Postoje jasni dokazi da nisam miran i strpljiv čovjek. Lako se uzrujam, planem i budući da me je priroda obdarila jakim glasom, rado se derem.
U zadnje vrijeme ništa od toga. Iako imam svoje demone koji me tjeraju pisati, komentirati, ne puštaju na me miran san, u zadnje vrijeme čudim se sam sebi.
Milijarde proračunskog novca troše ministri kao grofovi, vojska prijeti sama sebi, vlast je izgubljena, oporba mucava. Stotinu puta sam se uvjerio da je komotnije šutjeti. Svaki puta kad sam nešto rekao, krivo ili točno, ili pak promijenio mišljenje, čuo sam tihi smijeh malog vražića na mom desnom ramenu.
Sad sjedim za stolom s kolegom iz Rumunjske, on u eter neke televizije komentira njihovu ustavnu krizu. Vani po Lidu pada kiša, a on se opravdava kako su kod njih teška, prijelomna i mračna vremena i kako se ne smije šutjeti. Na ulicama svakih nekoliko dana masovni prosvjedi. Traži se čas smjena predsjednika, čas premijera, a u pozadini konce vuku korupcionaši, mafijaši, nova klasa bogataša i kriminalci.
Tepamo si da će sve to proći i da je važan opstanak akademskih sloboda, ali sve može trajati dugo, pa će mladi kao mi ostarjeti, stranci vladati našim nacionalnim kompanijama. Banke daju zelenaške kredite, mladi ljudi odlaze i iseljavaju se. Sela ostaju prazna, starci i udovice hrane kokoši.
The Guardian piše da je nada u novim disidentima koji još sanjaju demokraciju i preziru populizam. Ne osjećamo se baš tako.
Njihovi lideri su bahati na vlasti, a bezidejni u oporbi. Očaj i frustracija miriše se u zraku, a ja mislim na svoju zemlju čiji se mirisi snijega i ovdje osjete pod burom kad zapuše.
Kaže da nije nikad bio u Hrvatskoj. U jednom trenu se sjetio da je bio u Dubrovniku (je li i to Hrvatska?). Tu je proradio moj nostalgični patriotizam. Ja znam za Sinaiu i Sovatu i vozio sam blatnim cestama njihove provincije s osjećajem nadmoći jer su naše bolje. Čudio se kiču njihovog parlamenta i oskudnoj rasvjeti ulica. A danas čitam po nas porazne statistike.
Oni usprkos svega, pljačke i birokracije, tajnih službi i k’o djeca mladih sudaca kojima sam pričao o etici, znakovima sovjetskog doba … ipak rastu brže nego mi, potiskuju nas na zadnja mjesta statistika Unije.
Objektivno, mi smo u istom kotlu, u rukama slabih vlada i pohlepnih poduzetnika koji se nezasluženo zovu kapitalisti, a ne pljačkaši. I mi i oni pravimo se da imamo nacionalni ponos, da imamo sjajne gimnastičare ili tenisače, da svi vole naše plaže i muzeje, zabačene dvorce i ruševine. Na tržnicama se prodaju isti drveni suveniri, za turiste plešu kola. Razlika je ipak ogromna.
Oni su bili siromašni. Više nisu. Njima je država određivala temperaturu u stanu. Nisu imali zapadnu robu, traperice i viski. Sada izvoze više od nas. Imali su kemijsku industriju i tvornicu automobila. Promijenile su vlasnike i dio su europske ekonomije. Za njih je, usprkos svemu, napredak očit. Imaju autoceste i zračne luke. Putuju svijetom, rade u europskoj administraciji. Imaju naftu i nova nalazišta, grade ubrzano vjetro-elektrane.
U mnogim lošim stvarima ne razlikuju se od nas. To je potpuno psihološki različita situacija od naše, jer kod nas ljudi misle da idemo u krivom smjeru, a to da će za stotinjak kuna narasti plaće i mirovine smatraju svojim prirodnim pravom, a ne zaslugom Vlade.
Kod nas tisuće izlaze na ulice jer imamo sjajne nogometaše s lošim glazbenim ukusom. Kod njih tisuće na ulicama traže bolju vlast.
I kod njih postoje populisti i suverenisti. Kakvog smisla ima busanje veličinom, premda su pet puta veći od nas, kad su im banke u rukama stranaca, kad ih vjerovnici drže za gušu, kad ovise o europskoj milostinji bez koje bi završili u bankrotu. Imaju pet puta manje dugove prema GDP (30,5%) od nas. Imaju neke koji sanjaju o Velikoj Rumunjskoj, traže Moldavu, Banat, ili Crno More. I njihova javna poduzeća izgledaju kao da im je bjeloglavi sup direktor.
Moj dragi sugovornik mi sa žaljenjem kaže da smo mi ipak razvijeniji i napredniji, neinformiran da je i kod nas Crkva u ofenzivi protiv sekularizma, premda nije čuo za Željku Markić koja im je prodavala know-how.
Kaže da su nas gledali kao Zapad. Mene pak smeta takav nesvjesni patronizam. Zapravo me smeta to da nismo kakvi bismo mogli biti, kakvi smo bili.
Život prolazi, društvo se lomi. S nama se moćnici zapravo zezaju i šale, drže nas za zadnje senilne budale koje zaboravljaju sve: da je Predsjednica zahtijevala ratifikaciju Istanbulske konvencije, a da se prometnula u ogorčenog protivnika rodne ideologije; da je ministar obećao rasprodati državnu imovinu, a sad je ljubomorno čuva i prodaje dućan po dućan, da je kupnja aviona bila sjajan posao, a da ispada da je cijena zapravo puno viša; da je gradonačelnik obećao prugu do Plesa, vlak u Samobor, a izgradio fontane i diže spomenik Tuđmanu.
Mogli smo tisuću puta reći da je Lex Agrokor neustavan, da je Lex Sherif kolosalna glupost, pa ništa, sve ide dalje. Kako mora da likuju i smiju se našoj naivnosti, pristojnoj kritici i pozivanju na razum, štednju i pristojnost.
Pametniji odlaze, kažu: odlaze obrazovani, ambiciozni i poduzetni. Znači da ostaju stari, manje poduzetni, naivni i ustrašeni. Bogati i hrabriji će ostati, prosjek će nepokretno čekati razvoj situacije tvrdeći da je bilo i da će biti bolje, no eto tek da se sada izdrži i istrpi. Lideri i mesije će postati obični lopovi, a obični lopovi će postati lideri ili bar uzori.
A sve u svemu, kad se zbroji, u istom smo kaosu, u predsoblju modernog društva. I njima i nama se može dogoditi da propadamo desetljećima, da se mijenjaju vlade i vladari, a da ostaju šikare na rubovima grada.
I sve ovo dolazi nakon današnjih pitanja studenta je li istina da je Predsjednica prodala avion i novac podijelila siromašnima, da je napustila raskošnu rezidenciju i otpustila birokrate.
Kažu mi da se kod njih o tome priča i tako komentira navijačka strast Predsjednice. Kažu da to piše na internetu. Valjda je to novo brendiranje Hrvatske, barem lika i djela Predsjednice.
Ili je brendiranje samo drugi naziv za izmišljanje kulta i lažne slike Hrvatske. Ne bih se smio stidjeti, jer je stvar uspjela.
Ne mogu si pomoći. Možda nije sve tako crno kako izgleda u statistikama. Oni u drugim zemljama su isto nesretni i podijeljeni, zbunjeni i bez vrijednih snova, no kao zemlja ekonomski napredniji, na višim mjestima ranglista sreće, konkurentnosti, školstva.
Kod njih protestiraju protiv korupcije, političari i poduzetnici završe u zatvoru, a kad ih se želi abolirati, dignu se mase.
I oni na vrh vlasti dobiju čovjeka s problemima sintakse i vokabulara, za ministra ponekad dvorsku ludu, ali oni napreduju, a mi stojimo.
I sad šutim. Profesor Radu me gleda i ne shvaća. Ubijen sam u pojam. To sve je previše. Nije mi do vikanja, nije mi do smijeha.
autograf
U zadnje vrijeme ništa od toga. Iako imam svoje demone koji me tjeraju pisati, komentirati, ne puštaju na me miran san, u zadnje vrijeme čudim se sam sebi.
Milijarde proračunskog novca troše ministri kao grofovi, vojska prijeti sama sebi, vlast je izgubljena, oporba mucava. Stotinu puta sam se uvjerio da je komotnije šutjeti. Svaki puta kad sam nešto rekao, krivo ili točno, ili pak promijenio mišljenje, čuo sam tihi smijeh malog vražića na mom desnom ramenu.
Objektivno, mi smo u istom kotlu, u rukama slabih vlada i pohlepnih poduzetnika koji se nezasluženo zovu kapitalisti, a ne pljačkaši. I mi i oni pravimo se da imamo nacionalni ponos, da imamo sjajne gimnastičare ili tenisače, da svi vole naše plaže i muzeje, zabačene dvorce i ruševine. Na tržnicama se prodaju isti drveni suveniri, za turiste plešu kola. Razlika je ipak ogromna
Sad sjedim za stolom s kolegom iz Rumunjske, on u eter neke televizije komentira njihovu ustavnu krizu. Vani po Lidu pada kiša, a on se opravdava kako su kod njih teška, prijelomna i mračna vremena i kako se ne smije šutjeti. Na ulicama svakih nekoliko dana masovni prosvjedi. Traži se čas smjena predsjednika, čas premijera, a u pozadini konce vuku korupcionaši, mafijaši, nova klasa bogataša i kriminalci.
Tepamo si da će sve to proći i da je važan opstanak akademskih sloboda, ali sve može trajati dugo, pa će mladi kao mi ostarjeti, stranci vladati našim nacionalnim kompanijama. Banke daju zelenaške kredite, mladi ljudi odlaze i iseljavaju se. Sela ostaju prazna, starci i udovice hrane kokoši.
The Guardian piše da je nada u novim disidentima koji još sanjaju demokraciju i preziru populizam. Ne osjećamo se baš tako.
Njihovi lideri su bahati na vlasti, a bezidejni u oporbi. Očaj i frustracija miriše se u zraku, a ja mislim na svoju zemlju čiji se mirisi snijega i ovdje osjete pod burom kad zapuše.
Kaže da nije nikad bio u Hrvatskoj. U jednom trenu se sjetio da je bio u Dubrovniku (je li i to Hrvatska?). Tu je proradio moj nostalgični patriotizam. Ja znam za Sinaiu i Sovatu i vozio sam blatnim cestama njihove provincije s osjećajem nadmoći jer su naše bolje. Čudio se kiču njihovog parlamenta i oskudnoj rasvjeti ulica. A danas čitam po nas porazne statistike.
Oni usprkos svega, pljačke i birokracije, tajnih službi i k’o djeca mladih sudaca kojima sam pričao o etici, znakovima sovjetskog doba … ipak rastu brže nego mi, potiskuju nas na zadnja mjesta statistika Unije.
Objektivno, mi smo u istom kotlu, u rukama slabih vlada i pohlepnih poduzetnika koji se nezasluženo zovu kapitalisti, a ne pljačkaši. I mi i oni pravimo se da imamo nacionalni ponos, da imamo sjajne gimnastičare ili tenisače, da svi vole naše plaže i muzeje, zabačene dvorce i ruševine. Na tržnicama se prodaju isti drveni suveniri, za turiste plešu kola. Razlika je ipak ogromna.
Oni su bili siromašni. Više nisu. Njima je država određivala temperaturu u stanu. Nisu imali zapadnu robu, traperice i viski. Sada izvoze više od nas. Imali su kemijsku industriju i tvornicu automobila. Promijenile su vlasnike i dio su europske ekonomije. Za njih je, usprkos svemu, napredak očit. Imaju autoceste i zračne luke. Putuju svijetom, rade u europskoj administraciji. Imaju naftu i nova nalazišta, grade ubrzano vjetro-elektrane.
U mnogim lošim stvarima ne razlikuju se od nas. To je potpuno psihološki različita situacija od naše, jer kod nas ljudi misle da idemo u krivom smjeru, a to da će za stotinjak kuna narasti plaće i mirovine smatraju svojim prirodnim pravom, a ne zaslugom Vlade.
Sad sjedim za stolom s kolegom iz Rumunjske, on u eter neke televizije komentira njihovu ustavnu krizu. Vani po Lidu pada kiša, a on se opravdava kako su kod njih teška, prijelomna i mračna vremena i kako se ne smije šutjeti. Na ulicama svakih nekoliko dana masovni prosvjedi. Traži se čas smjena predsjednika, čas premijera, a u pozadini konce vuku korupcionaši, mafijaši, nova klasa bogataša i kriminalci
Kod nas tisuće izlaze na ulice jer imamo sjajne nogometaše s lošim glazbenim ukusom. Kod njih tisuće na ulicama traže bolju vlast.
I kod njih postoje populisti i suverenisti. Kakvog smisla ima busanje veličinom, premda su pet puta veći od nas, kad su im banke u rukama stranaca, kad ih vjerovnici drže za gušu, kad ovise o europskoj milostinji bez koje bi završili u bankrotu. Imaju pet puta manje dugove prema GDP (30,5%) od nas. Imaju neke koji sanjaju o Velikoj Rumunjskoj, traže Moldavu, Banat, ili Crno More. I njihova javna poduzeća izgledaju kao da im je bjeloglavi sup direktor.
Moj dragi sugovornik mi sa žaljenjem kaže da smo mi ipak razvijeniji i napredniji, neinformiran da je i kod nas Crkva u ofenzivi protiv sekularizma, premda nije čuo za Željku Markić koja im je prodavala know-how.
Kaže da su nas gledali kao Zapad. Mene pak smeta takav nesvjesni patronizam. Zapravo me smeta to da nismo kakvi bismo mogli biti, kakvi smo bili.
Život prolazi, društvo se lomi. S nama se moćnici zapravo zezaju i šale, drže nas za zadnje senilne budale koje zaboravljaju sve: da je Predsjednica zahtijevala ratifikaciju Istanbulske konvencije, a da se prometnula u ogorčenog protivnika rodne ideologije; da je ministar obećao rasprodati državnu imovinu, a sad je ljubomorno čuva i prodaje dućan po dućan, da je kupnja aviona bila sjajan posao, a da ispada da je cijena zapravo puno viša; da je gradonačelnik obećao prugu do Plesa, vlak u Samobor, a izgradio fontane i diže spomenik Tuđmanu.
Mogli smo tisuću puta reći da je Lex Agrokor neustavan, da je Lex Sherif kolosalna glupost, pa ništa, sve ide dalje. Kako mora da likuju i smiju se našoj naivnosti, pristojnoj kritici i pozivanju na razum, štednju i pristojnost.
Pametniji odlaze, kažu: odlaze obrazovani, ambiciozni i poduzetni. Znači da ostaju stari, manje poduzetni, naivni i ustrašeni. Bogati i hrabriji će ostati, prosjek će nepokretno čekati razvoj situacije tvrdeći da je bilo i da će biti bolje, no eto tek da se sada izdrži i istrpi. Lideri i mesije će postati obični lopovi, a obični lopovi će postati lideri ili bar uzori.
A sve u svemu, kad se zbroji, u istom smo kaosu, u predsoblju modernog društva. I njima i nama se može dogoditi da propadamo desetljećima, da se mijenjaju vlade i vladari, a da ostaju šikare na rubovima grada.
I sve ovo dolazi nakon današnjih pitanja studenta je li istina da je Predsjednica prodala avion i novac podijelila siromašnima, da je napustila raskošnu rezidenciju i otpustila birokrate.
Kažu mi da se kod njih o tome priča i tako komentira navijačka strast Predsjednice. Kažu da to piše na internetu. Valjda je to novo brendiranje Hrvatske, barem lika i djela Predsjednice.
Moj dragi sugovornik mi sa žaljenjem kaže da smo mi ipak razvijeniji i napredniji, neinformiran da je i kod nas Crkva u ofenzivi protiv sekularizma, premda nije čuo za Željku Markić koja im je prodavala know-how
Ili je brendiranje samo drugi naziv za izmišljanje kulta i lažne slike Hrvatske. Ne bih se smio stidjeti, jer je stvar uspjela.
Ne mogu si pomoći. Možda nije sve tako crno kako izgleda u statistikama. Oni u drugim zemljama su isto nesretni i podijeljeni, zbunjeni i bez vrijednih snova, no kao zemlja ekonomski napredniji, na višim mjestima ranglista sreće, konkurentnosti, školstva.
Kod njih protestiraju protiv korupcije, političari i poduzetnici završe u zatvoru, a kad ih se želi abolirati, dignu se mase.
I oni na vrh vlasti dobiju čovjeka s problemima sintakse i vokabulara, za ministra ponekad dvorsku ludu, ali oni napreduju, a mi stojimo.
I sad šutim. Profesor Radu me gleda i ne shvaća. Ubijen sam u pojam. To sve je previše. Nije mi do vikanja, nije mi do smijeha.
autograf
