Moby


Everything Was Beautiful, and Nothing Hurt





Datum izdanja: 02.03.2018.

Izdavač: Mute

Žanr: Ambijentalna muzika, Elektronika, Trip-hop


Naša ocjena:




★★★★★

★★★★★




Popis pjesama:






  1. Mere Anarchy

  2. The Waste of Suns

  3. Like a Motherless Child

  4. The Last of Goodbyes

  5. The Ceremony of Innocence

  6. The Tired and the Hurt

  7. Welcome to Hard Times

  8. The Sorrow Tree

  9. Falling Rain and Light

  10. The Middle Is Gone

  11. This Wild Darkness

  12. A Dark Cloud Is Coming








Kada u nogometnim krugovima govorimo o veličanstvenom ćelavcu, mnogima prvo na pamet padne veliki talijanski sudac Pierluigi Collina. Kada bi takvu sintagmu upotrijebili u glazbenom podneblju, mnogima bi na pamet pali i Billy Corgan i Michael Stipe, dok bi u elektronskom izričaju primat preuzeo Richard Melville Hall, poznatiji pod scenskim imenom Moby. Amerikanac je već trideset godina sinonim za popularizaciju elektronske i dance glazbe, a albumi iz devedesetih i početkom dvijetisućitih čine se kao programirani u svijest mnogih koji su tada otkrivali elektroniku. Iako se čini da u posljednje vrijeme studijski stagnira i nije možda na istoj razini kao prije petnaestak godina, Moby je protekle vrijedno radio, što solo projekte, što s The Void Pacific Choir, s kojima je i ujedno snimio dva, pomalo neutralna, albuma.

Ako vas petnaesti album “Everything Was Beautiful, and Nothing Hurt” na nešto podsjeća, onda ste očito ljubitelj postmoderne književnosti i opusa Kurta Vonneguta. Naravno, naziv albuma je referenca na epitaf glavnog junaka iz Vonnegutova romana “Klaonica 5”, a povezanost s putovanjem kroz vrijeme i mračnim vremenima Drugog svjetskog rata prisutna je na metafizičkoj razini, što je itekako osjetno kroz atmosferu i stihove na ovom izdanju.

Moby se možda kroz godine vrlo suptilno mijenjao, ali očito je da uvijek radi što hoće i rijetko kada ovisi o trendovima. Tu se izuzetno omogućuje autorova iskrenost u radu i s druge strane, stajanje s obje noge čvrsto na zemlji. Bez prevelikih mobilizacijskih trenutaka u kojem će okupiti svemoguću ekipu producenata, Moby još uvijek većinu posla radi sam, a poveznice s pop kulturom i drugim umjetnostima samo su nadogradnja u kojem se širi kontekst stvaralačkog rada.

Kroz album se prožimaju različiti ambijentalni trenuci kakvi su prisutni na samostalnom izdanju iz 2016. s ipak povećanim udjelom onog malog, ali neizmjernog bitnog sastojka kojeg Moby ima u kreiranju pjesama koje dižu cjelokupno djelo. Takvi trenuci prisutni su na singlu “Like a Motherless Child” i “Welcome to Hard Times”, dok se klasični ‘mobijevski’ trenutak dobiva s zaključnim numerama.

Nekako se čini da je dosta toga podređeno i samom tom zaključnom dijelu u kojem se ističe “This Wild Darkness” u čije je stvaranje uključena čitava svita glazbenika i umjetnika. Pjesma je to u kojoj Moby nariče svojevrsnu ispovijed nepoznatoj osobi, a za prelijepi refren zaslužne su Apollo Jane, Mindy Jones i Brie O’Bannon koje mu pružaju nadu kako će ‘svijetlo obasjati njegov put’. Kada se tako postave temelji pjesme, emotivna nota kod slušatelja je pobuđena i dobivamo Mobyja u njegovom ogoljenom obliku. Ne bih pjesme uspoređivao s nezadrživim starim uspješnicama poput “Natural Blues” ili “In My Heart”, ali prisutna je nevjerojatna količina energije koja vas tjera da pjesmu vrtite opet i opet.

Kako je Vonnegutov roman antiratni, tako je i “Everything Was Beautiful, and Nothing Hurt” praktički antivremenski. Ne podliježe klasičnom žanrovskom pravu jer bit će slušan i u trenucima sreće i tuge, a vrijeme, ta temeljna fizikalna veličina, neuhvatljivo je i samo dio je čovjekovog intelektualnog aparata. Takvo stanje stvari zasigurno odgovara onoj početnoj premisi koje smo se dotakli kada smo rekli da je glavni lik romana putovao kroz vrijeme, u prošlost i budućnost. Na neki način, i sam Moby je ekvivalent Vonnegutovom liku. Čas nas svojim pjesmama vodi u prošla vremena, čas u buduća, a najmanje što želi je ostati zarobljen u sadašnjosti. Vjerujem da se sam glazbenik referirao i na porast netolerancije u društvu pa i klimatske promjene te općenito stanje u svijetu koje smatra neizdrživim.

Albumu je svakako najveća prednost sam kraj, sukob privatnih problema i društvenih mijena te nadrealnog trip hop ugođaja koje bi se lako moglo usporediti s Trickyjem i Portisheadom u najboljim danima s kraja dvadesetog stoljeća. Izmjena pozitivnosti i negativnosti, prošle nade i budućeg straha, posve zasjenjuju gotovo neutralan i nešto manje pamtljiv početak koji služi kao uvertira za zadnju trećinu. Kako album gledamo kao cjelinu, dobili smo posve mobijevsko djelo, inspirirano životnim trenucima, osobnim brigama i društvenim problemima. U promatranju sveopćeg opusa veličanstvenog elektronskog ćelavca “Everything Was Beautiful, and Nothing Hurt” neće pripadati samom vrhu diskografije kada će se o njemu pisati biografije ili slagati liste, ali će biti lišeno kritika na račun autorove povećane proizvodnje i inspiracije posljednjih godina. Dekadencija je u Mobyjevih prvih trideset godina rada još uvijek strani pojam. Za društvo u cjelini se to ne bi moglo reći.