Film 99 domova (2015) Ramina Bahranija još je jedno recentno ostvarenje, uz Okladu stoljeća (2015) Adama McKaya, koje se bavi gospodarskom krizom u dvijetisućitima te slomom američkoga tržišta nekretnina. Dva filma djeluju kao lice i naličje iste priče, a kreće sa sličnih početnih pozicija. Nastoje prikazati nemoralno djelovanje pojedinaca ili manjih grupacija koje su na patnjama drugog, koji su mahom ostajali bez krova nad glavom jer nisu mogli otplaćivati kredite, stekli silno bogatsvo. Kapitalistička gramzivost i perverzirano ostvarivanje američkoga sna, koje je svedeno na iskorištavanje nesretnih ljudi zbog toga što su se pojedinci našli u pravo vrijeme na pravom mjestu, karakteristično je za oba naslova. Međutim, postoji i bitna razlika. Oklada stoljeća nudila je vizuru odozgora, iz svijeta uspješnih poslovnih ljudi te onih koji su bili na putu da to postanu. McKaya nisu osobito zanimali ljudi na dnu hranidbenoga lanca pa njihove priče nije razmatrao. Predstavljali su amorfnu masu koja je ostala prevarena i osiromašena. Redateljeva strategija bila je znakovita jer je upućivala na koji se način krupni kapital odnosi prema nižim slojevima – oni su tu da ih se iskoristi i odbaci pa ti ljudi nemaju imena, obitelji, svoje probleme i dvojbe, doslovno su nevidljivi.
Bahrani pak mijenja perspektivu te nudi sagledavanje iz donjeg rakursa, kroz prizmu mladoga samohranoga oca Dennisa Nasha (Andrew Garfield) koji pripada radničkom staležu. Njegov je problem dvostruk – kao građevinski radnik ostaje bez posla jer tržište nekretnina prvo pada u krizu, a potom i propada, a posljedica toga je da više ne može otplaćivati kredit koji je uzeo kako bi svojoj obitelji osigurao stambeni prostor. Nash je običan dečko iz susjedstva, koji ničim ne odskače od svoje okoline. Bezličan je prosjek te nikada nije previše razmišljao što je podcrtano činjenicom da je njegova srednjoškolska romansa najvjerojatnije završila djetetom te propašću ljubavnog odnosa. Pritom kuća koji gubi predstavlja predmet žudnje – ona jamči da je u nečemu uspio u životu jer je osigurao zaštitu sinu i majci. Stambeni prostor je utočište pred nesigurnošću i nepouzdanošću vanjskoga svijeta, odnosno jedina konstantu u nepredvidivom vremenu u kojem obitelj Nash živi.
Putem motiva deložacije Nash će biti doveden u suodnos s vlasnikom agencije za nekretnine Rickom Carverom (Michael Shannon), čija je zadaća da proda kuće koje su banke zaplijenile zbog nemogućnosti svojih klijenata da otplate kredit. Pritom se Carver koristi metodama koje su moralno upitne te su nalik onima koje su prakticirali antijunaci McKayeva filma. Time se ukrštavaju dvije oprečne priče: Nashova iz donje perspektive te Carverova iz pozicije moći jer potonji dolazi s organima državnoga reda ukloniti Dennisa i njegovu obitelj iz kuće. Središnji odnos ujedno zrcali i problematiku klasnih odnosa te velikog raskoraka između onih koji imaju i onih koji nemaju, čime se propituje idealizirano poimanje Sjedinjenih Američkih Država kao zemlje jednakosti i mogućnosti.
Navedeno je Bahraniju omogućilo da postavi zanimljivu premisu koja djeluje kao osuvremenjena inačica faustovske problematike primijenjena na kapitalističko uređenje. Dennis simbolički mora prodati dušu vragu da bi se domogao izgubljenog predmeta žudnje – kuće. Stoga mu Carver nudi pakt koji se ne može odbiti: radit će za njega, prvo sitne poslove, a pritom će ga sve više uvoditi u složenu priču oko preuzimanja tuđe imovine. Dennis prvotno ima dvojbe moralne naravi, no život u motelu s ostalim deložiranim obiteljima te nemogućnost pronalaska posla kojim bi osigurao obitelji svakodnevnu egzistenciju ipak uvjetuju da naposljetku poklekne.
Odlični Michael Shannon sa svojim demonskim i hladnim pogledom, bešćutnošću i krajnje materijalističkim logikom lišenom ikakvih emocija doista djeluje kao inkarnacija vraga. Njegov Carver zna koga treba odabrati da obavlja prljave poslove za njega: osobu koja nema izbora i kojoj više ništa nije preostalo jer postoje ljudi u njegovom životu za koje treba skrbiti, no pritom izvlači i njegovu skrivenu mračnu stranu. Carver zna da ljudi jednostavno vole imati novac, jer ih to čini vrednijima u vlastitim očima, i onda kada su im osnovni životni uvjeti osigurani. Stoga Dennis tijekom priče prolazi kroz svojevrsni obrazovani proces koji je dvostruke naravi. Mora na terenu iskustvima stečenim u građevinskim radovima vršiti makinacije koje omogućuju poslodavcu da lakše prodaje i stječe nekretnine. S druge strane prolazi proces preodgoja jer mu Carver nudi svjetonazorske lekcije, odnosno nameće mu vlastitu filozofiju življenja i poslovanja koja upućuje na bjesomučno gomilanje novca i objekata jer posjedovanje znači moć. Tako mu u jednom trenutku savjetuje da se ne veže uz svoju kuću jer ona je kao i svaki drugi objekt: može se prodavati, kupovati, mijenjati jer novac čini sve dostupnim.
Carver u filmu postaje doslovna inkarnacija gramzivoga kapitalizma koji ne preza od nikakvih sredstava da bi se domogao cilja – povećanja profita. Ujedno je i sveprožimajuća sila jer sve zna i sve drži pod kontrolom pošto je infiltiran u politički, pravni i siguronosni sustav. Za razliku od njega, Nash se čini nešto slabije ocrtanim likom. Redatelj dobro vodi priču. Koncizno je i precizno postavljena s pažljivim gradiranjem napetosti pa gledatelj neprestano očekuje da će se nešto tragično dogoditi, a to se odgađa. Kako se 99 domova primiče kraju, tako se priča pred završnicu pomalo razvodnjava jer nisu sva fabularna rješenja najsretnije odabrana pa ostavljaju dojam da su korištena da bi tendenciozno istaknula autorovu poantu.
filmovi
