Mladi dobrodržeći umirovljenik iz Novog Zagreba, bivši novinar i književni kritičar, kojega je usred tranzicijske histerije škartirala njegova redakcija, pokušava prodati stan i preseliti se u centar grada. Čest je na ručku kod gospode intelektualaca i umjetnika, redovan na premijeri opere i drame, kao i na koncertima umjetničke glazbe, ima ga na otvaranjima izložbi i javnim tribinama, općenito na mjestima okupljanja deklasirane zagrebačke elite, koja je još jučer, prije nego što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju i spartanizirala svoje identitete, te prije nego što je lijeva vlast proračun za kulturu svela na manje od pola postotka (što je europski negativni rekord, čak i Kosovo ima razmjerno dvostruko veći kulturni budžet), predstavljala ono najvrednije i najpametnije čime se ova zemlja predstavljala sebi samoj, svojim susjedima, a u naročito sretnim trenucima i svijetu. Deklasirana kulturna elita nije, međutim, do kraja svjesna što joj se dogodilo, a još mnogo manje od toga tko joj je to učinio, nego oportunistički pristaje na ulogu lumpenkulturalijata, i za sve svoje nevolje optužuje zle tabloide, kao da su oni uzrok, a ne posljedica.
U međuvremenu on obilazi zagrebačke restorane, čita dnevne novine, iz inozemstva prima pisma od slavnoga profesora kojeg je, žureći na metro, neka žena zakačila kovčegom na kotačićima i oborila ga na zemlju pa je doživio gadan lom. Povremeno se viđa sa sinom i unukom, pa šeću po parku ili odlaze u bolnicu, jer dijete ima problema s disanjem, a stanje u bolnicama je katastrofalno… Kad dođe ljeto ide na Krk, gdje su mu kuća i prazavičaj, a onda se prvih dana rujna vraća. Tad opet sve buja od poznatih lica, koja svoju preplanulost nude na javni ogled špici. I sve je tako glamurozno i tako propalo: kulturna memorija jedne zajednice, njenoga glavnog grada i žive kulture, mogla bi danas stati na jedan zastarjeli floppy disk. S Hrvatskom je, izgleda, definitivno gotovo. Tabloidi ne proizvode sjećanja, ne transformiraju se u povijesni izvor – kao što je to slučaj s ozbiljnim, pa i manje ozbiljnim novinama – ne svjedoče o vremenu, nego o jednom jedinom trenutku, ali i takvo im je svjedočenje nevjerodostojno… Ovog se vremena nitko neće sjećati, jer neće postojati sredstava uz pomoć kojih bi nas se budući ljudi sjećali. Nismo u Hrvatskoj proizvodili novine, nismo više imali svoju živu književnost, nitko nije vodio dnevnik…
Zdravko Zima ne govori zašto je počeo pisati dnevnik, iako kaže da to nikada ranije nije radio. Ali čitatelj o tome ima neku svoju ideju. Nakon što mu je uskraćena mogućnost da piše i objavljuje u novinama, i nakon što je propao pokušaj s web portalom, on više nije imao gdje pisati. Iako uporno tvrdi da nema smisla pisati, uzaludno je bilo sve što je u životu napisao – s čime će se čitatelj ceremonijalno složiti, iako će u sebi misliti drukčije, pisanje, i to jedna sasvim određena vrsta pisanja, način je Zimina života. On je novinski feljtonist, laki i beskonfliktni kroničar zagrebačkog kulturnog života, toliko pristojan da se nikad ni sa kim javno ne svađa, marljiv čitatelj novih knjiga i književni kritičar od one vrste koja bi da vrijednoj knjizi podigne spomenik, a od bezvrijedne uglavnom odustaje. I sve je to Zdravko Zima privatno koliko i javno. Po svoj prilici ne zna kako bi živio, i od čega bi živio (to “od čega” ne odnosi se na novčana beriva, nego da duhovnu i metafizičku hranu) kada bi se svega toga odrekao. Ako su mu već oduzeli novine, on mora pronaći način da simulira pisanje za novine. Dnevnik je savršen oblik za Ziminu simulaciju.
Započeo je 6. siječnja, a završio 31. prosinca 2014. Na knjigu od šeststotinjak stranica stavio je autoironičan naslov “Dnevnik jednog skribomana”. Autoironijom se čovjek brani od ironiziranja koje dolazi od drugih. Radikalizirano rečeno: od onih koji bi da te zaliju kantom govana najlakše ćeš se zaštititi tako što ćeš si tu kantu sam izliti na glavu. U današnjoj Hrvatskoj korisno je misliti tako. Knjigu je posljednjih dana kolovoza objavio Profil. (Sramotan je način na koji su to učinili: nakon jednog čitanja pretvorila se u dvadesetak godina staru kupusaru, plastifikacija se guli s korica; dotični predmet nedostojan je ozbiljnog izdavača, uvredljiv za pisca…)
Iako Zdravko Zima živi netipičnim životom za famoznoga prosječnog Zagrepčanina, iako su mu interesi krajnje apartni, a razmišljanja blago rečeno čudačka u odnosu na prevlađujuću, opću hrvatsku pamet, njegova je knjiga najvjerodostojnija slika Zagreba i Hrvatske u ova čemerna europska vremena, u koja se ušlo 1. srpnja 2013, ulaskom u Uniju, ili četiri mjeseca kasnije Šimunićevim ustaškim pozdravom i nacističkim salutiranjem prepunom stadionu. Iako nije imao ambiciju takve vrste svjedočenja, iako svoju knjigu nije gradio kao katedralu, Zima je učinio nešto što je vrlo blizu onom što je uspjelo Josipu Horvatu s njegovim ratnim zagrebačkim dnevnikom “Preživjeti u Zagrebu”. Razlika je samo u povijesnom trenutku, sve drugo je slično. Dvojici pisaca zajednička je čak i vrsta autsajderskog pribivanja u historijskom trenutku hrvatske kulture.
Izgleda da je u mladosti Zima pisao pjesme. Prozu izgleda nije. Često se, sasvim pobožno, klanja Matošu i matoševskom naslijeđu u Hrvata (čitatelj bi se oko Matoša i složio, ali od naslijeđa ima mučninu, pogotovu o Matoševim zagrebačkim obljetnicama…), i skoro sa strahom izbjegava fabuliranje, opisivanje, pričanje i prepričavanje. Šteta, jer kad mu se takvo što omakne, čitatelj istinski uživa. Recimo, kada opisuje vađenje zuba kod svoga dobrog i pouzdanog zubara. Inače, i to je vrlo karakteristično za Zimu: ima on svoga vrlo posebnog zubara, kao što ima i svoje prodavače na tržnici, svog mesara, gostioničara, konobaricu, liječnika, brijača… U njegovom slučaju riječ je o reliktu jednoga izgubljenog građanskog svijeta, koji se sasvim sigurno razlikovao od bečkoga, tršćanskog ili gracerskog građanstva, ali je imao neke svoje socijalne ceremonijale, običaje i navike, pa tako i taj da moraš imati svoga zubara, knjigovođu, advokata, čak i ako ti knjigovodstvene i advokatske usluge i ne trebale. U svakome čovjeku bivao je objedinjen po jedan zanatski ili profesionalni ceh, sastavljen od majstora različitih profesija i fela, koji su potrebni da opsluže jedan građanski život, u kojem ćeš sasvim izuzetno zatražiti uslugu nekoga od majstora koje ne poznaješ.
Ili kada Zima opisuje privatne posjete i ručkove koji mu bivaju servirani, rođendane znamenitih Zagrepčanki, slučajne susrete, sjedeljke u kavani… Poleti mu ruka, raspišu se prsti po tastaturi, i priča uzraste u nehotičnu fikciju. On je dobar promatrač, znatiželjan i brbljiv, pa primjećuje i ono što bi drugi prešutjeli, ali ne prelazi granicu diskrecije ni lijepih običaja. U njegovom pogledu nema šovinizma ni podcjenjivanja drugih i drukčijih. Ponekad djeluje gotovo nepodnošljivo dobroćudno, dosadan u svojoj pristojnosti. Ali ne bi valjalo da je drukčije, i ne bi ovaj dnevnik bio tako ziminski vjerodostojan. Da je prije desetak godina, u neka druga vremena, objavio ovakvu knjigu, ona ne bi mogla biti tako zanimljiva. Ali u ta je vremena Zdravko Zima ne bi ni mogao napisati, jer je tada svoje dnevnike marljivo ispisivao u žanru književne kritike ili tjedne kronike. Tada još uvijek nismo ni mogli zamisliti što bi nam sve moglo postati važno i za što bismo sve mogli ostati uskraćeni.
Tog ljeta igralo se Svjetsko prvenstvo u Brazilu, čemu je Zima posvetio mnoge stranice ovog dnevnika. Nekad je bio tipični mondeni ljubitelj nogometa među intelektualcima i književnicima. Vrijeme je, međutim, htjelo da mu se nogomet pomalo i zgadi, vrijeme je htjelo da ga Hrvatska, kao i ponešto njegovih čitatelja, konačno ponizi nogometom. Tako se i jedna zagrebačka knjižara pretvorila u izlog Hrvatskog nogometnog saveza. To je Zimu grdno ojadilo. S pravom. I onda tako izubijane duše gleda Svjetsko prvenstvo u nogometu. Lijepo je to onda čitati.
“Dnevnik jednog skribomana” važna je knjiga. Jednog će dana postati još važnija, jer će se iz nje saznavati gdje smo bili i što smo činili te 2014. Da sam vlasnik izdavačke kuće – kao što, nadam se, nikada neću biti – ili da sam urednik u izdavačkoj kući, s najširim mogućim ovlastima – što mi i ne bi bilo mrsko biti, kada bi toga u ovim krajevima bilo – nagovorio bih Zdravka Zimu da nastavi svakodnevno ispisivati svoj dnevnik, i svake bih godine, krajem kolovoza, objavljivao tom njegova dnevnika za prošlu godinu. To bi se nakon nekog vremena čak počelo dobro i prodavati, a Zima bi se pretvorio u proznog pisca. Ali nema toga u domovini Josipa Šimunića.
jergovic
