Hoće li se naći hrvatski i srpski ratni veterani? O čemu će razgovarati?
Koja je uloga možebitnog klečanja? Susret kao simbolika, pregovaranje, razgovaranje ili pretvaranje?
Ova pitanja možda izgledaju smisleno, zanimljivo, ali nisu. Tužna su više nego uzbudljiva. Spomenute skupine su prestale ratovati još 1991., pred 25 godina. Četvrt stoljeća. Sarajevsko primirje je potpisano 2. siječnja 1992. Maslenica, Bljesak i Oluja nisu uključivali borce iz Srbije, bar ne u mjeri da bi oni bili relevatni u razgovorima danas. Kako god. Tema je iznenada ušla u žižu zanimanja javnosti. Da? Kako to?
Ratni se veterani nalaze na organiziranim događanjima već više od desetak godina. Sudjelovao sam na jednom od prvih skupova u Ulcinju, u svibnju 2003. godine, kao mirovnjak, jedan od voditelja procesa. Centar za nenasilnu akciju nas je okupio. Obećavajuće je izgledalo, ni sam ne znam koliko vojski je tamo bilo zatupljeno, no hrvatskih je branitelja bilo svakako, ljudi spremnih sudjelovati na tribinama "4 Pogleda - Otkud ja u ratu, kako ka trajnom miru?". Okupljale su te tribine i po nekoliko stotina ljudi, niz medija, u Srbiji, Crnoj Gori, BiH, no ne i u Hrvatskoj. Nismo ih se usudili organizirati. Kriva procjena ili znak nespremnosti našeg društva? Sami odgovorite.
Neumorno rade kolege/ice iz CNA, prošli su mjesec doveli veterane iz Srbije i BiH u Zapadnu Slavoniju, daruvarska HVIDRA ih je ugostila, gradonačelnik primio. Obišli su zajedno mjesta stradanja. Zajedno. Odali počast mrtvima. Nisu samo razgovarali. To su već obavili, koliko je u njihovoj moći. Zato valjda i nisu zanimljivi medijima. Dijele zajedničko mišljenje da je rat zlo, a nije "najsjajniji period" našeg, vašeg naroda.
Govorim o o procesu susretanja ratnih veterana, ne samo o razgovorima. Nije tu samo o razgovorima riječ. Ponajmanje. Budu li se "naši" i "njihovi" samo na razgovorima nalazili, načekat ćemo se pomaka. Razgovori su zbog publike, najčešće s elementima rituala, govori se iz društvenih uloga, ne iz osobnog, namjenjeni su ponajviše "svojima", pokazuju "naše" pozicije. Nema tu osobnog. Ono je slabost. Govorim u ime svojih, kolektiva, nas. Ne ja, mi. To je razgovor - mi i vi, ne ja i ti.
Osim ako je razgovor iskren. Ako je namijenjen slušanju. Ako nije zbog publike. Ako dolazi iz stava - Spreman sam se naći s "drugom stranom" da ih čujem. Ne da im objasnim prvo ja kažem istinu, nego da njih čujem. Onda ću ja njima reći svoje viđenje.
Koliko smo spremni za to? Koliko nam pomaže javna medijska pažnja - prije samih razgovora, s ljudima s kojima se nismo nikad do sada željeli naći? Možda pomaže. Vraća temu u žižu. Ja u to ne vjerujem, no možda sam u krivu.
No, branitelji/ veterani su nužni za procese pomirenja. Nešto vas je štrecnulo? Da, samo spominjanje pomirenja s "četnicima" je svetogrđe, nije li? Udar na sve važno. Krivi je odgovor ako kažemo da sugovornici s druge strane nisu četnici. Bili su, mnogi, samo mobilizirani vojnici JNA. Četnici i "četnici" još uvijek dominiraju našim glavama, častimo domaće izdajice s tim terminom, opisujemo istočne susjede s njim, četnici sublimiraju sve loše, najgore. Zato je važno ne razgovarati s njima. S njima se ne razgovara. Iz mnogih razloga iako će se samo jedan navoditi - neka se prvo ispričaju, zatraže oprost, pokaju.
To je sjajna mantra, zvuči jako i gordo, pokazuje koliko smo jaki, pobjednici smo, moćni. Što ako nije o tome riječ? Što ako se bojimo vidjeti ljude, ljudska bića, na drugoj strani? Što ako ne želimo čuti priče koje su istovjetne našima? Što ako nikako, baš nikako nije prihvatljivo reći da je rat neprijatelj, da su nas iskoristili naši političari, a njih njihovi?
Posebno je zanimljivo to uvjetovanje. Neka se prvo oni ispričaju, neka prvo oni kažu gdje su grobnice svih onih 1591 koji se još uvijek vode kao nestali. Zvuči moćno, da. Ali nije. Odgovornost predajemo drugoj strani. Neka oni počnu, ne ja, ne mi. Uvjetovanje nam pokazuje koliko smo ranjivi, slabi, koliko još nemamo snage za dijalog. Ako nema pobjednik, otkud će imati poraženi?
No takav pristup nam daje ono što nam treba. Odgodu. Čekanje. Status quo. Neka se ništa ne dešava. Rat još traje u našim glavama. Ne smije prestati. Što ćemo onda? Da, stvarno, što kada jednom rat završi, ali zapravo?
O tome ne razmišljamo. To je jako daleko. Dani kada će naši maturanti ići na ekskurzije u Srbiju. Kako vam zvuči? Više kao vic, uvreda ili kao znanstvena fantastika? A eto, ja vjerujem da će baš branitelji pokazati da to nije daleko. Ako se nisu bojali 1991. godine otići u rat, zašto bi se bojali 25 godina poslije razgovarati s bivšim neprijateljima?
Proces pomirenja je izravan rad na "smanjivanju ugroze" za ovu državu. Smanjivanje tenzija sa susjedima, sa Srbijom je izravan dobitak za sve aspekte sigurnosti naših građana. Proces pomirenja je težak proces i ne ide na silu, usotalom što o tome mislim možete pročitati u Gradnji Dijaloga.
Mogu slobodno reći da znam više o složenosti, težini rada na pomirenju od većine onih koji tu riječ ne mogu ni čuti. Zato i radim na njemu, jer je težak put, ali je jedini koji kraju rata vodi. Zato i hoće branitelji dati svoj važan doprinos tome procesu. Jer nitko od njih bolje ne zna koliko je rat prljav, gadan, zao, nepravedan. Zato jer su zato i išli u rat, jer su htjeli mir. A ako je tri četvrtine puta do mira asfaltirano, pa nećemo valjda sada stati?
Široka usuglašavanja stavova svih braniteljskih udruga, traženje zajedničke platforme svih braniteljskih udruga, traženje legitimiteta u predstavljanju svih - to su izlike, ne razlozi. To je znak vlastite zarobljenosti, nespremnosti za hrabar iskorak. To mogu ponavljati hrvatski političari jer smo od njih navikli da su oportunisti, nemaju stav, gledaju samo svoju korist. No ne i branitelji. Oni se ne boje.
Imaju još bar jednu prednost. Smiju razgovarati bez dozvola. Sami su se svojim djelovanjem izborili da ne moraju nikoga pitati za dozvole. Smiju graditi mir bez da im drugi određuju kako. Ne odgovaraju biračima. Ne odgovaraju donatorima. Ne odgovaraju nikome. Samo sebi, svojoj savjesti, svojoj predanosti da živimo u miru, oslobođeni mržnje i straha.
Ja to zovem sloboda.
h-alter
Koja je uloga možebitnog klečanja? Susret kao simbolika, pregovaranje, razgovaranje ili pretvaranje?
Ova pitanja možda izgledaju smisleno, zanimljivo, ali nisu. Tužna su više nego uzbudljiva. Spomenute skupine su prestale ratovati još 1991., pred 25 godina. Četvrt stoljeća. Sarajevsko primirje je potpisano 2. siječnja 1992. Maslenica, Bljesak i Oluja nisu uključivali borce iz Srbije, bar ne u mjeri da bi oni bili relevatni u razgovorima danas. Kako god. Tema je iznenada ušla u žižu zanimanja javnosti. Da? Kako to?
Ratni se veterani nalaze na organiziranim događanjima već više od desetak godina. Sudjelovao sam na jednom od prvih skupova u Ulcinju, u svibnju 2003. godine, kao mirovnjak, jedan od voditelja procesa. Centar za nenasilnu akciju nas je okupio. Obećavajuće je izgledalo, ni sam ne znam koliko vojski je tamo bilo zatupljeno, no hrvatskih je branitelja bilo svakako, ljudi spremnih sudjelovati na tribinama "4 Pogleda - Otkud ja u ratu, kako ka trajnom miru?". Okupljale su te tribine i po nekoliko stotina ljudi, niz medija, u Srbiji, Crnoj Gori, BiH, no ne i u Hrvatskoj. Nismo ih se usudili organizirati. Kriva procjena ili znak nespremnosti našeg društva? Sami odgovorite.
Neumorno rade kolege/ice iz CNA, prošli su mjesec doveli veterane iz Srbije i BiH u Zapadnu Slavoniju, daruvarska HVIDRA ih je ugostila, gradonačelnik primio. Obišli su zajedno mjesta stradanja. Zajedno. Odali počast mrtvima. Nisu samo razgovarali. To su već obavili, koliko je u njihovoj moći. Zato valjda i nisu zanimljivi medijima. Dijele zajedničko mišljenje da je rat zlo, a nije "najsjajniji period" našeg, vašeg naroda.
Govorim o o procesu susretanja ratnih veterana, ne samo o razgovorima. Nije tu samo o razgovorima riječ. Ponajmanje. Budu li se "naši" i "njihovi" samo na razgovorima nalazili, načekat ćemo se pomaka. Razgovori su zbog publike, najčešće s elementima rituala, govori se iz društvenih uloga, ne iz osobnog, namjenjeni su ponajviše "svojima", pokazuju "naše" pozicije. Nema tu osobnog. Ono je slabost. Govorim u ime svojih, kolektiva, nas. Ne ja, mi. To je razgovor - mi i vi, ne ja i ti.
Osim ako je razgovor iskren. Ako je namijenjen slušanju. Ako nije zbog publike. Ako dolazi iz stava - Spreman sam se naći s "drugom stranom" da ih čujem. Ne da im objasnim prvo ja kažem istinu, nego da njih čujem. Onda ću ja njima reći svoje viđenje.
Koliko smo spremni za to? Koliko nam pomaže javna medijska pažnja - prije samih razgovora, s ljudima s kojima se nismo nikad do sada željeli naći? Možda pomaže. Vraća temu u žižu. Ja u to ne vjerujem, no možda sam u krivu.
No, branitelji/ veterani su nužni za procese pomirenja. Nešto vas je štrecnulo? Da, samo spominjanje pomirenja s "četnicima" je svetogrđe, nije li? Udar na sve važno. Krivi je odgovor ako kažemo da sugovornici s druge strane nisu četnici. Bili su, mnogi, samo mobilizirani vojnici JNA. Četnici i "četnici" još uvijek dominiraju našim glavama, častimo domaće izdajice s tim terminom, opisujemo istočne susjede s njim, četnici sublimiraju sve loše, najgore. Zato je važno ne razgovarati s njima. S njima se ne razgovara. Iz mnogih razloga iako će se samo jedan navoditi - neka se prvo ispričaju, zatraže oprost, pokaju.
To je sjajna mantra, zvuči jako i gordo, pokazuje koliko smo jaki, pobjednici smo, moćni. Što ako nije o tome riječ? Što ako se bojimo vidjeti ljude, ljudska bića, na drugoj strani? Što ako ne želimo čuti priče koje su istovjetne našima? Što ako nikako, baš nikako nije prihvatljivo reći da je rat neprijatelj, da su nas iskoristili naši političari, a njih njihovi?
Posebno je zanimljivo to uvjetovanje. Neka se prvo oni ispričaju, neka prvo oni kažu gdje su grobnice svih onih 1591 koji se još uvijek vode kao nestali. Zvuči moćno, da. Ali nije. Odgovornost predajemo drugoj strani. Neka oni počnu, ne ja, ne mi. Uvjetovanje nam pokazuje koliko smo ranjivi, slabi, koliko još nemamo snage za dijalog. Ako nema pobjednik, otkud će imati poraženi?
No takav pristup nam daje ono što nam treba. Odgodu. Čekanje. Status quo. Neka se ništa ne dešava. Rat još traje u našim glavama. Ne smije prestati. Što ćemo onda? Da, stvarno, što kada jednom rat završi, ali zapravo?
O tome ne razmišljamo. To je jako daleko. Dani kada će naši maturanti ići na ekskurzije u Srbiju. Kako vam zvuči? Više kao vic, uvreda ili kao znanstvena fantastika? A eto, ja vjerujem da će baš branitelji pokazati da to nije daleko. Ako se nisu bojali 1991. godine otići u rat, zašto bi se bojali 25 godina poslije razgovarati s bivšim neprijateljima?
Proces pomirenja je izravan rad na "smanjivanju ugroze" za ovu državu. Smanjivanje tenzija sa susjedima, sa Srbijom je izravan dobitak za sve aspekte sigurnosti naših građana. Proces pomirenja je težak proces i ne ide na silu, usotalom što o tome mislim možete pročitati u Gradnji Dijaloga.
Mogu slobodno reći da znam više o složenosti, težini rada na pomirenju od većine onih koji tu riječ ne mogu ni čuti. Zato i radim na njemu, jer je težak put, ali je jedini koji kraju rata vodi. Zato i hoće branitelji dati svoj važan doprinos tome procesu. Jer nitko od njih bolje ne zna koliko je rat prljav, gadan, zao, nepravedan. Zato jer su zato i išli u rat, jer su htjeli mir. A ako je tri četvrtine puta do mira asfaltirano, pa nećemo valjda sada stati?
Široka usuglašavanja stavova svih braniteljskih udruga, traženje zajedničke platforme svih braniteljskih udruga, traženje legitimiteta u predstavljanju svih - to su izlike, ne razlozi. To je znak vlastite zarobljenosti, nespremnosti za hrabar iskorak. To mogu ponavljati hrvatski političari jer smo od njih navikli da su oportunisti, nemaju stav, gledaju samo svoju korist. No ne i branitelji. Oni se ne boje.
Imaju još bar jednu prednost. Smiju razgovarati bez dozvola. Sami su se svojim djelovanjem izborili da ne moraju nikoga pitati za dozvole. Smiju graditi mir bez da im drugi određuju kako. Ne odgovaraju biračima. Ne odgovaraju donatorima. Ne odgovaraju nikome. Samo sebi, svojoj savjesti, svojoj predanosti da živimo u miru, oslobođeni mržnje i straha.
Ja to zovem sloboda.
h-alter
