Rusija je počela sramežljivo reflektirati Oktobar pa su snimili nekoliko filmova i serija o ključnim ljudima i događajima rodnog mjesta moderne povijesti. Serija ‘Trocki’ jedan je od vrhunaca te refleksije, a na ekrane naših televizija doći će, naravno, na sveto nigdarjevo
Na sabajle HRT nas časti propagandnim spotom za knjigu koja se bez sustezanja preporučuje kao – ‘revizionističko štivo o Jasenovcu’. Bravo, čim otvorite oči valja vam znati gdje ste jer ovako nešto u civiliziranijim dijelovima Europe bogami ne bi išlo. Zamislimo da u Njemačkoj na državnoj televiziji netko reklamira knjigu riječima ‘ovo je revizionističko djelo o Auschwitzu’!? Ne bi išlo. No naša se nacionalna televizija ne mora brinuti jer je jedini njihov posao glancanje vladareve figure, tko god to bio. Autor dotične knjige tvrdi da je u Jasenovcu pod ustašama stradalo nekoliko stotina ljudi, uglavnom od malarije, inače bi to bilo lječilište, nešto kao Krapinske, samo bez tople vode. Naravno, ovaj je revizionizam samo skupa cijena koju plaćamo za laži iz vremena socijalizma – tad se pretjerivalo na jednu stranu, sad se pretjeruje na drugu; da smo onda imali slobodu diskusije i utvrđivanja činjenica, ne bi se sad ovako muljalo. Ali nakladnik ove knjige u oba režima stoji na strani moći, vlasti i laži: danas zagovara tvrdnju da je Jasenovac bio banja, dok je u komunizmu – u kojemu je bio partijski sekretar i režimsko potrkalo – stajao uz tvrdnju od 700.000 žrtava. Šteta, beskonačno šteta što ovdje nije došlo do lustracije, ne bi nas ovakvi likovi maltretirali svojim ‘istinama’ i na premijeri i u reprizi.
Televizija N1 povukla je jedini logičan potez – izravno su prenosili vukovarski prosvjed, koji je HRT zaobišao na svih pet svojih kanala, a zaobišli bi ih i na deset, samo da su ih imali. To zaobilaženje pokazuje da je služenje vlasti, goli oportunizam, ključna misao vodilja u uredničkim glavama, sve drugo – domoljublje, nacionalizam, klerikalizam, socijalizam, bilo koji ‘izam’ dakle – tek je sekundarno. Da se nitko na Prisavlju nije pobunio jer se ne prenosi ključni događaj dana, lakmus-papir za politički odnos snaga u zemlji, o kojemu cijela Hrvatska, naročito ona ‘domoljubna’, bruji i nagađa već mjesec dana, to je već samo po sebi vijest koja zaslužuje pažnju. Gdje su svi ti vrli profesionalci sad, kad im mondijalistička N1 krade šou? Odnosno kad im krade kruh. Urednici s HRT-a su, čak i ako imamo na umu služenje vlasti kao glavni kriterij, pogriješili. Vlast koja se boji obiteljaša nije ni za što. Nitko se za govornicom nije usudio napasti Plenkovića, vrhunac su bili zvižduci Šeksu i rijetki transparenti usmjereni protiv Vlade onako apstraktno, tako da se ostane nevinim, po sistemu ‘mož’ da bidne, al’ ne mora da znači’.
Rusija je prošle godine počela sramežljivo reflektirati Oktobarsku revoluciju od koje je prošlo točno stotinu godina, pa su snimili nekoliko filmova i serija o ključnim ljudima i događajima rodnog mjesta moderne povijesti, čijeg se nasljeđa nećemo riješiti barem još pola stoljeća. Serija ‘Trocki’ predstavlja jedan od vrhunaca te refleksije – jasna, dojmljiva, dramaturški čista, napeta, moderno režirana i (uglavnom) sjajno glumljena, trebala bi doći i na ekrane naših televizija jer je riječ o opisu ključnog događaja XX. stoljeća. To će, naravno, biti na sveto nigdarjevo jer kod nas vladaju damnatio memoriae, s malim izuzetkom očijukanja s Endehazijom, i duboka indolencija naspram stvari sjeverno od Sutle i zapadno od Une. Lava Trockoga serija prikazuje ne kao drugu, već kao prvu ličnost revolucije, njezina genija i njezina zloduha. On je Židov koji nosi teški biljeg svojega porijekla i sanja stvoriti svijet u kojemu ‘neće biti Židova ni Grka, muškarca ni žene’. Serija beskompromisno prikazuje jaki ruski antisemitizam od kojega su bolovali titani poput Dostojevskog pa i Čehova, a nisu bili imuni ni komunisti poput Lenjina i Staljina. Trocki je seksualno raspojasan, serija ga prikazuje u frojdovskom ključu erosa i tanatosa. U trenutku kad ga u nekom haustoru orobi dječja banda koja mu oduzima zadnjih 25 rubalja, Trocki drhturi od straha, a mornara koji ga je spasio bande kasnije ubija kao nezgodnog svjedoka svoga kukavičluka. No u ratu se transformira u istinskoga lava, Bonapartea ruske revolucije – u trenutku kad boljševici gube važnu bitku, on sjeda na konja, psujući im majke vraća ih u juriš, kao predvodnik, i dobiva. To je prizor zapanjujućeg heroizma, kao i kasniji nemilosrdni obračuni s neposlušnicima, kukavicama i dezerterima. U odlučujućoj noći prevrata, dok Lenjin nešto zdvaja i mudruje u dvorcu Smoljni, Trocki – na užas Kamenjeva i Zinovjeva koji su smatrali da nije vrijeme za revoluciju – naređuje osvajanje pošte, banke i, presudno, Zimskog dvorca u kojemu zasjeda demokratska vlada Kerenskog. Sve su Trockijeve naredbe uspjele; u Petrogradu tih dana nitko ni ne sluti kakvom su svjetskopovijesnom prevratu prisustvovali (‘revolucijom’ će se taj čin nazvati tek deset godina kasnije!), a Lav Davidovič ujutro nosi svom glavnom rivalu, Lenjinu, pobjedu, revoluciju, pola svijeta, možda cijeli svijet, na pladnju. I daruje mu revoluciju jer ‘antisemitska Rusija ne bi trpjela Židova na svome čelu ni mjesec dana’, kako reče Lenjinu. Staljin je točno znao zašto ga se bojao, više nego Trocki Staljina. Svi su oni makijavelisti, usto na kratkoj uzici svoga financijera Parvusa, agenta njemačkog generalštaba koji je revolucijom uspio zabiti klin u carističku Rusiju i dovesti je do poraza u Brest-Litovsku. Ista je Rusija za dva desetljeća izrasla u giganta koji je Njemačku pretvorio u prah i pepeo. Zavjere su batine s dva lica…
Tamo gdje su njegovi neprijatelji bili surovi, Trocki je bio još suroviji, gdje su oni oklijevali i za sekundu, on je munjevito preuzimao inicijativu, ne libeći se nijednog sredstva, nijedne metode. On priređuje prvi montirani proces vođi mornara iz Kronštata, prvoboraca i heroja revolucije, nalazi lažne svjedoke, zagovara koncentracione logore, ukida slobodu štampe znajući da revolucija – koja ima brojne i jake protivnike – može preživjeti samo ako oni umru. Nema tu nikakvog humanizma, on je, kao i njegovi drugovi, makijavelist. ‘Briljantno’, rekao je Hitler kad je pročitao Trockijevu biografiju (nevjerojatno klišeiziranog naslova, ‘Moj život’). ‘Od ovoga sam čovjeka mnogo naučio, mogli biste i vi’, kazao je svojim suradnicima. Temelj svih totalitarizama opisao je vidoviti Dostojevski u ‘Zločinu i kazni’, u liku Raskoljnikova koji misli da ubojstva s višim ciljem mogu imati opravdanje. U Trockom se jasno vidi taj tip moralnog sljepila. ‘Člověk by chtěl být gigantem – a je hovno, kamaráde’, kaže Jaroslav Hašek – čovjek je htio biti heroj, ali je govno. Trocki vraća smrtnu kaznu, čije je ukidanje bilo jedan od ključnih dosega revolucije. I u Meksiku, gdje se ispovijeda svome ubojici Ramonu Mercaderu, Trocki se drži kao Napoleon na Elbi, diktator koji će se vratiti, a ne poraženi egzilant, samosvjesni genij, poslovođa svjetske povijesti.
‘Trocki’ nije puka faktografija; nekim gledateljima može smetati (razmjerno diskretna) frojdistička interpretacija glavnog i ostalih likova, no to je stvar ukusa. To da je ruska serija inficirana stanovitim duhom dostojevštine samo je po sebi razumljivo. Zanima li vas povijest, ovu seriju morate pogledati (na YouTubeu ima srpske titlove) jer je riječ o prikazu događaja koji je odredio i naše živote. Da Trocki te večeri nije izdao naredbe za osvajanje punktova po Petrogradu, vjerojatno ne bi bilo Oktobra, a onda bi cijelo XX. stoljeće izgledalo bitno, bitno drugačije. No, kako kaže Zinovjev, povijest je kao rijeka, ide onim putevima kroz koje se može probiti. Odnosno, prema ruskoj poslovici, u povijesti se događa samo ono što se moralo dogoditi. A nakon XX. stoljeća znamo da je Nietzsche bio u pravu. ’Proturječje, zastranjivanje, radosna nepovjerljivost, veselje na izrugivanju, znaci su zdravlja; sve Bezuvjetno pripada u patologiju’, rekao je u ‘S onu stranu dobra i zla’, i pogodio u srž stvari.
portalnovosti
Reklame, HRT, 12. listopada, 6:45
Na sabajle HRT nas časti propagandnim spotom za knjigu koja se bez sustezanja preporučuje kao – ‘revizionističko štivo o Jasenovcu’. Bravo, čim otvorite oči valja vam znati gdje ste jer ovako nešto u civiliziranijim dijelovima Europe bogami ne bi išlo. Zamislimo da u Njemačkoj na državnoj televiziji netko reklamira knjigu riječima ‘ovo je revizionističko djelo o Auschwitzu’!? Ne bi išlo. No naša se nacionalna televizija ne mora brinuti jer je jedini njihov posao glancanje vladareve figure, tko god to bio. Autor dotične knjige tvrdi da je u Jasenovcu pod ustašama stradalo nekoliko stotina ljudi, uglavnom od malarije, inače bi to bilo lječilište, nešto kao Krapinske, samo bez tople vode. Naravno, ovaj je revizionizam samo skupa cijena koju plaćamo za laži iz vremena socijalizma – tad se pretjerivalo na jednu stranu, sad se pretjeruje na drugu; da smo onda imali slobodu diskusije i utvrđivanja činjenica, ne bi se sad ovako muljalo. Ali nakladnik ove knjige u oba režima stoji na strani moći, vlasti i laži: danas zagovara tvrdnju da je Jasenovac bio banja, dok je u komunizmu – u kojemu je bio partijski sekretar i režimsko potrkalo – stajao uz tvrdnju od 700.000 žrtava. Šteta, beskonačno šteta što ovdje nije došlo do lustracije, ne bi nas ovakvi likovi maltretirali svojim ‘istinama’ i na premijeri i u reprizi.
N1 uživo, 13. listopada, 14:00
Televizija N1 povukla je jedini logičan potez – izravno su prenosili vukovarski prosvjed, koji je HRT zaobišao na svih pet svojih kanala, a zaobišli bi ih i na deset, samo da su ih imali. To zaobilaženje pokazuje da je služenje vlasti, goli oportunizam, ključna misao vodilja u uredničkim glavama, sve drugo – domoljublje, nacionalizam, klerikalizam, socijalizam, bilo koji ‘izam’ dakle – tek je sekundarno. Da se nitko na Prisavlju nije pobunio jer se ne prenosi ključni događaj dana, lakmus-papir za politički odnos snaga u zemlji, o kojemu cijela Hrvatska, naročito ona ‘domoljubna’, bruji i nagađa već mjesec dana, to je već samo po sebi vijest koja zaslužuje pažnju. Gdje su svi ti vrli profesionalci sad, kad im mondijalistička N1 krade šou? Odnosno kad im krade kruh. Urednici s HRT-a su, čak i ako imamo na umu služenje vlasti kao glavni kriterij, pogriješili. Vlast koja se boji obiteljaša nije ni za što. Nitko se za govornicom nije usudio napasti Plenkovića, vrhunac su bili zvižduci Šeksu i rijetki transparenti usmjereni protiv Vlade onako apstraktno, tako da se ostane nevinim, po sistemu ‘mož’ da bidne, al’ ne mora da znači’.
Trocki 1-8, YouTube
Rusija je prošle godine počela sramežljivo reflektirati Oktobarsku revoluciju od koje je prošlo točno stotinu godina, pa su snimili nekoliko filmova i serija o ključnim ljudima i događajima rodnog mjesta moderne povijesti, čijeg se nasljeđa nećemo riješiti barem još pola stoljeća. Serija ‘Trocki’ predstavlja jedan od vrhunaca te refleksije – jasna, dojmljiva, dramaturški čista, napeta, moderno režirana i (uglavnom) sjajno glumljena, trebala bi doći i na ekrane naših televizija jer je riječ o opisu ključnog događaja XX. stoljeća. To će, naravno, biti na sveto nigdarjevo jer kod nas vladaju damnatio memoriae, s malim izuzetkom očijukanja s Endehazijom, i duboka indolencija naspram stvari sjeverno od Sutle i zapadno od Une. Lava Trockoga serija prikazuje ne kao drugu, već kao prvu ličnost revolucije, njezina genija i njezina zloduha. On je Židov koji nosi teški biljeg svojega porijekla i sanja stvoriti svijet u kojemu ‘neće biti Židova ni Grka, muškarca ni žene’. Serija beskompromisno prikazuje jaki ruski antisemitizam od kojega su bolovali titani poput Dostojevskog pa i Čehova, a nisu bili imuni ni komunisti poput Lenjina i Staljina. Trocki je seksualno raspojasan, serija ga prikazuje u frojdovskom ključu erosa i tanatosa. U trenutku kad ga u nekom haustoru orobi dječja banda koja mu oduzima zadnjih 25 rubalja, Trocki drhturi od straha, a mornara koji ga je spasio bande kasnije ubija kao nezgodnog svjedoka svoga kukavičluka. No u ratu se transformira u istinskoga lava, Bonapartea ruske revolucije – u trenutku kad boljševici gube važnu bitku, on sjeda na konja, psujući im majke vraća ih u juriš, kao predvodnik, i dobiva. To je prizor zapanjujućeg heroizma, kao i kasniji nemilosrdni obračuni s neposlušnicima, kukavicama i dezerterima. U odlučujućoj noći prevrata, dok Lenjin nešto zdvaja i mudruje u dvorcu Smoljni, Trocki – na užas Kamenjeva i Zinovjeva koji su smatrali da nije vrijeme za revoluciju – naređuje osvajanje pošte, banke i, presudno, Zimskog dvorca u kojemu zasjeda demokratska vlada Kerenskog. Sve su Trockijeve naredbe uspjele; u Petrogradu tih dana nitko ni ne sluti kakvom su svjetskopovijesnom prevratu prisustvovali (‘revolucijom’ će se taj čin nazvati tek deset godina kasnije!), a Lav Davidovič ujutro nosi svom glavnom rivalu, Lenjinu, pobjedu, revoluciju, pola svijeta, možda cijeli svijet, na pladnju. I daruje mu revoluciju jer ‘antisemitska Rusija ne bi trpjela Židova na svome čelu ni mjesec dana’, kako reče Lenjinu. Staljin je točno znao zašto ga se bojao, više nego Trocki Staljina. Svi su oni makijavelisti, usto na kratkoj uzici svoga financijera Parvusa, agenta njemačkog generalštaba koji je revolucijom uspio zabiti klin u carističku Rusiju i dovesti je do poraza u Brest-Litovsku. Ista je Rusija za dva desetljeća izrasla u giganta koji je Njemačku pretvorio u prah i pepeo. Zavjere su batine s dva lica…
Tamo gdje su njegovi neprijatelji bili surovi, Trocki je bio još suroviji, gdje su oni oklijevali i za sekundu, on je munjevito preuzimao inicijativu, ne libeći se nijednog sredstva, nijedne metode. On priređuje prvi montirani proces vođi mornara iz Kronštata, prvoboraca i heroja revolucije, nalazi lažne svjedoke, zagovara koncentracione logore, ukida slobodu štampe znajući da revolucija – koja ima brojne i jake protivnike – može preživjeti samo ako oni umru. Nema tu nikakvog humanizma, on je, kao i njegovi drugovi, makijavelist. ‘Briljantno’, rekao je Hitler kad je pročitao Trockijevu biografiju (nevjerojatno klišeiziranog naslova, ‘Moj život’). ‘Od ovoga sam čovjeka mnogo naučio, mogli biste i vi’, kazao je svojim suradnicima. Temelj svih totalitarizama opisao je vidoviti Dostojevski u ‘Zločinu i kazni’, u liku Raskoljnikova koji misli da ubojstva s višim ciljem mogu imati opravdanje. U Trockom se jasno vidi taj tip moralnog sljepila. ‘Člověk by chtěl být gigantem – a je hovno, kamaráde’, kaže Jaroslav Hašek – čovjek je htio biti heroj, ali je govno. Trocki vraća smrtnu kaznu, čije je ukidanje bilo jedan od ključnih dosega revolucije. I u Meksiku, gdje se ispovijeda svome ubojici Ramonu Mercaderu, Trocki se drži kao Napoleon na Elbi, diktator koji će se vratiti, a ne poraženi egzilant, samosvjesni genij, poslovođa svjetske povijesti.
‘Trocki’ nije puka faktografija; nekim gledateljima može smetati (razmjerno diskretna) frojdistička interpretacija glavnog i ostalih likova, no to je stvar ukusa. To da je ruska serija inficirana stanovitim duhom dostojevštine samo je po sebi razumljivo. Zanima li vas povijest, ovu seriju morate pogledati (na YouTubeu ima srpske titlove) jer je riječ o prikazu događaja koji je odredio i naše živote. Da Trocki te večeri nije izdao naredbe za osvajanje punktova po Petrogradu, vjerojatno ne bi bilo Oktobra, a onda bi cijelo XX. stoljeće izgledalo bitno, bitno drugačije. No, kako kaže Zinovjev, povijest je kao rijeka, ide onim putevima kroz koje se može probiti. Odnosno, prema ruskoj poslovici, u povijesti se događa samo ono što se moralo dogoditi. A nakon XX. stoljeća znamo da je Nietzsche bio u pravu. ’Proturječje, zastranjivanje, radosna nepovjerljivost, veselje na izrugivanju, znaci su zdravlja; sve Bezuvjetno pripada u patologiju’, rekao je u ‘S onu stranu dobra i zla’, i pogodio u srž stvari.
portalnovosti
