Naočale za glupost

Milan Bandić je za prvi dan nastave u novoj školskoj godini podario javnosti budalaštinu kakvu se - kad je pokazao s kim, zašto i kako tikve sadi - ne da progutati ni premazanu kavijarom: "Mene zanimaju pravi heroji, ubijeni od Hitlera, fašista, kojima su potrgane glave, da ih vratim u Zagreb. To je prije svega u parku Ive Lole Ribara i Grada Mainza. Treba čuvati ono što je bila svijetla povijest i budućnost Hrvatske".

Njega zanima samo vlast i ono što uz nju ide. Zato što je istjerao Tita s najljepšeg trga u Zagrebu i nanio sramotu slobodarskom gradu, nikakav Ivo Lola Ribar, legendarni sekretar Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), ni larpurlartizam o tome da "mi u Zagrebu trgamo glavu narodnom heroju", a "Beograd još ima Ulicu Ive Lole Ribara" neće izbrisati nesuđenog "gradonačelnika Hrvatske" i šestomandatnog gazdu Zagreba s crne liste povijesnih negativaca.

Pa što nije čuvao i bistu Ive Lole Ribara ili ju u prošlih dvadesetak godina mandata vratio na njezino mjesto, ali i izbrisanu (1990.) ploču na rodnoj mu kući u Žerjavićevoj 4? Čega se plašio, recimo, za SDP-ove vlasti od 2000. do 2003., odnosno od 2012. do 2015.? Tek se sada sjetio narodnog heroja Lole i legendarnih sedam sekretara SKOJ-a (Josip Debeljak, Josip Kolumbo, Pavle Paja Marganović, Janko Mišić, Mijo Oreški, Pero Popović Aga i Zlatko Šnajder), koji su između 1920. i 1930. vodili komunistički podmladak u Kraljevini Jugoslaviji.

Ubijeni su u šestosiječanjskoj diktaturi kralja Aleksandra Karađorđevića. Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Željko Glasnović, Josip Jurčević, Velimir Bujanec i takvi jedva čekaju s Bandićem otkrivati kopije tih bista i spomen-ploča, a kardinal Josip Bozanić, vlč. Ivan Miklenić, sisački biskup Vlado Košić i takvi "pastiri" već toče svetu vodu i nalažu tamjan u kadionike za posvetiti brončane komuniste. Nema veze što nisu vjerovali u Boga.

"Očekujem da vlada učini ostalo u cijeloj Hrvatskoj", kazao je Bandić. Što - ostalo? Da obnovi više od 3000 miniranih spomenika i ploča pravim herojima, ubijenim od Hitlera, fašista, kojima su potrgane glave? O trošku poreznih obveznika ili novcem istomišljenika Bandićevih partnera Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, koji su 1990-ih noću kao tatovi i teroristi minirali, macolama i krampovima trgali glave bronzanim pravim herojima? Nekima od vandala su imena na HOS-ovim pločama s kojih se premijer Plenković - čak ni u Jasenovcu - ne usuđuje skinuti okrvavljenu ustašku krilaticu "Za dom spremni".

On će vraćati partizane i komuniste na ulice i trgove? Ni 1990-ih, kad je trebalo, inače drčan Titov partizanski ljubimac i generala JNA Franjo Tuđman nije imao petlje zatući u korijenu pronacifašistička i šovinistička iživljavanja na spomenicima, skulpturama, slikama, knjigama, časopisima, novinama, nastavnim programima, pa i živim ljudima koji nisu bili po filoustaško-klerofašističkom obrascu "svijetle prošlosti i budućnosti Hrvatske".

Ivo Lola Ribar, sekretar SKOJ-a, najbliži Titov suradnik i sin hrvatskog državotvornog intelektualca i političara (ZAVNOH/AVNOJ) Ivana Ribara, jest bio svijetla prošlost i budućnost Hrvatske i simbol temeljnih vrijednosti na kojima danas počivaju i EU i sav slobodarski, demokratski svijet. Ali njegov je partizanski i partijski vođa, pobjednik u Drugom svjetskom ratu te respektabilan svjetski državnik Josip Broz Tito znatno jači stup svijetle prošlosti i budućnosti Hrvatske.

Bez kumrovečkog Jože i komunista ne bi bilo najmasovnijeg i najorganiziranijeg u Europi antinacifašističkog pokreta otpora Hitleru i Mussoliniju, Narodnooslobodilačke borbe, NOV i POJ, učinkovitog penicilina za kvislinšku paradržavu tzv. NDH. Partizanske armije pod Titovim i vodstvom komunista vratile su Hrvatskoj krvavom borbom do 1945., uz stotine tisuća žrtava - ne za zelenim stolom - darovane (Ante Pavelić, Rimski ugovori) i anektirane (Treći Reich) Istru, Kvarner, Gorski kotar, Dalmaciju s otocima, Međimurje...

Bez Tita, kojeg je i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović izbacila iz predvorja Predsjedničkih dvora na Pantovčaku netom što je preuzela dužnost te zamijenila svojom kartonskom silhuetom u prirodnoj veličini među dvojicom licitar-gardista šupljih glava, ne bi bilo ni Franje Tuđmana, ni branitelja niti RH. Mramorno poprsje Josipa Broza, djelo umjetnika svjetskog glasa Antuna Augustinčića, svih 25 godina nije smetalo ni Franji Tuđmanu, ni Stjepanu Mesiću u dva mandata niti Ivi Josipoviću, ali jest "ženi iz naroda".

Državnički potez nešto manjeg krimena od Bandićevog, no primjeren njezinom notornom neznanju da okrvavljena ustaška krilatica "Za dom spremni" nikad nije bila stari hrvatski pozdrav, koji je kompromitiran u Drugom svjetskom ratu. To je Pavelićeva izmišljotina, koju su ustaški uvlakači prepravili u "Za dom i poglavnika spremni" i tako čak potpisivali režimske dokumente.

Nakon što je vlastohlepni Milan Bandić ucjenom Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića - zaista, tko su tih dvoje nezavisnih za Hrvatsku, s javnom potporom 0,7 posto? - te zdušnim sekundiranjem HDZ-a u noći na prošli petak izgnao Maršala s njegovog trga u metropoli, a da nije održao obećanje sugrađanima o referendumu, gradonačelnik nemirno spava. Pa u snu bunca o povratku partizana i komunista na otete im ulice i trgove. Od 1990. do 2000. promijenjena su imena blizu 500 ulica i trgova. No, ime Trga maršala Tita čuvao je osobno Franjo Tuđman, pa je tzv. Krug za trg s guskama pod pazuhom mogao samo gristi nokte među četiri kućna zida. Sada, kad Tuđmana više nema, miševi goropadno kolo vode. A Bandić udara ritam.

Smiješno je slušati kako se na novodobnog "oca domovine" zaklinju svi u HDZ-u koji ključaju od endehazijskih sentimenata, ne snalaze se s pojavama filoustaškog klerofašizma na koje upozorava i američki State Department, pa izmišljaju vijeće za (bolju) prošlost, delegiraju vlastitu odgovornost sveučilišnom profesoru onkologije i nuklearne medicine akademiku Zvonku Kusiću ne bi li od dreka napravio zlato. No, dobro, ne baš zlato, jer nije alkemičar, ali barem lažno srebro.

Ako nitko drugi, kupit će ga premijer i predsjednica RH. Što koštalo, koštalo. A školskoj djeci, kojoj se fućka i za vjeronauk, ionako se - pod moraš - svašta uvaljuje. Pa i tu notornu desničarsku laž Grabar-Kitarović iz intervjua RTL-u za koju, naravno, nije mogla navesti ni jedan dokaz iz predustaške starine. Bit će da je povijest učila kod Esih, svoje izaslanice na mjestima gdje se za dom nespremni nadmeću koji će navesti više bleiburških žrtava, žešće osuditi Titove/komunitičke/partizanske zločine nad Hrvatima i nazvati ustaše autentičnim antinacifašistima.

Ako su u Srbiji četnici službeno proglašeni antinacifašistima, zašto ne bi bili i ustaše u RH? Recimo Vjekoslav Maks Luburić ili njegov prijatelj iz Crne legije Ivan Stier, djed donedavnog HDZ-ovog ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera. Zašto bi četnik bio bolji od ustaše, nema smisla.

I onda Bandić od premijera Plenkovića i vladajućeg HDZ-ovog mainstreama očekuje rješenje po uzoru na svoj postupak i nakane u Zagrebu? Glupost. Ili ne misli, ne zna što govori ili mu je u snove nahrupila cijela armija duhova tih što uistinu jesu svijetla prošlost i budućnost Hrvatske, pa ga opsjedaju jednim jedinim pitanjem: "Zašto, crni Milane?" Ne vrijede šesti mandat i društvo ljudi nahvao (dum Matin) čistog političkog obraza i mirne savjesti za dobro zauzetog gradonačelnika. Možda ipak vrijede?

U Narodnooslobodilačkoj borbi 1941.-1945., u zatvorima i logorima tzv. NDH ubijeno je 26.399 Zagrepčana od kojih oko 8000 Židova i znatno više Srba. Zagreb je i prije Drugog svjetskog rata bio grad s jakim radničkim/sindikalnim, naprednim pokretom u kojem je organizirano djelovala i Komunistička partija. Uspostavom tzv. NDH, Zagreb je već snažno središte sve masovnijeg antinacifašističkog otpora ustaškoj paradržavi te okupacijskom njemačkom nacizmu i talijanskom fašizmu. Komunistička partija i SKOJ su na čelu tog otpora. Vodi ih Tito. Ustaše masovno teroriziraju i serijski ubijaju zagrebačku intelektualnu kremu i obične građane koji se gnušaju rasnih zakona, progona u ime vjere i nacije, logora smrti, pljačke pokretne i nepokretne imovine Srba, Židova i nepoćudnih Hrvata...

Zagreb je dao Titovoj vojsci više od 50.000 partizana od kojih oko 15.000 omladinaca svih nacionalnosti. Već sredinom travnja 1944., u Hrvatskoj se borilo protiv ustaša i okupatora više od 110.000 partizana u pet korpusa NOVJ. Deseti zagrebački korpus, u kojem su ratovali i Ankica i Franjo Tuđman, bio je najveći na sjeverozapadu zemlje. Na tekovinama Narodnooslobodilačkog pokreta pod Titovim i vodstvom komunista - što jest svijetla hrvatska prošlost (izričito zapisana u Izvornišnim osnovama Ustava RH) - odukama ZAVNOH-a je nastala Federalna Država Hrvatska kao konstitutivna sastavnica Demokratske Federalne Jugoslavije.

Državnost u avnojskim granicama, a ne po ekstremističkim tlapnjama o povijesnim hrvatskim zemljama,  bila je ključan argument međunarodnoj zajednici za priznanje samostalnosti i suverenosti RH. Tito je 1975., o 30. obljetnici oslobođenja, odlikovao Zagreb Ordenom narodnog heroja.

Na sve je to Milan Bandić odmahnuo rukom. Za volju izvjesnih Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića te neizvjesnog HDZ-a, koji jedni bez drugih nemaju smisla ni većine za odlučivanje u Zagrebu i u Hrvatskom saboru, pa slijedom demokratske logike - ni u Banskim dvorima. Milan Bandić kaže da je to demokracija, ne politikantsko dilanje neodgovornosti i vlastohlepno, trgovačko bildanje osobnih interesa. Naočale kroz koje se, kao, ne vide desničarska obmana i glupost o "Titu zločincu" i "komunističkom totalitarizmu". Zagreb je izašao iz 24-milijunske jugoslavenske Federacije kao njezin najindustrijaliziraniji grad, a Hrvatska kao srednjerazvijena europska zemlja, čiji su građani mogli bez vize putovati u 168 zemalja na svim kontinentima. Danas je Zagreb industrijska pustinja (vidi npr. Žitnjak), a iza RH je u Uniji samo Rumunjska.

Pijemo uvozno mlijeko, jedemo uvozna jaja i odleđeno prekooceansko meso davno isteklog roka trajanja, podgrijani kruh iz stranih trgovačkih lanaca, peremo se lažnim deterdžentima i dužnički grcamo doživotno zarobljeni u stranim bankama, strahujemo za potplaćeni posao i ne usudimo se pitati za bilo kakav odmor... Kod Tita toga nije bilo. Jest da se živjelo siromašnije, ali socijalno pravednije, radno i životno sigurnije.

U prošlih 20 godina gradonačelnikovanja, Bandić je raspolagao ukupnim proračunom od oko 140 milijardi kuna. Godišnje većim od svih lokalnih i regionalnih proračuna zajedno, i većim od godišnjeg državnog proračuna. Što je za taj novac Zagrepčanima namro više, veće i bolje od svojih socijalističkih prethodnika?

Ništa po čemu bi ga povijest mogla pamtiti barem kao malog od Većeslava Holjevca ili pak Stipe Šuvara, čiju je velebnu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, na travnjaku iza brončanih Holjevčevih leđa, na općenarodno "veselje" podbočio zlatom plaćenim - fontanama. Povijest će ga zapamtiti - možda i pravosudni anali (več je bio u Remetincu) zbog sudbine dijela rečenih gradskih milijardi - po tome kako je i s kim "delao" 24 sata svakog od 365 dana u svakoj godini u šest mandata i, nedvojbeno, po tome kako je za Judine škude prodao antinacifašistički Zagreb i Tita malenkostima koje krivotvore povijest i zavađaju građane.

Čim se bivši SDP-ov "komunjara" odrekao Tita - ploče s Maršalovog trga ukinute su u noći na petak režiranim nadglasavanjem u Gradskoj skupštini, a Bandićeve s Trgom Republike Hrvatske pričvršćene u Hasanbegovićevoj nazočnosti već u ponedjeljak rano ujutro - uskratio si je moralno pravo makar samo spomenuti ime Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a.

Prema insajderskim informacijama desnih medija, Esih i Hasanbegović spremni su na drugi korak izgona antinacifašizma iz Zagreba. Slijedi preimenovanje Ulice (Josipa) baruna Filipovića (bivše Ulice Ive Lole Ribara) u ulicu Josipa Franka, ideologa Pavelićevog ustaškog pokreta. Nema više opstanka ni Ulici Vladimira Ranogajca, kojeg ekstremisti terete da je kao državni tužitelj nakon Drugog svjetskog rata "potpisao više stotina bjanko smrtnih presuda" Hrvatima.

Na ciljniku je i Masařykova ulica, jer su zadrti nacionalisti već odavno proglasili pokojnog čehoslovačkog predsjednika Tomáša Garrigue Masařyka "zagovarateljem Jugoslavije sa srpskom supremacijom". Inače, ulica u samom srcu Zagreba dobila je Masařykovo ime 1930. godine, ustaše su je 1941. preimenovali u Ulicu Milana Šufflayja, a Titova vlast 1945. vratila Masařyka. Bandićeva sada vlast, prije nego je išta pametno Zagrepčanima učinila u novom mandatu, već je raspisala natječaj za izradu novih ploča ulica i trgova, koje je Zlatko Hasanbegović nakanio preimenovati.

Građane će to stajati osam milijuna kuna. Dakako, svi će Zagrepčani platiti i izradu novih, "besplatnih" dokumenata stanovnicima Trga Republike Hrvatske, jer ih neće iz svog džepa platiti ni HDZ-ov predsjednik Gradske skupštine Andrija Mikulić niti Milan Bandić, Bruna Esih, Zlatko "Hasanbegović i takvi. Notorna benderovština, kao i u svih 27 godina nakaradnog upravljanja Hrvatskom: ideje naše, benzin vaš.
Bandić bi k tome - čijim pak to novcem, pitanje je za milijun eura – reinkarnirao masu brončanih partizana i komunista od kojih samo otkup autorskih prava za izradu kopije poprsja Ive Lole Ribara stoji 40.000 kuna.

On bi, ali Hasanbegović - ne bi, pa će se vrlo brzo vidjeti je li Hasanbegovićev "gradonačelnički" mandat jači od Bandićevog gradonačelničkog. I Hasanbegovićevo poznavanje svijetle prošlosti i budućnosti RH "kvalificiranije" od Bandićevog, koji nema pojma da nisu četnici ubili Ivu Lolu Ribara na Glamočkom polju, kako tvrdi, nego njemačka štuka koja se oborila na partizanski zrakoplov na uzletištu, kojim je Lola kao šef vojne misije Vrhovnog štaba NOV i POJ pri Savezničkoj komandi za Srednji istok upravo trebao poletjeti u Kairo.

Nesreća je Zagreba i cijele Hrvatske što nesavjesni politikanti desetljećima uspijevaju dilati javnosti naočale za glupost, uvjeravajući ih da vide čega nema i na toj iluziji daju se prevariti. Svaki put iznova. Kao u onoj tv-reklami: kad god ljudi imaju slobodu izbora - izaberu pogrešno. Da nije tako, ne bi ni Milan Bandić delao 24 sata dnevno 365 dana u godini, pa tako već gotovo - četvrt stoljeća.

h-alter