Na ovim bi izborima moglo biti još većeg rasipanja glasova

Nitko se ne usuđuje prognozirati sljedeće izbore - bilo je previše krivih procjena uoči prethodnih. Ali mene nije strah opet pogriješiti, predugo sam u ovom poslu! Razmišljam, dakle, naglas, javno… Prvo, Živi zid. Tko to može predvidjeti? Tko može ući u njihove glave? Živozidaši prvog poziva, Vilibor i društvo, osnovna ćelija, očuvala je tajnovitost kao svoj modus operandi. Ne znaš što rade kad ne organiziraju civilni otpor i ulične nerede, a ne znaš ni što misle, iako je sasvim moguće da uopće i ne razmišljaju. No, sad su ojačali udruživši se s opasnim, neortodoksnim profesorskim vizionarima te sa švicarskim frankovcima. Tako su stekli teorijski temelj za borbu protiv kapitalizma i zadobili energiju dešperatera, koji doista nemaju što izgubiti, osim svojih okova, blokada i prinudnih ukamaćenja. Meni to izgleda kao politička kombinacija snova - tajna sekta plus teoretičari-zeloti, plus spartakovci, pobunjeni robovi. Pet saborskih mandata? Šest, sedam? Ne usuđujem se ograničiti potencijal ujedinjenih očajnika, iako se svi tješe da nema toliko sirotinje, te da sirotinja uglavnom ne glasa. No da pišem politički roman ili scenarij moderne političke TV serije za neki domaći Netflix, tu bih locirao radnju, a ne na Markov trg gdje nema štofa ni za poštenu komediju.

Moderni pridonizam (P. J. Proudhon, “Sistem ekonomskih kontradikacija ili filozofija bijede”) akutna je bolest društva koja se ne može pripisati izbornom sustavu, za razliku od one kronične, koja bi trebala puno više zabrinjavati - pretvaranja nacionalne političke scene u košmar populističkog regionalizma.

Most je tu problem broj jedan i nepoznanica broj dva. Sa stabilnih 11 do 11,5 posto biračke podrške prema anketama morali bi proći u svim izbornim jedinicama, a ponegdje uzeti i dva mandata. To je recimo 12 - 15 zastupnika. Onda imamo IDS s predvidiva tri mandata i Bandića koji se pojačao ljudima s kojima ne može postići nikakvu sinergiju, što mu nije bitno, koliko promidžbeni potencijal, pa će s Čačićem, Ljubom Jurčićem i Ćirom Blaževićem valjda prijeći prag u barem još jednoj izbornoj jedinici gdje je i prije bio blizu, pa će također moći formirati svoj klub, što znači da će imati koliko i Istrijani. To pokazuje kakva je karikatura hrvatski izborni zakon koji oblast sa 200.000 stanovnika izjednačava u parlamentu s metropolitanskom regijom od više od milijun ljudi. Zagreb je podijeljen u četiri izborne jedinice i dvije županije, a Istra je županija i država u državi, što ne znači da bi Zagreb trebalo izjednačiti s Istrom, niti da bi Istru trebalo smlaviti, ali posve je jasno da sve to skupa nema nikakvog smisla i da je sasvim krivo postavljeno, s tim da nemam u rukavu ideju kako bi zapravo trebalo biti. Samo primjećujem da će s HDSSB-om, IDS-om i paradoksalnim južnodalmatinskim Mostom koji se proširio kao zaraza regionalizma, te s HNS-om kao partnerskom strankom lijeve koalicije, a sad i s Bandić Milan Strankom (365 dana u godini, odmaramo se samo na prijestupnu) Hrvatska zaista postati “ungovernable”, politička zajednica kojom se na da vladati jer lokalci, umjesto da upravljaju lokalom, upravljaju državom, a na lokalu se tale u skladu s odnosom snaga na mjestima gdje se dijeli moć i lova u Zagrebu. Bulj i Grmoja odlučivat će, dakle, o Ini, o svemu će se pitati Petrinu ili nekoga njemu sličnog, a u toj idili neposredovane demokracije i trijumfa provincije nad građanskim i profesionalnim institucijama, pobjednički tovar iz utrke u Tribunju poletjet će kao Dumbo te krstariti nebom poput Jonathana Livingstona Seagulla.

Centrifugalnih zastupnika bit će u saborskom reaktoru između 30 i 35, s tim da imamo još osam nacionalno profiliranih deputata i nekoliko hrvatskih nacionalističkih. Srećom, političkih Hrvata neće u Saboru biti više od političkih Srba, sumnjam da će pravaška asocijacija vrtnih gnoma i trolova zapaliti biračke mase, pa tu ne predviđam veliko osipanje, no vladu s nekom općom, svenacionalnom i racionalnom ili globalnom, državnom agendom morat će se, dakle, formirati od dvije trećine parlamenta, unutrašnjim i vanjskim koalicijama, koje se naprosto svode na trgovinu utjecajem.

Kad se sve to zbroji i oduzme, izgleda mi da bi izbori mogli završiti otprilike kao i prošli, uz još veće rasipanje na sporedne glumce, koji zahtijevaju sve veće uloge, pa Hamlet više ne stigne monologizirati, jer navaljuju Rosencrantz, Guildenstern i ostali dvorski paraziti da se prenemažu, deklamiraju i filozofiraju objašnjavajući što je, zapravo, trulo u državi Danskoj… Vi ste truli, gospodo, vi i oni koji su vas izmislili kad su kreirali taj idiotski hrvatski izborni sustav koji je propali kompromis i glavni uzrok političke nestabilnosti! Srpski parlamentarizam je u još puno gorem stanju od hrvatskog, ali tamo bi umrli od smijeha da vlast pokušaju diktirati Ujedinjena lista Čačka, Šapca i Šumadije, Torlačko-kašupska partija Istočne Srbije, Subotičko-horgoški liberali i Stranka Deda Pantelija-Tošin bunar 24/7.

Vlada-krpara može se načiniti u tri šarena dezena. Prva - HDZ plus Most, što bi za Plenkovića bilo katastrofalno, a za njegovu stranku nepodnošljivo, ne zato što potencijalni partneri nemaju dovoljno idejnih (svjetonazornih) dodirnih točaka, nego zato što im je pristup politici fundamentalno drukčiji. Petrov nadasve želi biti moralna vertikala, spreman je da ga razapnu između ljevice i desnice, te osjeća poziv da političke lidere izliječi od volje za moć, dok je Plenković normalni briselski tehnokrat koji će, čim s njim poduže porazgovara, uvidjeti da u toj kombinaciji ne može ništa dobiti, a može sve izgubiti. Za nj je sad prirodno da ode u opoziciju i do kraja transformira stranku pa je pripremi za uspješno upravljanje državom. Problem je što onda vlast mora preuzeti netko drugi, odnosno Milanović i Petrov, a to bi izgledalo kao kolica iz dječje slikovnice kojom upravljaju pas i mačka. Bilo bi jako dobro da se oni dogovore o partnerstvu, sastave vladu i naprave što mogu i onda se predvidivo trajno skinu s dnevnog reda. Ako Milanović formira vladu, propast će ubrzo i kao lider SDP-a, no ako ode u opoziciju, ostat će vječno. Njegova je stranka takva - dva prethodna predsjednika vladali su doživotno.

Treća varijanta je­ velika koalicija. No, zašto bi Plenković pod svaku cijenu ulazio u vlast i spašavao suparnike koji će, bez vlasti, oslabiti ili propasti, dok će HDZ i on opstati i ojačati? Tako je i Milanović ojačao kad je izgubio izbore održane tri mjeseca nakon što je preuzeo vodstvo pa je poslije imao vremena da natenane odstrani sve koji su mu smetali. To je posljedica fatalnog instituta glasanja za stranačkog prvaka sistemom “jedan čovjek, jedan glas”, koji velike političke stranke nije demokratizirao, nego prezidencijalizirao i pretvorio u komandirane sustave nalik bivšoj komunističkoj partiji… Stvar bi trebalo prvom prilikom ukinuti u strankama koje teže demokraciji, a ostale to mogu i zadržati, na svoju štetu. HDZ-u će ipak dobro doći jedno sveobuhvatno etičko čišćenje. Iznova zasnovani kao građanska stranka bit će stožerna politička organizacija u zemlji - ovdje nitko ne zagovara čisti kapitalizam i beskompromisnu europsku orijentaciju, a u svakoj zemlji EU uvijek imaš po jednu takvu, najčešće onu najveću, koja i vlada, te sve dublje pušta korijenje u društvo, dok privatizacija razgrađuje etatističke rezidue.

Postoji još i mogućnost “tri točka jedan” - manjinska vlada HDZ-a kojoj bi Most dao parlamentarnu podršku. Ne bi dugo trajala, brzo bi došlo do nesporazuma, ali tu ne riskiraš i nisi prinuđen na kompromise. Ista takva kombinacija sa SDP-om nije moguća, jer je Milanović nespreman i nesposoban provoditi bilo kakve reforme. Zna samo trošiti javni novac i obećavati da će ga potrošiti još više, kao što je upravo najavio da će utući milijarde eura u potpuno disfunkcionalno hrvatsko javno obrazovanje. A asketski Petrov alergičan je na pijane milijardere.

Što sam na kraju zaključio u ovom glasnom promišljanju? Ni od novog Sabora neće se na brzinu sastaviti vlada, što znači da bi poslije njegova formiranja početkom studenog, mučni proces, natezanje s recimo dva mandatara mogao potrajati do veljače. U tom slučaju slijedi tehnička vlada, pa novi izbori u ožujku, pa opet dva mjeseca dok se zastupnički dom ne konstituira i u svibnju ne pristupi formiranju vlade najranije u ljeto 2017. Dotle su već na redu i lokalni izbori. Znači, Orešković bi mogao sjediti na svom stolcu do sljedeće godine, što je po meni OK, jer će dobro složiti proračun i održati fiskalnu disciplinu koja je već dala dobre rezultate. I predsjedničin premijer-tehničar bio bi slične fele, posuđen iz druge velike hrvatske korporacije… Neće mi toliko smetati što će neobuzdani Hasanbegović dotle imati vremena da na užas svog partijskog šefa skine s napajanja nekoliko uhljeba, što znači da će za tu funkciju designirana Nina Obuljen, kao ranije Anja Šovagović, u međuvremenu ispasti iz kombinacija na dosta dugo vrijeme. Kaos demokracije! Nije to ni tako loše, dok su dobri fiskalni pokazatelji. Preživjet ćemo. Ali, po mom mišljenju koje nemojte uzimati u obzir ako vas uznemirava, zemlja neće puno napredovati budu li njom

jutarnji