Vrijeme liječi sve. Vraga liječi. To se mi vremenom naviknemo i na ono što nam se ne sviđa, što preziremo i smatramo lošim. Drugo najbolje i privremeno rješenje ostaju trajno. Naviknemo se na postojeće, ponekad razočarani malim uspjehom ili time da se ništa ne da promijeniti.
Vremenom sve postaje normalno i uobičajeno. Čeka se nova generacija onih koji nisu razočarani, koji su hrabri optimisti jer ne znaju puno, koji ne vide ograničenja već mogućnosti.
Zato se i revolucionarna vremena ponavljaju u ciklusima i stječe privid da se situacije ponavljaju. Naravno da se ponavljaju jer nisu riješene u stvarnosti već pukom navikom da je postojeće prihvatljivo, spoznajom da nešto imamo koliko-toliko dobro, a da su promjene skupe i neizvjesne, da su materijalni i psihološki trošak.
Tako je s hrvatskim sudstvom. Promjena na bolje ima, no teško ih je smatrati posljedicom namjera; prije su izostanak velikih očekivanja i mirenjem s postojećim.
Štoviše, dojam je sve lošiji, a izostanak nadanja je posljedica zamora, osjećaja da kritika škodi baš onima koji nešto žele, strahu da ne izgubimo i ono malo što vrijedi.
Sudstvo je na udaru društva. Ne politike i posebnih ekonomskih interesa. Politika je našla načina da kapilarno, više osmijehom nego batinom utječe na sudske odluke. Politika se ustručava svake ozbiljnije reforme i sasvim blagonaklono sitnim ustupcima utječe na sistem.
Diskretni kadrovski utjecaji, protokoli i ceremonije dovoljno su sredstvo. Komercijalni utjecaj ide preko sprege institucija i odvjetnika. Izravna korupcija je rijetka, ali uporan otpor transparentnosti, izostanak sankcija i šutnja (qui tacet consentire videtur) i banalna objašnjenja da ne može sudstvo biti drugačije od društva, formalizacija i birokratska obrana proceduralnim trikovima priliče plaćenim advokatima, ali ne i sudu koji i stvara pravo.
No bitna razlika od nekad je to da je sudstvo na udaru društva, ne politike i moćnika. Prezreno i omrznuto od građana. Percepcija je stvarnost.
Sudstvo se smatra podmitljivim, nekompetentnim i kukavnim. To svakako nije točno, ali tek malo pljuvačke juhu čini nejestivom, vodu ne pijemo kada smrdi na naftu iako je prema pravilnicima zdrava. Ne možeš biti samo malo trudan. Ili jesi ili nisi.
Pod pritiskom pojedinačnih skandala koji bi se u drugim vremenima smatrali glupostima i propustima dojam o previdu i gluposti je nestao, a sve se više sumnja u namjeru. Nije omaška već plan. Od takvih se optužbi teško braniti, a nemoguće se braniti time da se žale samo oni koji su izgubili spor, mrzitelji svega postojećeg i ljudi koji ne razumiju kako je teško dijeliti pravdu.
Danas su korijeni zla velikim dijelom zaboravljeni. Kao što djeca ne odgovaraju za grijehe roditelja, kao što nasljednici ne moraju preuzeti dugove pokojnika, kao što je kolektivna krivnja nepravda, tako ni oni koji danas zauzimaju te položaje nisu krivi. Krivi su za to da odbijaju nešto o tome reći, ne žele pitati, prave se da toga nije bilo, a da su im sreća, talent i znanje osigurali karijeru.
U sjajnom, nažalost sasvim točnom članku (3. veljače), Boris Dežulović karakterizira sudstvo podsjećajući na rane devedesete: ”U sljedećih nekoliko mjeseci i godina potjerane su tako iz hrvatskog pravosuđa stotine iskusnih i stručnih sudaca i državnih odvjetnika. Prema jednom istraživanju Hrvatskog pravnog centra, samo do kraja 1996. u Narodnim novinama objavljeno je više od dvije hiljade i dvjesto razrješenja i imenovanja – čak tristo šezdeset sudaca razriješeno je pritom bez ikakvog obrazloženja! – a ni ta golema brojka nije konačna: nakon što je posao preuzelo Državno sudbeno vijeće o tome se, naime, nije uvijek redovno izvještavalo.
Čine li vam se pak ti brojevi stravični, čekajte da u nastavku rečenice dodam kako je cijelo hrvatsko sudstvo tada pokrivalo tisuću i tri stotine sudaca.
Rezultat je bilo potpuno opustošeno, spaljeno i etnički očišćeno sudstvo: do kraja te 1996., od hiljadu i šest stotina potrebnih sudaca Hrvatska ih je imala jedva malo više od hiljadu, a broj neriješenih predmeta službeno je prešao milijun. Urede iskusnih sudaca zauzeli su njihovi golobradi i goloobrazi pripravnici, ista ona ugužena stranačka mladež s pravnih fakulteta što je svoje mentore špijunirala za Tuđmanovu tajnu službu – provjerena, lojalna, poslušna i, što je najvažnije, čistokrvna.”
Možda je prošlo vrijeme kad su sjećanja bila jača, slučajevi poznati i dokazi notorni. Račanova vlada je pokušala nešto napraviti, a agilni ministar Ivanišević imao je energije i viziju promjene. Sjećam se kada je u Odvjetničkom domu, u sali punoj tadašnje sudačke kreme najavio promjene. Spomenuo je da se neće čuvati ostaci ”Tuđmanovog režima”. Tuđmanovog režima!
Bio je to trenutak za pamćenje. Izraz lica uglednika u prvom redu dvorane Odvjetničkog doma bio je kamen. Boja siva s pepeljastom nijansom. Ono što ih je sledilo bila je kratka fraza tadašnjeg ministra Stjepana Ivaniševića. On je mirnim tonom govorio o tome da je ”režim Franje Tuđmana” upropastio pravosuđe.
”Režim” odjekivalo je poput groma u odabranim sudskim dužnosnicima. Kako može o predsjedniku, pokojnom predsjedniku tako govoriti. Pa još spominjati čistke u sudstvu, a pred njim sjede oni koji su te prljave čistke smislili, proveli i još to zvali lustracijom.
Smislili su pojam komunističko sudstvo, zaboravili da su raspuštene sudačke partijske organizacije, da su ti sudovi riješili milijune sporova, a ne nekoliko političkih procesa. Došlo je vučje vrijeme kada se napredovalo preko kadavera.
Nisu poništili njihove odluke jer bi to bio kaos, ali su smijenili suce, ukidali sudove, tužiteljstva predali u ruke antikomunističkih osvetnika.
Kad jednom napraviš kajganu, nema povratka u jaje.
I sada se čudimo problematičnim odlukama, slušamo kako će se mijenjati zakoni, kako se ne smiju komentirati sudske odluke, kako mediji nisu zastrašeni. Vratili smo se u prošlost.
U prvom redu sjedili su Milan Vuković i Ante Potrebica. Jedva su se suzdržavali, tresli su nogama i namještali naočale. U svojim protokolarnim govorima pomalo su pokušavali relativizirati kritiku govoreći o reorganizacijama (kasacijski sud!), potrebi da se održi neovisnost sudstva i još par domoljubnih obećanja da smo konačno pred rješenjem.
Tražili su veće plaće za suce, nabavku literature i obrazovanje o novim propisima, način da sudove oslobode posla.
I to se ponavlja kao obrambena kletva već dva desetljeća.
Otpor koji je uslijedio bio je prevelik, sve organiziraniji, metode opstrukcije bile su nemilosrdne. Prividno su branili neovisnost, a zapravo neodgovornost i staleške interese. Svjesni su štete koju rade, ali ne boje se raspršenih i glasnih kritičara koje će lako proglasiti fanaticima ili neznalicama. Strategija vanjskog pritiska nije uspjela, vlade su energiju ulagale na druge strane.
Unutarnja želja za promjenom je gasnula i trebat će godine da se, jer je to prirodni zahtjev, obnovi. Mladi koji su došli samo su iskoristili šansu koju im je domoljubna revolucija dala. Ne, nisu krivi, samo se ne moraju sjećati kako je sve počelo.
Smijenjeni suci i tužitelji postali su odvjetnici, ne državni, već odvjetnici sumnjivih klijenata i nesumnjivih prihoda, vještiji i ogorčeni na one koji su ih otjerali. Samozatajnost i distanca od javne slave i ulaženje u politiku, premda je to suprotno potrebi dojma o nepristranosti i nesebičnosti funkcije. I oni bi, kao i drugi, na ekrane i naslovne stranice, jer to je psihološka potreba pojedinca jača od zahtjeva profesije.
Što se promijenilo u sudstvu nakon dvadeset godina? Malo.
Zaštićene ustavnom odredbom pravosudne institucije iznad su društva, žive u nekom limbu.
Nije problem u tome što su nesmjenjivi, već što su neodgovorni, lišeni savjesti. Uvijek se pozivaju na nesavršen zakon koji im ne dopušta ništa. Pa ipak tvrde da sve treba pisati u zakonu. Pa zašto onda oni trebaju?
I diletanti znaju čitati. Oni trebaju suditi, a ne administrirati pravdu. Ne smiju biti birokrati s kamenom umjesto srca i kasicom umjesto mozga.
U međuvremenu sam se naslušao argumenta da oni ne mogu biti lošiji od društva u kojem žive. Krivo. Oni postoje baš zato da budu bolji i čuvaju pravo. Ne samo da čitaju što piše, pa im onda nikad i nijedan zakon nije dobar, već da koriste svoj mandat, da stvaraju praksu i razmišljaju o smislu svog zanata.
Suvremeni slučajevi idu dalje: sada ne vrijedi ni iura novit curia, što kao izraz ne znači da znaju gramatičko tumačenje, već da za pravdu nađu put i rješenje. To ne rade, pa im pada ugled i povjerenje.
Sve ovo pišem radi upozorenja. Populizam kuca na vrata. Vođe će se praviti da slušaju narod. U krizi će im biti skupo kupovati podršku stigmatiziranog sudstva. Servilnost neće biti dovoljna, tražit će se žrtva.
Sjetite se kako je u Venezueli pobijedio Hugo Chávez. Najavio je i poslije proveo čistke sudstva. To je učinio ”u ime ponosa domovine”. Preko noći smijenio je suce. Poticao je narodne sudove. U svom obračunu koristio je tajne službe i linč gomile. Tvrdio je da se pogoduje bogatim kriminalcima, oslobađaju očiti krivci pozivanjem na pripremljene procesne pogreške.
Kada je sutkinja oslobodila bogatog kriminalca, kada su oslobođeni generali zavjerenici, kada je zaključio da nema dovoljan broj potpisa za referendum, populistički je predsjednik iskoristio trenutak za seriju novih čistki. Samo 1% građana vjerovalo je u neovisnost, nepotkupljivost i poštenje sudaca.
U Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj izostale su postupne reforme, raskorak između samopercepcije i mišljenja naroda je rastao. Bahatost i društvena inteligencija ne idu zajedno. Lideri su svoju karizmu dokazali gaženjem sudstva. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi kod nas. Ne smijemo se vratiti u izmjenu čistki i osveta, ali ni pustiti da izoliranost od društva i negativna percepcija društva rastu.
Ako ne želimo razarati, trebamo mijenjati ne popuštati lobiranju i opstrukciji.
Ovo i pišem zato da podsjetim da su pokušaji postojali, da su propadali jer je bilo važnijih stvari od izgradnje države – recimo pljačkanje države – i jer su loši zakoni uz indolentnost sudstva koje odgovara sebi i za sebe doveli do toga da su promjene skupe i riskantne, da interesa nema i da cijenu neprimjetno plaćaju svi, a ne samo oni koji se bune.
Neka beštija je pojela srčiku mojih palmi. Krasne palme susjeda još su gore nastradale. Još izgledaju dobro, no nekima je otpalo lišće i sad okljaštrene straše prolaznike. Moje se još drže, ali vidim da je stvar krenula. Donio sam i dobio sam koštice pred trideset godina iz Makarske, Komiže i Barcelone, uzgajao ih na balkonu u Zagrebu, pažljivo presadio, bio ponosan vlasnik.
I što sada? Opet iz početka? Opet dvadeset godina? Pa moj život je prošao. Sve to sliči na opisanu reformu sudstva. Znamo da se stvari neće popraviti same po sebi.
autograf
Vremenom sve postaje normalno i uobičajeno. Čeka se nova generacija onih koji nisu razočarani, koji su hrabri optimisti jer ne znaju puno, koji ne vide ograničenja već mogućnosti.
Zato se i revolucionarna vremena ponavljaju u ciklusima i stječe privid da se situacije ponavljaju. Naravno da se ponavljaju jer nisu riješene u stvarnosti već pukom navikom da je postojeće prihvatljivo, spoznajom da nešto imamo koliko-toliko dobro, a da su promjene skupe i neizvjesne, da su materijalni i psihološki trošak.
Danas su korijeni zla velikim dijelom zaboravljeni. Kao što djeca ne odgovaraju za grijehe roditelja, kao što nasljednici ne moraju preuzeti dugove pokojnika, kao što je kolektivna krivnja nepravda, tako ni oni koji danas zauzimaju te položaje nisu krivi. Krivi su za to da odbijaju nešto o tome reći, ne žele pitati, prave se da toga nije bilo, a da su im sreća, talent i znanje osigurali karijeru
Tako je s hrvatskim sudstvom. Promjena na bolje ima, no teško ih je smatrati posljedicom namjera; prije su izostanak velikih očekivanja i mirenjem s postojećim.
Štoviše, dojam je sve lošiji, a izostanak nadanja je posljedica zamora, osjećaja da kritika škodi baš onima koji nešto žele, strahu da ne izgubimo i ono malo što vrijedi.
Sudstvo je na udaru društva. Ne politike i posebnih ekonomskih interesa. Politika je našla načina da kapilarno, više osmijehom nego batinom utječe na sudske odluke. Politika se ustručava svake ozbiljnije reforme i sasvim blagonaklono sitnim ustupcima utječe na sistem.
Diskretni kadrovski utjecaji, protokoli i ceremonije dovoljno su sredstvo. Komercijalni utjecaj ide preko sprege institucija i odvjetnika. Izravna korupcija je rijetka, ali uporan otpor transparentnosti, izostanak sankcija i šutnja (qui tacet consentire videtur) i banalna objašnjenja da ne može sudstvo biti drugačije od društva, formalizacija i birokratska obrana proceduralnim trikovima priliče plaćenim advokatima, ali ne i sudu koji i stvara pravo.
No bitna razlika od nekad je to da je sudstvo na udaru društva, ne politike i moćnika. Prezreno i omrznuto od građana. Percepcija je stvarnost.
Sudstvo se smatra podmitljivim, nekompetentnim i kukavnim. To svakako nije točno, ali tek malo pljuvačke juhu čini nejestivom, vodu ne pijemo kada smrdi na naftu iako je prema pravilnicima zdrava. Ne možeš biti samo malo trudan. Ili jesi ili nisi.
Pod pritiskom pojedinačnih skandala koji bi se u drugim vremenima smatrali glupostima i propustima dojam o previdu i gluposti je nestao, a sve se više sumnja u namjeru. Nije omaška već plan. Od takvih se optužbi teško braniti, a nemoguće se braniti time da se žale samo oni koji su izgubili spor, mrzitelji svega postojećeg i ljudi koji ne razumiju kako je teško dijeliti pravdu.
Danas su korijeni zla velikim dijelom zaboravljeni. Kao što djeca ne odgovaraju za grijehe roditelja, kao što nasljednici ne moraju preuzeti dugove pokojnika, kao što je kolektivna krivnja nepravda, tako ni oni koji danas zauzimaju te položaje nisu krivi. Krivi su za to da odbijaju nešto o tome reći, ne žele pitati, prave se da toga nije bilo, a da su im sreća, talent i znanje osigurali karijeru.
U sjajnom, nažalost sasvim točnom članku (3. veljače), Boris Dežulović karakterizira sudstvo podsjećajući na rane devedesete: ”U sljedećih nekoliko mjeseci i godina potjerane su tako iz hrvatskog pravosuđa stotine iskusnih i stručnih sudaca i državnih odvjetnika. Prema jednom istraživanju Hrvatskog pravnog centra, samo do kraja 1996. u Narodnim novinama objavljeno je više od dvije hiljade i dvjesto razrješenja i imenovanja – čak tristo šezdeset sudaca razriješeno je pritom bez ikakvog obrazloženja! – a ni ta golema brojka nije konačna: nakon što je posao preuzelo Državno sudbeno vijeće o tome se, naime, nije uvijek redovno izvještavalo.
Čine li vam se pak ti brojevi stravični, čekajte da u nastavku rečenice dodam kako je cijelo hrvatsko sudstvo tada pokrivalo tisuću i tri stotine sudaca.
Rezultat je bilo potpuno opustošeno, spaljeno i etnički očišćeno sudstvo: do kraja te 1996., od hiljadu i šest stotina potrebnih sudaca Hrvatska ih je imala jedva malo više od hiljadu, a broj neriješenih predmeta službeno je prešao milijun. Urede iskusnih sudaca zauzeli su njihovi golobradi i goloobrazi pripravnici, ista ona ugužena stranačka mladež s pravnih fakulteta što je svoje mentore špijunirala za Tuđmanovu tajnu službu – provjerena, lojalna, poslušna i, što je najvažnije, čistokrvna.”
Izravna korupcija je rijetka, ali uporan otpor transparentnosti, izostanak sankcija i šutnja (qui tacet consentire videtur) i banalna objašnjenja da ne može sudstvo biti drugačije od društva, formalizacija i birokratska obrana proceduralnim trikovima priliče plaćenim advokatima, ali ne i sudu koji i stvara pravo
Možda je prošlo vrijeme kad su sjećanja bila jača, slučajevi poznati i dokazi notorni. Račanova vlada je pokušala nešto napraviti, a agilni ministar Ivanišević imao je energije i viziju promjene. Sjećam se kada je u Odvjetničkom domu, u sali punoj tadašnje sudačke kreme najavio promjene. Spomenuo je da se neće čuvati ostaci ”Tuđmanovog režima”. Tuđmanovog režima!
Bio je to trenutak za pamćenje. Izraz lica uglednika u prvom redu dvorane Odvjetničkog doma bio je kamen. Boja siva s pepeljastom nijansom. Ono što ih je sledilo bila je kratka fraza tadašnjeg ministra Stjepana Ivaniševića. On je mirnim tonom govorio o tome da je ”režim Franje Tuđmana” upropastio pravosuđe.
”Režim” odjekivalo je poput groma u odabranim sudskim dužnosnicima. Kako može o predsjedniku, pokojnom predsjedniku tako govoriti. Pa još spominjati čistke u sudstvu, a pred njim sjede oni koji su te prljave čistke smislili, proveli i još to zvali lustracijom.
Smislili su pojam komunističko sudstvo, zaboravili da su raspuštene sudačke partijske organizacije, da su ti sudovi riješili milijune sporova, a ne nekoliko političkih procesa. Došlo je vučje vrijeme kada se napredovalo preko kadavera.
Nisu poništili njihove odluke jer bi to bio kaos, ali su smijenili suce, ukidali sudove, tužiteljstva predali u ruke antikomunističkih osvetnika.
Kad jednom napraviš kajganu, nema povratka u jaje.
I sada se čudimo problematičnim odlukama, slušamo kako će se mijenjati zakoni, kako se ne smiju komentirati sudske odluke, kako mediji nisu zastrašeni. Vratili smo se u prošlost.
U prvom redu sjedili su Milan Vuković i Ante Potrebica. Jedva su se suzdržavali, tresli su nogama i namještali naočale. U svojim protokolarnim govorima pomalo su pokušavali relativizirati kritiku govoreći o reorganizacijama (kasacijski sud!), potrebi da se održi neovisnost sudstva i još par domoljubnih obećanja da smo konačno pred rješenjem.
Tražili su veće plaće za suce, nabavku literature i obrazovanje o novim propisima, način da sudove oslobode posla.
I to se ponavlja kao obrambena kletva već dva desetljeća.
Sudstvo je na udaru društva. Ne politike i posebnih ekonomskih interesa. Politika je našla načina da kapilarno, više osmijehom nego batinom utječe na sudske odluke. Politika se ustručava svake ozbiljnije reforme i sasvim blagonaklono sitnim ustupcima utječe na sistem
Otpor koji je uslijedio bio je prevelik, sve organiziraniji, metode opstrukcije bile su nemilosrdne. Prividno su branili neovisnost, a zapravo neodgovornost i staleške interese. Svjesni su štete koju rade, ali ne boje se raspršenih i glasnih kritičara koje će lako proglasiti fanaticima ili neznalicama. Strategija vanjskog pritiska nije uspjela, vlade su energiju ulagale na druge strane.
Unutarnja želja za promjenom je gasnula i trebat će godine da se, jer je to prirodni zahtjev, obnovi. Mladi koji su došli samo su iskoristili šansu koju im je domoljubna revolucija dala. Ne, nisu krivi, samo se ne moraju sjećati kako je sve počelo.
Smijenjeni suci i tužitelji postali su odvjetnici, ne državni, već odvjetnici sumnjivih klijenata i nesumnjivih prihoda, vještiji i ogorčeni na one koji su ih otjerali. Samozatajnost i distanca od javne slave i ulaženje u politiku, premda je to suprotno potrebi dojma o nepristranosti i nesebičnosti funkcije. I oni bi, kao i drugi, na ekrane i naslovne stranice, jer to je psihološka potreba pojedinca jača od zahtjeva profesije.
Što se promijenilo u sudstvu nakon dvadeset godina? Malo.
Zaštićene ustavnom odredbom pravosudne institucije iznad su društva, žive u nekom limbu.
Nije problem u tome što su nesmjenjivi, već što su neodgovorni, lišeni savjesti. Uvijek se pozivaju na nesavršen zakon koji im ne dopušta ništa. Pa ipak tvrde da sve treba pisati u zakonu. Pa zašto onda oni trebaju?
I diletanti znaju čitati. Oni trebaju suditi, a ne administrirati pravdu. Ne smiju biti birokrati s kamenom umjesto srca i kasicom umjesto mozga.
U međuvremenu sam se naslušao argumenta da oni ne mogu biti lošiji od društva u kojem žive. Krivo. Oni postoje baš zato da budu bolji i čuvaju pravo. Ne samo da čitaju što piše, pa im onda nikad i nijedan zakon nije dobar, već da koriste svoj mandat, da stvaraju praksu i razmišljaju o smislu svog zanata.
Suvremeni slučajevi idu dalje: sada ne vrijedi ni iura novit curia, što kao izraz ne znači da znaju gramatičko tumačenje, već da za pravdu nađu put i rješenje. To ne rade, pa im pada ugled i povjerenje.
Sve ovo pišem radi upozorenja. Populizam kuca na vrata. Vođe će se praviti da slušaju narod. U krizi će im biti skupo kupovati podršku stigmatiziranog sudstva. Servilnost neće biti dovoljna, tražit će se žrtva.
Sjetite se kako je u Venezueli pobijedio Hugo Chávez. Najavio je i poslije proveo čistke sudstva. To je učinio ”u ime ponosa domovine”. Preko noći smijenio je suce. Poticao je narodne sudove. U svom obračunu koristio je tajne službe i linč gomile. Tvrdio je da se pogoduje bogatim kriminalcima, oslobađaju očiti krivci pozivanjem na pripremljene procesne pogreške.
Kada je sutkinja oslobodila bogatog kriminalca, kada su oslobođeni generali zavjerenici, kada je zaključio da nema dovoljan broj potpisa za referendum, populistički je predsjednik iskoristio trenutak za seriju novih čistki. Samo 1% građana vjerovalo je u neovisnost, nepotkupljivost i poštenje sudaca.
U Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj izostale su postupne reforme, raskorak između samopercepcije i mišljenja naroda je rastao. Bahatost i društvena inteligencija ne idu zajedno. Lideri su svoju karizmu dokazali gaženjem sudstva. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi kod nas. Ne smijemo se vratiti u izmjenu čistki i osveta, ali ni pustiti da izoliranost od društva i negativna percepcija društva rastu.
Možda je prošlo vrijeme kad su sjećanja bila jača, slučajevi poznati i dokazi notorni. Račanova vlada je pokušala nešto napraviti, a agilni ministar Ivanišević imao je energije i viziju promjene. Sjećam se kada je u Odvjetničkom domu, u sali punoj tadašnje sudačke kreme najavio promjene. Spomenuo je da se neće čuvati ostaci ”Tuđmanovog režima”. Tuđmanovog režima!
Ako ne želimo razarati, trebamo mijenjati ne popuštati lobiranju i opstrukciji.
Ovo i pišem zato da podsjetim da su pokušaji postojali, da su propadali jer je bilo važnijih stvari od izgradnje države – recimo pljačkanje države – i jer su loši zakoni uz indolentnost sudstva koje odgovara sebi i za sebe doveli do toga da su promjene skupe i riskantne, da interesa nema i da cijenu neprimjetno plaćaju svi, a ne samo oni koji se bune.
Neka beštija je pojela srčiku mojih palmi. Krasne palme susjeda još su gore nastradale. Još izgledaju dobro, no nekima je otpalo lišće i sad okljaštrene straše prolaznike. Moje se još drže, ali vidim da je stvar krenula. Donio sam i dobio sam koštice pred trideset godina iz Makarske, Komiže i Barcelone, uzgajao ih na balkonu u Zagrebu, pažljivo presadio, bio ponosan vlasnik.
I što sada? Opet iz početka? Opet dvadeset godina? Pa moj život je prošao. Sve to sliči na opisanu reformu sudstva. Znamo da se stvari neće popraviti same po sebi.
autograf
