog života povećati ili smanjiti broj apstinenata.
Veća izlaznost proporcionalna je s ogorčenjem građana i ići će u korist oporbi, a još veća apatija na ruku kompaktnom biračkom tijelu HDZ-a. Ostane li sve po starom, odlučivat će nijanse. Ne toliko između Milanovića i Plenkovića, koliko ministara koje će predložiti u svoje timove. I tu je Plenkovićeva šansa jer će s njime na scenu stupiti neka sasvim nova lica, dok Milanović za sada, osim HSS-a, ne nudi ništa nova. Petrov i Most bliži su HDZ-u, ali će njemu i krasti glasove jer je upravo na njima Karamarko polomio zube.
Bit će to sasvim neki drugačiji izbori od prethodnih, ali ne moraju nužno završiti drastično različitim ishodom. U tom slučaju otvara se mogućnost da Milanović i Plenković zajedno vladaju.
Bio bi to početak jednog divnog prijateljstva.
novilist
