Na Bleiburgu ništa novo

Da parafraziramo njemačkog klasika Ericha Maria Remarquea, na Bleiburgu ništa novo. Subotnji dan D austrijske nulte tolerancije za ustašonostalgiju i pronacifašizam na Bleiburškom polju osvanuo je za upola manje - policija tvrdi tek oko 10.000 - istih aktera "najvećeg neonacifašističkog okupljanja u Europi", koji su tu dolazili i prošlih godina. Ista lica, isti razlog, iste poruke... Samo primjetno manje ljudi, jer ako tzv. komemoracija "nedužnim žrtvama partizanskog zločina" više ne smije biti proustaški maskenbal uz hektolitre alkohola i crnolegijske drndalice - ne daju Austrijanci da im se sramoti državu pred civiliziranim svijetom - džaba je krečiti. Nulta tolerancija na ustašluk i ideološki ekstremizam ipak nije bila baš nulta. Kad već ne represivno oko, izdajničke su HTV-ove kamere primijetile u rupama policijskog  ementalera nekoliko valjda u gaćama prokrijumčarenih U-kapa bez oznaka, pokoju lepršavu šahovnicu s bijelim početnim poljem, u munjevitom kadru jedna nabildana muška leđa s ušatim U, popunjenim čudnim designom što ga autor smatra zbirkom "hrvatskih nacionalnih simbola" (sic). Ne'š ti pameti.

U propovijedi predsjednika Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića te političkom slovu izviždanog šefa Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića opetovane su iste kao prije na toj livadi povijesne krivotvorine o razlozima, karakteru i razmjerima stradanja razoružanih i izručenih kvislinga te odaslane iste neprihvatljive poruke o tome da se 15. svibnja 1945. godine dogodila "najveća tragedija u povijesti hrvatskog naroda". A nije, nedajbože da jest. Najveća tragedija u novijoj povijesti hrvatskog naroda - u starijoj je bilo i većih, kao onomad kada su u današnjoj Slavoniji ostala samo tri slavenska žitelja na četvornim kilometru - počela je 10. travnja 1941. Tada su njemački nacisti dovezli ustaše u dva kamiona u Zagreb zapasati vlast, koju je odbio Führeru HSS-ov čelnik Vladko Maček. Tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, odlukom pape Pija XII. od travnja 1942. vikar Pavelićeve vojske, oduševljeno je pozdravio proglašenje rasističkog režima tzv. NDH te preporučio ustašku vlast svem katoličkom svećenstvu.

Ustaška zvjerstva nad srpskim, židovskim, romskim te nepoćudnim hrvatskim i inim žiteljima tzv. NDH, podrobno isprogramirana još u njihovim tajnim kampovima za terorističke diverzije i vojnu obuku u Italiji, Mađarskoj i Njemačkoj, operacionalizirana su već 11. travnja 1941. Masovno. Tog je travnja posijano sjeme zla, koje će četiri godine kasnije sagnjiti u dramatičnim okolnostima na Bleiburgu, gdje su poglavnik Ante Pavelić i njegovi najbliži suradnici u najvećem u povijesti udruženom zločinu protiv čovječnosti kukavički napustili svoju "vojsku" i civile te s opljačkanim zlatom i lažnim identitetima pobjegli štakorskom stazom na Zapad. Uključivo dio katoličkih "pastira" koji su okrvavili svećeničku haljinu i savjest sudjelovanjem u zločinima. Npr. Vilim Cecelja, osobni Pavelićev ispovjednik, Stepinčev zamjenik, inicijator bleiburških tzv. komemoracija, čiji se spomenik nalazi na Bleiburškom polju.

Valjda najgori primjer koljačke zvijeri u svećeničkoj haljini je hercegovački fratar iz Jasenovca Tomislav Filipović nadimkom Majstorović, kojim ga je zbog majstorskog rukovanja ustaškom kamom počastio sam jasenovački kapo Vjekoslav Maks Luburić. Katolička crkva nikad ga se nije javno odrekla, ali se prešutno odrekla zaslužnog vlč. Svetozara Rittiga, svećenika zagrebačke crkve sv. Marka, koji je otišao u partizane i tamo časno služio svom hrvatskom narodu i domovini. Kao što Katolička crkva i papa pio XII. neoprostivo snose dio krivnje za holokaust, jer nisu, a mogli su i morali glasno ustati protiv nacističkog genocida nad Židovima, Slavenima i Romima, tzv. Crkva u Hrvata također snosi znatan dio krivnje za bleiburški ishod 15. travnja 1945. i ono što je uslijedilo u neposrednom poraću, za zločin i kaznu, koje tendenciozno naziva "najvećom tragedijom u povijesti hrvatskog naroda", Bleiburg "simbolom hrvatskog stradanja" i "križnim putem". Smisao te povijesno neutemeljene terminologije, nastale u ustaškoj emigraciji radi demoniziranja antinacifašističke pobjede u kojoj su prvi i masovno sudjelovali upravo Hrvati - pod crvenom zvijezdom na titovkama i vodstvom komunista, s Hrvatom Josipom Brozom kao vođom narodnooslobodilačkog pokreta otpora - od 1990-ih se godina u RH revizionistički, svjesno gura u službenu uporabu.

Iako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman iz prvoboračke partizanske obitelji iz Velikog Trgovišća u Hrvatskom zagorju, Titov partizan u Desetom zagrebačkom korpusu kao i njegova supruga Ankica, najvećem u sastavu Jugoslavenske armije, umirovljen kao general JNA, širom je 1990-ih otvorio vrata RH preživjelim ustašama i domobranima protiv kojih se borio u Drugom svjetskom ratu te njihovim potomcima. Uz bok si je postavio dvojicu ključnih suradnika u upravljanju ideološkim i vjerskim životom u RH - utjecajnog u emigraciji Gojka Šuška i tihog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franju Kuharića - koji nisu bili bez upliva i na sve što je od 1990-ih godina počelo eskalirati tzv. komemoracijama na Bleiburškom polju. Dok sada, napokon, ali bolje ikad nego nikad, Austrijancima nije puknuo film.

Hrvatska se tzv. državna politika već tada više nego jasno opredijelila protiv svoje pobjedničke, svijetle, antinacifašističke prošlosti i besramno dala pravo građanstva notornom proustašluku na svim razinama javnog života. Nekažnjeno je razoreno, minirano, prodano u otpad više od 3000 tzv. partizanskih spomenika, demolirane su tisuće i tisuće spomen-ploča žrtvama nacifašističkog terora u tzv. NDH, nekršćanski su vandalizirana partizanska groblja i kosturnice, ideološki su temeljito očišćeni svi muzeji (uključivo jasenovački) s postavima o antinacifašističkoj borbi i zvjerstvima u tzv. NDH, knjižnice, galerije, sve takvo gradivo izbačeno je iz udžbenika i školskih programa, službeno su prezrene sve obljetnice slavnih događaja iz razdoblja 1941.-1990., spomen na ljude koji su obilježili doba partizanske epopeje i socijalizma...

Na Bleiburgu se uči da Hrvati imaju najslavniju povijest i države i kršćanstva u Europi - ma što u Europi, na cijelom globusu i šire! - od postanka ljudskog roda i kojekakvih "suverenih" hrvatskih kneževina i "kraljevstava", sa samo dvije tragične crne rupe: prvom (kraljevinom) i drugom (socijalističkom) Jugoslavijom. U obje su Hrvati, jelte, bili u tamnici naroda, gdje su im tamničari bili - Srbi. Pa je onda "normalno" da su se Hrvati osvetili Srbima 1941.-1945. konc-logorima i smaknućima na kućnom pragu te nastavili teroristički osvećivati Srbima-komunistima/Jugoslavenima 1945.-1990., a "nije normalno" da su Hrvati s titovkama nakon Bleiburga i kasnije u sigurnosnim službama vraćali milo za drago dijelu svojih sunarodnjaka.

Bleiburg jest simbol, ali ne istoznačan svim Hrvatima. Jednima jest tragedija, drugima nije i tako treba ostati. Nitko nikog ne može uvjeriti u suprotno, ma kakve činjenice bile. Baš kao što je Jasenovac jednima ustaška klaonica, a drugima samo radni logor ili čak - odmaralište. Ili, što se čuje ovih dana, da je ustaški logor u Jastrebarskom za srpsku siročad s Kozare i drugih krajeva tzv. NDH bio - dječje prihvatilište. Ne kuća strave i užasa u kojoj su časne sestre u dvorcu Erdödy i franjevačkom samostanu ubijale nemoćne mališane, ošišane na nulu i obučene u ustaške odore? Ubijeno je  1018 djece, a partizani s karlovačkog područja su 26. kolovoza 1942. oslobodili oko 700 djevojčica i dječaka te ih, izmučene i iznemogle, na rukama odnijeli na slobodni teritorij. Zašto bi bilo potrebno oslobađati djecu iz - prihvatilišta? Je li Katolička crkva ikad na Bleiburgu pustila suzu zbog žrtava kojima su bezbožno oduzele život časne sestre svećenici u ustaškim pohodima i tvornicama smrti? Je li ikad HBK-u palo na um organizirati komemoraciju u Jastrebarskom, na Šaranovoj jami kod Jadovnog na Velebitu, u Koprivnici, na mjestu jezivog masovnog pokolja Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini..., pa i poslati predsjednika HBK ili drugog biskupa komemorirati u Jasenovcu podno Kamenog cvijeta?

Nije. Ni neće, iako su joj puna usta floskule kako je žrtva - žrtva. I "naša" i "njihova". Stoga, licemjerno je odjeknuo u subotu bleiburški sarkazam nadbiskupa Puljića kad je širio ruke pred mnoštvom pitajući tko i zašto vidi proustašluk na tom skupu. "Cijela Europa se digla na noge", a on ne vidi ništa ideološki neprihvatljivo u tom okupljanju Hrvata. Kad bi predsjednik HBK bio duhovni pastir kojem je istina preča od pristrane filipike nabijene sadržajem kakav "hodočasnici" žele čuti na Bleiburškom polju, koji im je prirastao i srcu i umu, obavijestio bi se iz medija o tome što se uistinu događalo na toj livadi da su se pobunili ne samo austrijski političari nego i Crkva u Koruškoj. Protiv "najvećeg okupljanja neonacifašista u Europi", za njegovu trajnu zabranu, održan je u Bleiburgu zajednički prosvjed antinacifašista iz Austrije, Slovenije, Italije i Hrvatske.

"Hrvatski sabor je pokrovitelj komemoracije na Bleiburškom polju (s 500.000 kuna iz džepa poreznih obveznika, op. a.) i bit će ubuduće", znakovito podilazeći mnoštvu zborio je Gordan Jandroković, koji je prethodno položio vijenac u Teznom u Sloveniji, gdje se također poklonio ubijenim ustašama i domobranima. Jandroković je, svjesno ili ne, zaboravio pripomenuti da će to pokroviteljstvo biti uklonjeno, a pola milijuna kuna preusmjereno, npr. gladnoj djeci, čim HDZ opet izgubi vlast. Šef Sabora također nije kazao zašto RH, na svoju i međunarodnu sramotu, nije pokrovitelj Dana Europe, odnosno Dana pobjede zapadnih saveznika nad nacifašizmom, koji je dan i važan simbol njezine pobjedničke epizode u Drugom svjetskom ratu. Zašto se srami civilizacijskih vrijednosti antinacifašizma, a promiskuitetno koketira s proustaškim luzerima i ideološkim blatom, kojim je ta opcija zagadila i hrvatski obraz i svu svjetsku povijest? Na toj osnovici neće biti svjetonazorskog ni ikakvog drugog mira ne samo među žiteljima RH nego ni među samim Hrvatima.

Ta se poruka - licemjerno pod kršćanskim zazivanjem oprosta "zločincima koji su bezbožno mučili i bez suda poubijali nedužne Hrvate" i "da se nikad više i nigdje ne ponovi" - i ovog svibnja čula s improviziranog oltara i političke govornice na tzv. komemoraciji. Povijest je odavno dokumentirala sve što se i zašto događalo prije i poslije Bleiburga i to se ničim ne dâ prepraviti. Državna prisila može pokušati neke stvari prikriti, ali ne sakriti ili prikazati da se nisu dogodile baš tako kako su se uistinu dogodile. Državna politika - kad ju kreira HDZ s partnerima sličnih revizionističkih profila ili ideoloških ignoranata (SDSS Milorada Pupovca, HNS Ivana Vrdoljaka, manjinaca Furija Radina, Veljka Kajtazija...) - ne snalazi se kad treba pokazati svijetu da je na pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu i da nema razumijevanja za proustaške tradicije/sentimente/pojavnosti. Svijet to vidi.

Civilizacijska je sramota za Hrvatsku kao članicu antinacifašističke europske "obitelji kojoj oduvijek pripada", zemlju s najmasovnijim pokretom otpora u okupiranoj Europi, da joj jedna anschlussirana Austrija sa zanemarivim antinacističkim buntom dijeli javne i zvučne pljuske zbog ustašluka na Bleiburškom polju. Gdje 20.000 zadrtih dolaze veličati rasističku ideologiju te propalu, međunarodno nepriznatu, kvislinšku paradržavu tzv. NDH, njezine prvake. Otpočetka to nije bio (samo) molitveni skup, a bude li Austrija ustrajala trenirati antinacifašističku strogoću, svakog će sljedećeg svibnja dolaziti sve manje ljudi. Kaže Remarque, na zapadu ništa novo, a njegov protagonist Paul Bäumer će već 16 godina (1929.) prije bleiburške tragedije postati paradigma nesreće jednog populusa "uništenog ratom čak i kad je izbjegao granate".

"Ovakav odnos austrijskih vlasti ima veliko uporište u onom što se događa u Austriji", kazao je televiziji N1 Hrvatska ugledni povjesničar Hrvoje Klasić. "Na vlasti je vrlo desna, konzervativna koalicija i bojim se da je to jedan od razloga zašto je pojačan interes - da se Austrija zaista ne prikaže kao leglo neonacizma. I Angela Merkel je desničarka, no ne pada joj na pamet klanjati se nacističkim zločincima ili reći da su u Paragvaj otišli oni koji su išli tražiti slobodu. Ono što se na Bleiburgu događalo po štandovima, u šatorima, na neslužbenom dijelu, u tome je bit komemoracije. U službenom dijelu čuju se jedne, u neslužbenom dijelu druge poruke. Bilo bi zanimljivo čuti stajališta sudionika ne o žrtvi, nego o ustaškom pokretu i NDH. Ono od 1941. do 1945. uspoređivati s Bleiburgom, Golim otokom je nezamislivo. Ustaše su u zadnjih 20 godina postali romantici, neshvaćeni patrioti, a oni koji su išli u partizane malne su postali zločinci. Njihovi spomenici se miču, a imamo gradove i ulice Mile Budaka koji je bio potpisnik rasnih zakona."

Genijalnu je reportažu Bleiburg: Polje kojim se Austrijanci ne diče niti ga smatraju vrijednim putokazaBranimira Pofuka objavio Večernji list par dana prije subotnje tzv. komemoracije u kojoj "ispod kotača povijesti, cijelim putem od Maribora, preko Dravograda prema Bleiburgu, na cesti kroz tijesnu dolinu rijeke Drave, ja sam vidio sjene razbijene vojske u bijegu i civila među kojima je bio dio moje obitelji".

"Na rubu polja", piše, "u nedavno prokrčenoj šikari pokraj pruge, prije nego što će biti zasuta novom zemljom, jedan je čovjek detektorom metala pretraživao tlo. Bio je to lokalni kolekcionar predmeta koji su tamo odbacivani kao neželjeni izdajnički simboli pripadanja pogrešnom, zločinačkom i propalom režimu. 'Ulov' tog dana bilo mu je nekoliko 'ujkana', kako je svojim žargonom, miješajući slovenski i njemački, nazvao ustašku oznaku s uniforme, i jedan 'pavelić', ustaška medalja za hrabrost kakve je na tom polju također ostalo na tisuće. (...) Dobro zna da ovdje, kod Bleiburga, nije bilo nikakve bitke ni masovnih ubijanja. Ali zato je cijelo polje zasijano ustaškim znakovljem. Tek tu i tamo, kaže, nađe se i koja četnička kokarda."

Pofuk piše da su se "ustaški i ini emigranti" što su se uspjeli održati u Austriji prvi počeli okupljati "oko Bleiburga i jednog groba u Unterloibachu s kostima dvanaestak ubijenih svojih bivših suboraca" i da su vjerojatno držali "vatrene govore. Pogotovo kad ih nitko nije čuo. Ali, nije im padalo na pamet oblačiti svoje stare uniforme ili isticati bilo kakve ustaške znakove. To se počelo događati tek nakon 1991. godine i, ako ništa drugo, to je jedan od dokaza da su neki u stvaranju slobodne, demokratske i neovisne Republike Hrvatske vidjeli uskrsnuće ustaške NDH. Poput onih koji su pred spomenikom, očito nekoliko dana prije našeg posjeta, ostavili svijeću sa simbolom HOS-a i ustaškim pozdravom. Za to snosi odgovornost država i Crkva u Hrvatskoj".

Žalosno je da se tzv. europska država RH ne zna nositi sa svojom prošlošću. Ni nakon 28 godina od uspostave i međunarodnog priznanja, čega pak ne bi bilo bez antinacifašizma, bez partizanske epizode 1941.-1945. i popudbine socijalistima s ljudskim licem 1945.-1990. Sve drugo su revizionističke tlapnje bez smisla, bile na Bleiburgu ili kod kuće. Da parafraziramo njemačkog klasika Remarquea, čije je neprolazno djelo nacistički Treći Reich prvo zabranio: na Bleiburgu ništa novo.