Uz pokoju iznimku, mahom reaktivnu i “pristojnu”, hrvatska politička scena horor u Gazi prati u maniru staloženog aritmetičara kojem je zahtjevno pronaći zlatnu sredinu, bez obzira na rast broja mrtvih. Neki su tu ulogu prihvatili zbog duga Izraelu, a neki jer su stava da im razloženi uvid u kompliciranost jamči auru ozbiljnog političara.
Nedugo za izlaganjem Benjamina Netanjahua u petak na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, gledateljima Hrvatske radiotelevizije ukazao se ispred njujorške centrale te organizacije i Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH. Nastupio je i on već bio unutra, isti dan kao i njegov izraelski kolega, ali to je sad manje važno. Ono što nam je privuklo znatno veću pažnju bila je tema na koju ga je skrenula HRT-ova američka dopisnica Branka Slavica: “Moram vas pitati, sada kada stojimo ovdje ispred sjedišta UN-a, zašto je Hrvatska ostala suzdržana kada je Opća skupština glasovala o primanju Palestine u članstvo UN-a?”
Nažalost, ova država nije se suzdržala od glasanja o Palestini samo tad, nego i u ostalim navratima kroz proteklih gotovo godinu dana otkako izraelska vojska razara Gazu i ubija njezino stanovništvo. Ili nije baš tako nažalost, jer se u prvoj od tih prigoda ipak eksponirala svojim izričitim glasom – protiv hitnog primirja na tome komadiću mediteranske obale.
Ukupno gledajući, posljednje hrvatsko izjašnjavanje nije bilo u New Yorku, nego u Zagrebu, gdje je parlament nedavno većinski odbacio inicijativu zastupnika Možema o priznanju države Palestine i provedbi odluke Međunarodnog suda pravde o nezakonitoj kolonizaciji i okupaciji palestinske teritorije. No hrvatski premijer nije na gornje pitanje odgovorio izravno, onako kako je specificirano. Umjesto toga, sva je ta pozicioniranja Hrvatske sažeo pod jedno, iako nije isto je li posrijedi glasanje o primirju ili o prijemu u punopravno članstvo UN-a ili o priznavanju države Palestine u Hrvatskom saboru.
S razlogom je Plenković uzeo sve zajednički, imamo li u vidu faktično bespogovorno pristajanje RH uz Izrael i glavnog mu partnera, Sjedinjene Američke Države, ali i polutansko izmotavanje u obliku suzdržanosti od glasanja, izuzevši ono prvotno servilno istrčavanje. Zato je i premijeru uvijek, na početku svakog obrazloženja, a tako i pred sjedištem UN-a, stajala osuđujuća kvalifikacija Hamasa.
Dužni Izraelu?
Slijedi uobičajeno krokodilsko žaljenje nad “neželjenim civilnim žrtvama” u Gazi, zatim favoriziranje nemoguće opcije tzv. dvije države, pa apel da se situaciji pristupi kroz politički sporazum, dok stanje zahtijeva “puno više mudrosti i opreznosti”, itd. Tome je Andrej Plenković ovaj put pridodao izliku: “Mi nismo vidjeli koga bi se u ovom trenutku priznalo.” Kao, nitko više ne predstavlja živalj Palestine, jer je Hamas “praktički eliminiran”, pri čemu Fatah “uopće ne kontrolira” Zapadnu obalu. I dok Plenkovića tobože muči enigma tko je tamo na vlasti, uskoro bi nevidljiv mogao postati čitav palestinski narod.
Konačno, predsjednik Vlade RH zaokružio je stajalište zaključkom koji otkupljuje svaki višak političke i historijske odgovornosti: “Sve ove inicijative za unilateralnim priznanjem Palestine, koje vidim da su prisutne u nekim zemljama Europske unije, čak i u nekim političkim raspravama u Hrvatskoj, nisu promijenile ništa.” Drugim riječima, nemamo se zbog čega ni angažirati ni živcirati; svejedno je.
Srećom, nije tako, nego i na Zapadu postoje zemlje koje čine razliku, bilo u glasanjima opisanog tipa ili u npr. odlukama da prestanu sa svakom trgovinom oružjem s Izraelom koji inače spada u svjetski top-10 izvoznika tih artikala, kao i među uži krug uvoznika iz svake zapadne države koja na prodaju nudi makar nešto baruta. Nema veze to što SAD drži 68 posto tog uvoza, računajući 3,8 milijardi dolara bespovratne pomoći u oružju svake godine, a Njemačka sudjeluje s daljnjih 30 posto. Preostala dva postotka raspoređena su na desetke ostalih zemalja, čak i Hrvatsku, s udjelom skromnim, ali politički bitnim.
Na sve to, a posebno na ono saborsko glasanje, reagirao je prije nekoliko dana predsjednik RH Zoran Milanović, jedini nezavisan ovdašnji visokopolitički faktor – ako govorimo o minimumu kontinuiteta – kad je ova tema u pitanju. Tu možda treba napomenuti: stranka Možemo se više puta kritički osvrnula na izraelsku politiku, ali uvijek s odgođenim djelovanjem te više formalno, pazeći da se odviše ne umoči.
Ili, može se i tako reći, djelovali su u osjetnoj mjeri na tragu plenkovićevske sugestije o mudrosti i opreznosti. A nema pritom smisla ni Milanovića inače honorirati olako, dok je odnos prema ovom predmetu zacijelo najbolji dio njegove politike, u hrpi kojekakvih drugih, više nego problematičnih stavova. Uglavnom, hrvatski predsjednik je u programu televizije N1, na upit novinara Hrvoja Krešića o rezonu priznanja države Palestine, uzvratio protupitanjem: “A zašto ne priznati?” Završio je pak nekom vrstom retoričkog pitanja o tome je li Hrvatska možda nešto dužna Izraelu.
Letargija
Hrvatska možda i nije, kad već aktualni predsjednik to pita, ali jest Izraelu na određeni način dužna Hrvatska demokratska zajednica, ili je bar u tijesnom odnosu s njim. Preciznije, upletena je u kompleksnu, ne baš transparentnu suradnju i posredstvom Dragana Primorca, svog kandidata za iduće predsjedničke izbore, a Plenkoviću je pritom očajnički stalo do Milanovićeva poraza.
Ono što se o Primorcu u tom kontekstu može spomenuti, recimo, lanjska je njegova najava mnogostruke mu nove – iako nije otkrivao detalje – poslovne suradnje s Izraelom, odnosno izvjesnim tamošnjim kompanijama. Primorac, znanstvenik i poduzetnik, a ne samo političar, osim toga je osnivač te dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-izraelskog poslovnog kluba. Javno se razmeće svojim poznanstvom s Netanjahuom, ističe da je “Izrael prirodni saveznik Hrvatske”. O sadašnjem izraelskom odnosu spram Palestine izjasnio se prošli mjesec: “(…)Izrael ima pravo na samoobranu, pogotovo kad se radi o terorističkim napadima.”
“(…)Ja sam u Izraelu godinama i vidio sam uvijek patriotizam, nikad nacionalizam”, poantira HDZ-ov kandidat za predsjednika RH o državi konstituiranoj kao ekskluzivno židovskoj, a koja je Palestinu i Palestince izvrgla okupaciji i kolonizaciji i teroru i aparthejdu i genocidu. HDZ bi fakat grubo naudio i sebi i njemu da sad Hrvatska nekim čudom prizna državu Palestinu.
I kad smo već kod predsjedničkih kandidata, o palestinskoj se temi očitovala i Marija Selak Raspudić, jasno, kritički prema Milanoviću. No doslovno kaže još i to da za priznanje dotične države ne postoji validan argument, pa to nije ni onaj po kojem bi taj međunarodnopravni čin doveo do kraja “ovog sukoba”. Nadalje, “situacija nije jasna”, što znači da “treba nastaviti pažljivo motriti situaciju”, ali pritom “davati maksimalnu moguću humanitarnu pomoć”. Naposljetku, tvrdi kako “Hrvatska nije ta koja će tu voditi trendove”, kao da ne govorimo o suprostavljanju trendu istrebljivanja jednog naroda.
No tako na djelu imamo upravo dragulj od zazivanih puno više mudrosti i opreznosti, s kojima je Andrej Plenković u pravu kad cinično izjavljuje da inicijative za izmjenu kursa “nisu promijenile ništa”. To hoće reći da se genocid odvija nesmetano, i uskoro ćemo obilježiti godinu dana njegova paklenski intenzivnog trajanja. I dalje širokom podrškom osokoljeni Izrael povrh svega odnedavno žari i pali po Libanonu.
S takvim ukupnim efektom, nemoguće je tek slegnuti ramenima i zaključiti da se hrvatska vanjska politika ionako svodi na otpravak poslova, bilo to u vezi s Palestinom ili šire. Ne samo državna, HDZ-ova politika, nego i opozicijska, od povlađivanja dominantnijim silnicima do alibi-osuda nasilja. Pa i vanparlamentarna, nestranačka, udrugaška ili kakva već ljevica, tj. sve ono što se takvim naziva, relativno je letargična, suštinski pretežno pasivna u odnosu na stradanje Palestine, s izuzetkom pojedinih novonastalih inicijativa koje u biti jedine ovdje aktivno djeluju kontra vodećih globalnih silnika.
