Naš glas u eurozoni nitko neće slušati

Pored krize vlade i Agrokora, pomalo je ispod radara javnosti prošla nedavna najava HNB-a da planira Hrvatsku uvesti u ERM II (European Exchange Rate Mechanism), svojevrsnu čekaonicu za zemlje koje žele uvesti euro. Najprije, da bi mogla pokrenuti postupak ulaska u ERM II, Hrvatska mora izaći iz procedure prekomjernog deficita. S povratkom ekonomskog rasta, proračun se uspješno puni, pa se očekuje da bi se taj prvi korak mogao ostvariti krajem ove godine ili početkom iduće. Nakon toga, Hrvatska treba provesti nekoliko godina u ERM-u, kako bi pokazala stabilnost tečaja. To znači da treba službeno vezati kunu uz euro, uz maksimalna odstupanja od 15 posto. Tehnički gledano, za Hrvatsku to i nije veliki problem jer je kuna već dulje vrijeme de facto, premda ne i službeno, vezana za euro.

Međutim, ulazak u ERM nije samo tehničko pitanje. Uz dvije iznimke, nijedna zemlja koja je ušla u ERM nije iz njega izašla, a sve su preuzele euro. Prva je iznimka Velika Britanija koja je na početku devedesetih kratkotrajno bila u ERM-u prije nego što je iz njega izašla. Druga je iznimka Danska koja je već godinama u ERM-u, ali nije preuzela euro. Međutim, ono što vrijedi za velike i bogate zemlje neće vrijediti za Hrvatsku. Naš scenarij će vjerojatno ličiti na scenarij Latvije i Litve, zemlje koje su posljednje preuzele euro. Drugim riječima, ako uđemo u ERM, vrlo je vjerojatno da preuzimamo i euro. Riječ je o odluci koja bi za građane Hrvatske mogla biti važnija čak i od sudbine Agrokora. Zato bi od ove, ali i svake buduće vlade trebalo tražiti da se konačna odluka o uvođenju eura prepusti građanima na referendumu. Jer kod ovako važne odluke građani bi sami trebali reći da li su im plusevi važniji od minusa. Pri tome valja napomenuti da su zemlje poput Litve i Latvije euro preuzele bez referenduma. Jedini referendumi su provedeni u Švedskoj i Danskoj. Oba je puta tijesna većina odbila euro.

Striktno govoreći, Hrvatska ne ispunjava sve konvergencijske kriterije jer je javni dug kao postotak BDP-a iznad propisanih 60 posto. Međutim, moguća je i popustljivija interpretacija ovog uvjeta, po kojoj bi se tražilo da zemlja pokaže višegodišnji trend smanjivanja javnog duga. Ovo bi Hrvatska mogla ostvariti ako se nastavi rast, ako međunarodni uvjeti kreditiranja i dalje ostanu povoljni, te ako se nastavi s politikom štednje. Ostali uvjeti, koji se tiču stabilnosti cijena, budžetskog deficita i dugoročnih kamata, najvjerojatnije neće biti vrlo problematični. Prema tome, naoko sitinim koracima, HNB bi mogao bez ikakve kritičke rasprave bespovratno trasirati put Hrvatske u eurozonu.

Koje su prednosti eura? Što dobivamo? Iz perspektive javnih financija, najvažnija je je prednost jeftinije zaduživanje. Prinos koji država mora obećati na obveznice bi se spustio, što bi omogućilo državi da lakše servisira tekuće otplate javnog duga. I građani bi mogli osjetiti slične koristi, kroz niže kamate na kredite. Drugo, ulazak u euro demonstrirao bi kredibilnost države i dao konačnu službenu ovjeru ulaska u elitni europski klub. Ovo je najvažniji razlog za političare, pogotovo za one koji stalno bježe od Balkana u Europu. Treće, nema sumnje da bi euro smanjio troškove poslovanja i dodatno internacionalizirao hrvatsku privredu. Moguće je da bi privukao koju stranu investiciju više. Pogotovo bi bio praktičan za turistički sektor, jer bi uklonio potrebu za mjenjačnicama. S obzirom na visoku euroiziranost naše privrede, tj. činjenicu da se mnogo transakcija već i sada vodi u eurima i kunama, preuzimanje eura bi pojednostavilo poslovanje.

Međutim, postoje i minusi. Najprije, jeftinije zaduživanje može se zemljama poput Hrvatske obiti o glavu, pogotovo u slučaju da se dogodi još jedna velika kriza. To su na teži način naučile zemlje s periferije EU kada im je prinos na obveznice skočio s 2 ili 3 posto na preko 10 posto u slučaju Irske ili preko 20 posto u slučaju Grčke. To u praksi znači da je država potpuno isključena s financijskih tržišta. To bi moglo značiti, primjerice, da država nema dovoljno tekućih sredstava da isplati mirovine. Lako je moguće da će Europa u jednom trenutku opet iz Amerike uvesti financijsku krizu, s obzirom da se američke investicijske banke i dalje bave trgovinom derivativa te da su i dalje "too big to fail"; zapravo su još i veće nego prije krize. Kada iduća kriza zahvati Europu, ponovo će više zahvatiti eurozonu nego zemlje van eurozone. To je tako jer ni sama eurozona nije reformirana tj. još se uvijek ne upravlja dugom na zajednički način. Planovi da se uvede euro obveznica za sada nisu zaživjeli. Novi francuski predsjednik Macron, koji se za takvo rješenje zalaže, morat će izaći na kraj sa snažnim njemačkim otporom. Zbog toga će zemlje van eurozone i u idućoj krizi lakše izbjeći pažnju financijskih tržišta, poput hobita koje Sauronovo oko ne vidi.

Drugo, postavlja se pitanje manevarskog prostora. Danas ga nemamo mnogo, ali dok god imamo svoju valutu, vrata ostaju odškrinuta. Kada bi vodstvo centralne banke bilo sklono upustiti se u koji eksperiment, Hrvatska bi mogla čak i u tako skučenom prostoru isprobati neke nove forme heterodoksne monetarne politike. Slično bi se moglo i na strani fiskalne politike, kada bi se politika mogla osloboditi nekih navodno samorazumljivih ideja o oporezivanju i potrošnji. S uvođenjem eura, ta se odškrinuta vrata nepovratno zatvaraju. U tom slučaju jedina ekonomska politika postaje interna devalvacija. To znači da se međunarodna konkurentnost postiže tihom devalvacijom domaće valute kroz smanjivanje cijene rada te kroz daljnju fleksibilizaciju tržišta rada. U Hrvatskoj se ovo već odvija od izbijanja krize. EBRD, primjerice, zadovoljno konstatira kako cijena rada pada već osam godina i to u prosjeku šest posto na godinu. Ukoliko usvojimo euro, iz interne devalvacije će biti još teže izaći. Ukoliko želimo euro, moramo biti svjesni da je ovo njegovo naličje. Ne samo da ugovori na određeno vrijeme i tzv. “stručno osposobljavanje” neće nestati, već će ti oblici rada postati još češći. A kao šlag na tortu treba dodati i povremenu pojavu deflacije, koja ide u paketu sa štednjom, a koja stalno prijeti kobnim urušavanjem agregatne potražnje.

I treće, kao što pokazuje bivši grčki ministar financija Varoufakis u svojim nedavno objavljenim memoarima, eurozona je jedno vrlo disfunkcionalno udruženje. Ljepilo eurozone je njemački interes i strah svih ostalih. Strah od njemačkog bijesa, strah od domaćih desnih populista, te strah od izlaska iz kluba i domino efekta koji bi mogao nakon toga uslijediti. Niti jedan političar ne želi da ga se pamti kao onog koji je razbio EU. Kada zagusti, nedemokratska priroda tog kluba uvijek ispliva na vidjelo. Primjerice, grčku je krizu vodila tzv. "eurogrupa", neformalna skupina financijskih ministara eurozone čiji je status unutar institucija EU u najmanju ruku upitan. Zatim, Europska središnja banka je najvjerojatnije prekršila zakon kada je zatvorila grčke banke. A kada su Grci glasali protiv štednje, demokracija je bila ignorirana. Da li zaista želimo biti član tako disfunkcionalnog kluba? I to još kao mala zemlja, politički i ekonomski relativno nevažna? Naš glas u tom klubu nitko neće slušati.

Ukoliko se želimo ponašati poput Lemmingsa, hajdemo onda to barem potvrditi na demokratski način. Ukoliko želimo euro, hajdemo to potvrditi glasanjem.

h-alter