Prvo su bili Slamnig i Šoljan, poslije su došli Lennon i McCartney. Već 1952, još za Staljinova života, ta su dva klinca kod ugledne i velike zagrebačke Zore objavila svoj pjesnički izbor i prijevod na 191 stranicu, naslova “Američka lirika”. Sljedećih godina su za zagrebačke i sarajevske izdavače prevodili Twaina, Faulknera, T.S.Eliota, Poea, Sherwooda Andersona i Thomasa Hardyja, ali i neke pisce, poput Nelsona Algrena i njegova romana “Čovjek sa zlatnom rukom”, Irwina Showa i “Indijanca u dubini noći” i Ringa Lardnera “Šampion”, koje ćemo desetljećima nalaziti u priručnim bibliotečicama naših morskih vikendica, i silom prilika ispočetka čitati kao hommage tim davnim i subverzivnim bestselerima iz ranih mladosti naših roditelja. Slamnig&Šoljan tih su davnih pedesetih, u vrijeme kada je sve bilo smrtno ozbiljno i nije bilo sumnje u skori komunizam, uvodili Ameriku u naše kulture. Radili su to za svoj račun, bez imalo karijernih interesa, iz čistog zadovoljstva, a pomalo i učeći se preko Amerike svojoj budućoj književnosti. Njihovi prijevodi bili su priprema za rock’n’roll, ali i za onu daleku budućnost kada će krajem dvadesetog stoljeća biti brisana granica između elitne i masovne kulture, između visokih i niskih proznih, pjesničkih i umjetničkih registara. I da se ni to ne zaboravi: imala su ta dvojica i jedan upečatljiv i važan prijevod s ruskog. Izabrane pjesme Aleksandra Bloka, opet u izdanju Zore, 1957. Blok je bio ruska Amerika, američka Rusija.

Tu, na ovom mjestu se razdvajamo, ostavljamo Antuna Šoljana za buduće čitanje i novu priču, a dalje idemo s Ivanom Slamnigom. Rođen 1930. u Metkoviću, rano se naselio u Zagrebu, tu završio studije, postao sveučilišni profesor i socijalizirao se na neki starinski način, dok je još u hrvatskoj prijestolnici – prijestol joj na Pantovčaku – bilo pismenih i načitanih, a na Filozofskom fakultetu profesora koji su pišući i prevodeći otkrivali svijet publici gladnoj knjiga. Pisao je kratke priče i romane – s jakom mišlju na svoje američke uzore – ali je pisao i pjesme, koje, međutim, nisu bile nimalo američke, još i manje hrvatske. Te pjesme su bile otpočetka slamnigovske, stilski definirane i sasvim osobene, ispunjene jezičnim ludizmom, ali vrlo jasnih, često i budalama razumljivih značenja. Ivan Slamnig je, bez značajnije konkurencije, najveći meštar od sroka u povijesti hrvatskoga pjesništva, i jedan od dvojice-trojice najvećih u još nekoliko susjedskih i sve istih jezika. Nitko nije rimovao s takvim veseljem kao on. Osim što su bile tačne – jer kakve bi u majstora i mogle biti – Slamnigove rime su nosile unutrašnji smisao. Naprosto, kod njega su se riječi rimovale iz nekog unutrašnjeg razloga, i iz tih bi se rima rađala pjesnička naracija. Iz rima bi se rađao svijet. Zato se pjesme ovoga velikog prevoditelja baš i ne mogu prevoditi na druge jezike. Igre bi se riječi još nekako i prevele, ali istovremene igre smislovima nemoguće je prevesti.

Jezik Ivana Slamniga obuhvaćao je cjelokupno pisano i govorno iskustvo hrvatskoga jezika, koji je onda, u njegovom slučaju kao i u govorničkoj zbilji svakoga iole pismenijeg građanina, podrazumijevao govorna iskustva bosanskoga, srpskog i crnogorskog jezika. Izvanredna bila bi priča o tuđicama i posuđenicama u njegovu pjesničkom jeziku. Volio je germanizme koji bi se onda rimovali s našim domaćim riječima, i turcizme koji se rimuju s anglizmima, talijanizme, hungarizme i sve izme ovome jeziku bliske od kojih bi se mogla načiniti pjesma. Biografija Ivana Slamniga, životna, intelektualna i čitateljska, u velikoj je mjeri bila sadržana u njegovim tuđicama i posuđenicama.

Njegov domaći leksik i sintaksa bili su u neprestanom vrenju i u čudesnom vremenskom diskontinuitetu. Od frajerskog govora sa zagrebačkih ulica pedesetih godina dvadesetog vijeka, Slamnig bi već u sljedećem stihu kliznuo u arhaični knjiški jezik proznoga devetnaestog stoljeća, pa u jezik stare hrvatske književnosti i onaj administrativno-jasenovački novogovor iz vremena NDH. I sve je to bila građa za njegove pjesme, sve je to bio jedan i jedinstven pjesnički jezik.

Ivan Slamnig imao je misiju da depatetizira hrvatsku književnost, a s njom i hrvatski duh. Time se navadio da jednu malu i duboko beznačajnu, samom sobom frustriranu kulturu učini velikom i važnom tako što će je učiniti svjesnom njene malenosti. Na neki način, imao je ambiciju da Hrvate učini Česima. A pomalo i Turcima. Ustvari, da ih učini Talijanima. Slamnig je Hrvate upućivao na to da su okruženi drugima i da od drugih trebaju uzimati ono što vrijedi, ali da im se šaliti isključivo na svoj račun. Šala na račun drugog nepogrešiv je znak inferiornosti. Tako je kod pojedinaca, tako je i kod naroda.

Hrvatima njihov jezik zvuči uznosito i patetično, naročito čim malo zastari. Pa se onda naježiš na onaj Gundulićev “porod od tmine”, kako je dubrovački pjesnik nazivao svoje rane radove. Ne kuži, naime, Hrvo da je u Gundulićevo vrijeme “porod od tmine” bila sasvim obična, prozaična jezična konstrukcija, kao što su danas “topnički dnevnici”, “sjednica vrhovništva” ili “umjetne trepavice”, a da ga je, “porod od tmine”, četiristotinjak godina što smo ih provodili nakon Gundulića učinilo tako začudnim.

Ivan Slamnig davno je, davno napisao jednu kratku, jedva šest redova dugu pjesmu, naslova “Porod od tmine”, u kojoj nema nijedne rime, niti se nje, pjesme, nađe i u jednoj hrvatskoj antologiji, a genijalna je. Tu je cijela, od naslova do dna:

Porod od tmine

Tigrasta siva trudna mačka.
Ona govori:
gdje u koju tamu da se
uvučem da okotim
svojih šest
tigrastih sivih mačića?

Ljudi, poslušajte me, ja se, evo, svaki put naježim kad pročitam ovu pjesmu. A nakon što je pročitam, više mi na spomen poroda od tmine ne pada na um čestiti Ivan Gundulić, nego se svaki put iznova sjetim tigraste sive trudne mačke – koja bi u nekoga lošijeg pjesnika bila skotna a ne trudna, a red riječi trigrast siv trudan bio bi drukčije, običnije i krivlje posložen – i onda pomislim kako se metafora preporodi, preobrazi, dekodira i ispuni novim značenjem nakon što Slamnig od nje učini čudo.

Za one druge koji nisu Slamnig niti su Slamnigova publika, mačji nije porod, nego je mačji okot. Kao što je brak zajednica muškarca i žene, tako je i porod okot žene nakon što se spoznala s muškarcem, dok se porod mačke ima nazvati okotom. Ta valjda ne moramo i radi toga na referendum!

Ali o poeziji se ne odlučuje na referendumu. Ne, čak ni jezik nije podložan demokratskom odlučivanju putem rulje. Jezik ne trpi naređenja, kao što ni u vjeri nema prisile. Jezik pripada pjesniku. A pjesnik kaže ono što kaže mačka, koja, pak, po općem mišljenju ne zna govoriti. Ona, međutim, traži neko tamno mjesto na kojemu bi okotila svojih šest tigrastih sivih mačića. Taj momenat čitatelja silno gane. I pjesma nije nimalo smiješna. Ganuti smo zato što je pjesnik mački pridao moć da na svijet i sebe gleda sa strane. Onu istu moć koju je imao Isus Krist. Pa onda mačka koja inače nema pojma ni o svojoj boji ni o boji svojih mačića, niti na taj način razmišlja o svijetu, gleda na sebe i njih sa strane i progovara jezikom uzvišena svijeta, jezikom Boga. To je ono što osjećamo. To je pjesma.

Ljeta 2016. možda se netko sjeti da je petnaesta godina otkako nema Ivana Slamniga. U to je vrijeme naš jezik zadivljao kao predugo nekošena livada, tako da ljudi već neko vrijeme govore, a da ni sami ne razumiju što to govore. Jezikoslovci im u tome ne mogu pomoći. Jezikoslovci bi da sjekirama posijeku travu na toj nekošenoj livadi. Tko će im reći da to ne ide? Nitko. Ljude ili nije briga – jer ništa ne čitaju, a govore gluposti – ili se ne žele kačiti sa siledžijama. Jesu li jezikoslovci siledžije? Ima ih koji nisu.

Ali u čast Slamnigove smrti, njegova jezika i vjere, kao pjesnikov zagrobni zavjet, evo pjesme “Na Tovarnjaku”:

Na Tovarnjaku bih želio provesti ostatak života,
tovar među tovarima, očekujući smrt.
O tegobnom životu prozborio bih sa starim sivcem,
prigrizao koju travku, promotrio brodove što prolaze.

Na Magarećem Otoku ima mir, i bijele kosti
uz koje ću složiti svoje,
zdravo sunce koje pomaže sušenju
i ugodne slane kapljice.
Na Tovarnjaku bih odživljavao život
s gubicom među prednjim nogama, pri morskoj razini
Mignuvši poneki put ušima. Pax asini.

jergovic