Imao sam predrasude prema mišićavim bodybilderima. Mislio sam da je nabijanje mišića u teretani posljedica zaljubljenosti u svoje tijelo i u samog sebe. Napumpani mišići i ispumpan mozak činili su mi se povezani.
Nisam prestao tako misliti ni kada sam sam krenuo vježbati. Upoznao sam neke drukčije ljude. Iskustvo me je demantiralo – neki od vrlo mudrih ljudi, nimalo samoljubivih, vode pažljivo brigu o svome tijelu.
Nisu to pasionirani čitači nekih magazina sa slikama, ljubitelji steroida i strogi vegani, već sasvim prosječni ljudi, neskloni pretjerivanju, koji brinu o zdravlju i tijelu. Danas prema takvima nemam predrasuda.
Jedan od onih koji su izazivali moj najsnažniji otpor bio je Arnold Schwarzenegger. Mislio sam da je praznoglav, latentno glupi glumac čija raskoš mišića prikriva loš engleski naglasak. Čudio sam se njegovoj političkoj karijeri, ponekad izboru tema, a premda je glumio razne, ne sasvim inteligentne likove, napravio sam pogrešku i fizičku atraktivnost pomiješao s inteligencijom.
Prošli tjedan sam sa zakašnjenjem primijetio njegovu poslanicu Donaldu Trumpu.
Pet je vrlo poučnih tvrdnji:
Ima taj govor i svoje mane. Ono što mene nasmije je kada, mutatis mutandis, to primijenim na Hrvatsku. Republikanci i HDZ imaju sličnu ideološku poziciju.
Kako bi bilo da neki bivši župan, vertikala ispravnosti HDZ-a, zatraži od Predsjednice da jasno i bez muljanja osudi reviziju povijesti i kaže da su ustaše bile gubitnici i ubojice. I Trump je stidljivo rekao (kao i naši) da je na jednoj i na drugoj strani bilo dobrih ljudi. Mediji su ga ismijali i reterirao je. Ostao je osramoćen i neuvjerljiv.
Protiv Trumpa istupili su mnogi, ne nevažni, republikanci: bivši predsjednik Bush, Condolezza Rice, Colin Powel, Robert Gates, John Negroponte, Henry Poulsen, George Shultz. Da i ne spominjem sječu članova najbližeg kruga u Bijeloj kući ili novinare.
Direktori vodećih kompanija (Microsoft, Exxon, HP) najprije su podržali Trumpa, a sada se, razočarani, distanciraju.
Od reda radi se o istaknutim konzervativnim republikancima. Njih se ne može optužiti da su anarholiberali, lijevi radikali i komunisti, eksponenti žutog tiska i Soroševi plaćenici. Sve su to iskusni političari.
Nakon govora o Charlloteswilleu (CNN: ”total eclipse of the facts”) ne može se naći Afroamerikanac koji ga brani da se slika s njim (sjeća li se itko Seje Bajramovića?). Oni to ne rade iz osobne koristi, već zato što su državnici, zato što misle da je politika Trumpa kriva, da huckanje nije kampanja niti stil dostojan predsjednika.
Možete li zamisliti da ijedan župan, Jandroković, Šeks, Šuker, Markač ili Jarnjak napišu pismo poput Schwartzeneggera? Uljuđena i razumna kritika Gregurića i Valentića dovela je do njihove osobne diskvalifikacije u medijima. Jadranku Kosor difamiraju i ponižavaju gdje stignu. Manolić i Mesić su demonizirani, veleizdajnici, a zasad se, prigušeno, podsjeća da je i Tuđman bio partizanski general.
Političari nemaju vremena za kritiku. Oni iz kritike ne uče, oni je odbacuju. Prva linija obrane je tvrdnja da nije važno što, već tko kritizira ili pak tvrdnja da su nelegalno iscurili podaci, ali ne i stav o tome jesu li točni.
To je jasno kad se radi o neprijateljima i suparnicima, ali što ako je istina?
Baš ono što je izrečeno grubim riječima i bez dobre namjere treba uzeti ozbiljno, ne zbog mogućeg uzvraćanja, već zbog toga što populistima najbolje leže laži, jer u svijetu politike vrijedi dojam. Populisti vole udarati nadimke, vole osobne karakterne difamacije (lignja, dikobraz). Vole glasine, a ne istine, vole mitove, a ne činjenice.
Druga linija obrane je ignoriranje kritike. Povlačenje u privatnost ili u stranački život sa istomišljenicima je komotno (Karamarko, Bernadić), ali štetno jer stvara dojam političkog autizma. U tom slučaju se računa na to da je javnost povodljiva i da će se sve ionako brzo zaboraviti.
Rizik je međutim to da će javnost takve zaboraviti i smatrati introvertnim kukavicama.
Svaka budala može kritizirati, svatko ima svoje misli i osjećaje, ali za pronaći pouku i poticaj u kritici treba format državnika.
Hrvatska ima problem desnog političkog nacionalizma, političkog ekstremizma, prodire povijesni revizionizam i relativizacija historije.
Vikanje ”Za dom – spremni” i ustaško znakovlje, ne lažimo si, nisu obično znakovlje, nisu borba za slobodu izražavanja i toleranciju.
I kod nas se skupovima daju popularna i pozitivna imena (Hod za život. Peticija za slobodu izražavanja), no ustvari se radi o zabrani abortusa i reviziji povijesti.
Poruka krilatog ”U” nije zahtjev za slobodu govora, već isticanje simbola zločina, sluganstva prema Hitleru, bezazleno mahanje zastavama s čudnim hrvatskim grbom.
Kukavički bijeg u svibnju 1945. bio je pokušaj da se u vojnoj inferiornosti i političkom debaklu spasi vlastita glava, a ne narod od komunizma.
Vaši heroji Drugog svjetskog rata su zločinci (nije li to iskrivljenje parole ”Heroj, a ne zločinac”?). U zemlji koja slavi partizanskog generala predsjednika (Lincoln/Tuđman) nema mjesta za ustaške zastave, parole i simbole.
Nema zato koketiranja s vlastitim ekstremistima, ne može se računati na glasove takvih i relativizirati vlastitu poziciju, stvarati konfuziju vlastitih ciljeva i namjera, gubiti smisao politike i odbacivati prosječne građane koji ne vole ekstremizam, porugu i sukobe.
Ulagati energiju u pokušaje sinteze nespojivog znači izgubiti snagu za otvaranje promjena, privlačenje vizionara i prestati misliti na budućnost, smisao i ciljeve.
Reći da su na svim stranama dobri ljudi nije laž, već trivijalna istina, ali se u politici i povijesti ne mjeri plemenitost namjera, već učinci.
Neki heroji su bili zli, neki gubitnici plemeniti ili zaneseni ljudi, no pitanje je tko ima perspektivu i tko želi budućnost i napredak.
Nije dobro izjednačavati strane, relativizirati razlike.
Treba biti jasan, jer bez stava nema povjerenja.
Treba izbjeći uobičajene fraze u kojima iza tvrdnje stoji ”ali”, relativizaciju značaja simbolike i poruka, izmišljanje povijesti i emocionalnu egzaltaciju koja prikriva stvarne namjere.
Ne postoje dvije strane kad se radi o netrpeljivosti. Ne brani se sloboda izražavanja, već traži vlast ili brane posebni interesi.
Da, bio sam u krivu. Ponekad za ispravni stav trebaju i mišići ili još koji organ. Organ koji obično dolazi u paru, i lijevi i desni. Podjela nije ideološka niti je doslovno biološka. U prenesenom značenju imaju je i žene.
Izgleda vrlo često.
autograf
Nisam prestao tako misliti ni kada sam sam krenuo vježbati. Upoznao sam neke drukčije ljude. Iskustvo me je demantiralo – neki od vrlo mudrih ljudi, nimalo samoljubivih, vode pažljivo brigu o svome tijelu.
Nisu to pasionirani čitači nekih magazina sa slikama, ljubitelji steroida i strogi vegani, već sasvim prosječni ljudi, neskloni pretjerivanju, koji brinu o zdravlju i tijelu. Danas prema takvima nemam predrasuda.
Jedan od onih koji su izazivali moj najsnažniji otpor bio je Arnold Schwarzenegger. Mislio sam da je praznoglav, latentno glupi glumac čija raskoš mišića prikriva loš engleski naglasak. Čudio sam se njegovoj političkoj karijeri, ponekad izboru tema, a premda je glumio razne, ne sasvim inteligentne likove, napravio sam pogrešku i fizičku atraktivnost pomiješao s inteligencijom.
Da, bio sam u krivu. Ponekad za ispravni stav trebaju i mišići ili još koji organ. Organ koji obično dolazi u paru, i lijevi i desni. Podjela nije ideološka niti je doslovno biološka. U prenesenom značenju imaju je i žene
Prošli tjedan sam sa zakašnjenjem primijetio njegovu poslanicu Donaldu Trumpu.
Pet je vrlo poučnih tvrdnji:
- Ne postoje dvije strane kada se radi o netrpeljivosti i mržnji ”ako ste odabrali stupati sa zastavom koja simbolizira ubijanje milijuna ljudi, ne postoje dvije strane”.
- Lažna je tvrdnja da se skupom brani sloboda izražavanja. Poruka je jasnija: opravdava se zločin i želi revidirati povijest.
- U poruci neonacistima i bijelim supranacistima je lakonski jasan: vaši heroji su gubitnici (“Your heroes are losers.”).
- ”Ja poznajem original nacizma. Odrastajući, bio sam okružen slomljenim ljudima, ljudima koji su se kući vratili iz rata sa šrapnelima i osjećajem krivnje, ljudima koji su zavedeni gubitničkom ideologijom. I mogu vam reći da su te sablasti koje idealizirate provele ostatak života u sramu i da se sada odmaraju u paklu.”
- Trumpu poručuje da kao predsjednik i kao republikanac treba odbiti podršku rasističkih ekstremista: ”U zemlji koja je pobjednik Hitlerove armije nema mjesta za nacističke zastave. Stranka Lincolna ne stoji uz one koji nose ratne zastave Konfederacije.”
Ima taj govor i svoje mane. Ono što mene nasmije je kada, mutatis mutandis, to primijenim na Hrvatsku. Republikanci i HDZ imaju sličnu ideološku poziciju.
Kako bi bilo da neki bivši župan, vertikala ispravnosti HDZ-a, zatraži od Predsjednice da jasno i bez muljanja osudi reviziju povijesti i kaže da su ustaše bile gubitnici i ubojice. I Trump je stidljivo rekao (kao i naši) da je na jednoj i na drugoj strani bilo dobrih ljudi. Mediji su ga ismijali i reterirao je. Ostao je osramoćen i neuvjerljiv.
Protiv Trumpa istupili su mnogi, ne nevažni, republikanci: bivši predsjednik Bush, Condolezza Rice, Colin Powel, Robert Gates, John Negroponte, Henry Poulsen, George Shultz. Da i ne spominjem sječu članova najbližeg kruga u Bijeloj kući ili novinare.
”Ja poznajem original nacizma. Odrastajući, bio sam okružen slomljenim ljudima, ljudima koji su se kući vratili iz rata sa šrapnelima i osjećajem krivnje, ljudima koji su zavedeni gubitničkom ideologijom. I mogu vam reći da su te sablasti koje idealizirate provele ostatak života u sramu i da se sada odmaraju u paklu”
Direktori vodećih kompanija (Microsoft, Exxon, HP) najprije su podržali Trumpa, a sada se, razočarani, distanciraju.
Od reda radi se o istaknutim konzervativnim republikancima. Njih se ne može optužiti da su anarholiberali, lijevi radikali i komunisti, eksponenti žutog tiska i Soroševi plaćenici. Sve su to iskusni političari.
Nakon govora o Charlloteswilleu (CNN: ”total eclipse of the facts”) ne može se naći Afroamerikanac koji ga brani da se slika s njim (sjeća li se itko Seje Bajramovića?). Oni to ne rade iz osobne koristi, već zato što su državnici, zato što misle da je politika Trumpa kriva, da huckanje nije kampanja niti stil dostojan predsjednika.
Možete li zamisliti da ijedan župan, Jandroković, Šeks, Šuker, Markač ili Jarnjak napišu pismo poput Schwartzeneggera? Uljuđena i razumna kritika Gregurića i Valentića dovela je do njihove osobne diskvalifikacije u medijima. Jadranku Kosor difamiraju i ponižavaju gdje stignu. Manolić i Mesić su demonizirani, veleizdajnici, a zasad se, prigušeno, podsjeća da je i Tuđman bio partizanski general.
Političari nemaju vremena za kritiku. Oni iz kritike ne uče, oni je odbacuju. Prva linija obrane je tvrdnja da nije važno što, već tko kritizira ili pak tvrdnja da su nelegalno iscurili podaci, ali ne i stav o tome jesu li točni.
To je jasno kad se radi o neprijateljima i suparnicima, ali što ako je istina?
Baš ono što je izrečeno grubim riječima i bez dobre namjere treba uzeti ozbiljno, ne zbog mogućeg uzvraćanja, već zbog toga što populistima najbolje leže laži, jer u svijetu politike vrijedi dojam. Populisti vole udarati nadimke, vole osobne karakterne difamacije (lignja, dikobraz). Vole glasine, a ne istine, vole mitove, a ne činjenice.
Druga linija obrane je ignoriranje kritike. Povlačenje u privatnost ili u stranački život sa istomišljenicima je komotno (Karamarko, Bernadić), ali štetno jer stvara dojam političkog autizma. U tom slučaju se računa na to da je javnost povodljiva i da će se sve ionako brzo zaboraviti.
Rizik je međutim to da će javnost takve zaboraviti i smatrati introvertnim kukavicama.
Svaka budala može kritizirati, svatko ima svoje misli i osjećaje, ali za pronaći pouku i poticaj u kritici treba format državnika.
Možete li zamisliti da ijedan župan, Jandroković, Šeks, Šuker, Markač ili Jarnjak napišu pismo poput Schwartzeneggera? Uljuđena i razumna kritika Gregurića i Valentića dovela je do njihove osobne diskvalifikacije u medijima. Jadranku Kosor difamiraju i ponižavaju gdje stignu. Manolić i Mesić su demonizirani, veleizdajnici, a zasad se, prigušeno, podsjeća da je i Tuđman bio partizanski general
Hrvatska ima problem desnog političkog nacionalizma, političkog ekstremizma, prodire povijesni revizionizam i relativizacija historije.
Vikanje ”Za dom – spremni” i ustaško znakovlje, ne lažimo si, nisu obično znakovlje, nisu borba za slobodu izražavanja i toleranciju.
I kod nas se skupovima daju popularna i pozitivna imena (Hod za život. Peticija za slobodu izražavanja), no ustvari se radi o zabrani abortusa i reviziji povijesti.
Poruka krilatog ”U” nije zahtjev za slobodu govora, već isticanje simbola zločina, sluganstva prema Hitleru, bezazleno mahanje zastavama s čudnim hrvatskim grbom.
Kukavički bijeg u svibnju 1945. bio je pokušaj da se u vojnoj inferiornosti i političkom debaklu spasi vlastita glava, a ne narod od komunizma.
Vaši heroji Drugog svjetskog rata su zločinci (nije li to iskrivljenje parole ”Heroj, a ne zločinac”?). U zemlji koja slavi partizanskog generala predsjednika (Lincoln/Tuđman) nema mjesta za ustaške zastave, parole i simbole.
Nema zato koketiranja s vlastitim ekstremistima, ne može se računati na glasove takvih i relativizirati vlastitu poziciju, stvarati konfuziju vlastitih ciljeva i namjera, gubiti smisao politike i odbacivati prosječne građane koji ne vole ekstremizam, porugu i sukobe.
Ulagati energiju u pokušaje sinteze nespojivog znači izgubiti snagu za otvaranje promjena, privlačenje vizionara i prestati misliti na budućnost, smisao i ciljeve.
Reći da su na svim stranama dobri ljudi nije laž, već trivijalna istina, ali se u politici i povijesti ne mjeri plemenitost namjera, već učinci.
Neki heroji su bili zli, neki gubitnici plemeniti ili zaneseni ljudi, no pitanje je tko ima perspektivu i tko želi budućnost i napredak.
Nema zato koketiranja s vlastitim ekstremistima, ne može se računati na glasove takvih i relativizirati vlastitu poziciju, stvarati konfuziju vlastitih ciljeva i namjera, gubiti smisao politike i odbacivati prosječne građane koji ne vole ekstremizam, porugu i sukobe
Nije dobro izjednačavati strane, relativizirati razlike.
Treba biti jasan, jer bez stava nema povjerenja.
Treba izbjeći uobičajene fraze u kojima iza tvrdnje stoji ”ali”, relativizaciju značaja simbolike i poruka, izmišljanje povijesti i emocionalnu egzaltaciju koja prikriva stvarne namjere.
Ne postoje dvije strane kad se radi o netrpeljivosti. Ne brani se sloboda izražavanja, već traži vlast ili brane posebni interesi.
Da, bio sam u krivu. Ponekad za ispravni stav trebaju i mišići ili još koji organ. Organ koji obično dolazi u paru, i lijevi i desni. Podjela nije ideološka niti je doslovno biološka. U prenesenom značenju imaju je i žene.
Izgleda vrlo često.
autograf
