Mortadela generacija

Stari su siromašni, mladi su bez perspektive... Stari su ranjivi, o mladima treba brinuti. Stari su naša prošlost, mladi su budućnost.... Ma da, sve OK, potpisujem, ali imam jedno pitanje – gdje smo tu mi?
Sendvič generacija, čiji sam pripadnik, iako mi je intimno teško povjerovati da sam dogurala do dobi u kojoj se tako trebam nazivati, pa najradije i ne bih da se ujutro ne ugledam bez šminke i da ne obilazim fizijatre... Dakle, sendvič generacija...

Ne, ne, nisu to oni odrasli na nezdravoj kuhinji zaposlenih majki (iako smo i to), nego oni koji se između staraca i djece svakoga dana osjećaju kao mortadela između dvije fete crnog, hrapavog kruha...

Jedina generacija o kojoj se ne govori, jedina generacija s kojom su stvari sigurne, kojoj su ideje i iluzije dovoljno polomljene, a opet dovoljno žive da vjeruju koliko treba i ne vjeruju kad ne treba.

Generacija na kojoj, neka se druge ne uvrijede jer svakome je njegov križ najteži, čini mi se, ipak leži najteži teret.

Generacija neizrecivih kompromisa. Odrasli u socijalizmu, relativnoj sigurnosti zaposlenih roditelja, s ključem oko vrata, na mesnom doručku i kakau u trokutastom tetrapaku, vječno zagledani u traperice iz Trsta, Brookyln žvakaće i limenke Coca-Cole, kao u najblistaviju Mliječnu stazu. Započeli raditi u najmrklijem tranzicijskom kapitalizmu, navikli na izrabljivanja svake vrste, sivu zonu zaposlenosti... Svojoj djeci, logično, pokušali odglumiti da im mogu dati sve što oni nisu ni vidjeli, a odjednom se pojavilo u izlozima naših ulica. Ispodizali kredite, polijegali pod ratama i kamatama, roditelji im u međuvremenu ostarjeli, razboljeli se, počeli gnjaviti, postali ponovo djeca. Djeca ih sastavila s obje strane.

Generacija duplih roditelja i njegovatelja onih s vodenim kozicama i Alzhajmerom istodobno.

Generacija kojoj je svijet, uz sve to, još uvalio priču o produljenoj mladosti, pa su povjerovali da će ih, nastave li slušati Azru i popiju li ponekad pivo u parku, artritis zaobići, a bore preskočiti.

Generacija koja, ima li sreću da radi, radi za ajfone svoje djece i pelene svojih roditelja, koja pritom džogira da izgleda dobro, diže nenamjenske kredite za hijaluronske filere da zavara sebe, a navečer prije spavanja bjesomučno čita portale na pametnim telefonima da ne zastari. Da se ne amortizira. Da se tehnički, tehnološki, tehnologijski ne unazadi, pa da ostane u sendviču što dulje i ne postane ona donja feta kruha koja je sljedeća na odlasku, ako taj odlazak ide po redu.

Generacija kojoj se nije dopustilo ni da u četrdesetoj nabaci ladnu trajnu, obuče kostim s dvorednim kopčanjem i odustane od estetike, koja se upecala na udicu da u dvadeset godina života, kao u žensku torbicu, nagura sve što nije bilo kad je trebalo biti i sve što će propustiti ako to ne učini sada, odmah. Jer sutra možda ne postoji...

Gledam ih, gledam nas, jučer na placu, u trgovini kako trpamo u kolica sve što nam treba za "duh Božića".

Kako peglamo kartice, kako vučemo vrećice, kako nam se razmazala šminka, kako se istodobno javljamo na oba mobitela, kako se otimamo za rijetke primjerke ravnih borova.

Kako smo zaboravili papir za zamatanje, kako razmjenjujemo recepte fejsbukom, kako s farbom na kosi vadimo kekse iz pećnice.

Kako činimo sve ono što su činile naše majke, ali i sve ono što čine naša djeca.

Kako ne odustajemo od duple igre na koju smo pristali polako, korak po korak, kao što se, već inače, pristaje na gluposti.

I zato, danas navečer, kad nahranite i napojite djecu i roditelje, ako se niste rastali, što vjerojatno kao pripadnici te generacije jeste, uhvatite nekoga u krevetu za ruku i kažite: ovo je zadnja godina u kojoj ludujem.

U krajnjem slučaju, recite to svome psu. Posve je vjerojatno da ga imate jer, zaboga, ne možete živjeti ni dana, a da ni o kome ne brinete.

I sretan ti Božić, generacijo!