‘Republika’ Božidara Domagoja Burića fascinantna je rekonstrukcija povijesti Dubrovnika, koja u svakom kadru pokazuje što se dobiva kao rezultat ‘udruživanja rada i sredstava’. Ujedno, ona je šamar brojnim našim autorima koji za isti novac isporučuju neusporedivo skromnije uratke
Otišao je Ilija Ivezić, još jedan iz kolone velikih. Besmrtnost je osigurao čuvenom rečenicom: ‘Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali…’ Ta se sentenca zbunjene topline vrtjela na svakoj špici ‘Smogovaca’, remek-djelu naše dječje igrane produkcije. No Ivezić, stara lička korjenika, nije glumac koji se pamti po jednoj ulozi. Već u ‘Prosjacima i sinovima’ (1971.) ostvario je maestralnu ulogu galantara Šunje, upečatljivog epizodista u kolu gorskih tića Matana Špalatrina, dokazujući da nema malih rola nego samo loših glumaca. S licem idealnim za uloge violentnih dinarskih komunista, prosvjetitelja u kožnim mantilima, Ivezić je ostvario dugu seriju dojmljivih portreta, od ‘Lisica’, preko ‘Života sa stricem’, do ‘Zlatnih godina’. Valja tu dodati i ‘Izbavitelja’, Papićevo mračno i točno proročanstvo naših dana. ‘Strašno mi je žao što nisam odigrao neku osjećajnu toplu ulogu, čovjeka koji bi zaplakao, pokazao da je ranjiv, osjetljiv, potrebit. Ja sam veliki emotivac, sentimentalna duša, a uvijek su tražili da utjelovim razbojnika, vojnika, inspektora, policajca, udbaša. Govorili su mi da je to zbog mojih očiju”, požalio se jednom prilikom. Antunu Vrdoljaku, Krsti Papiću i Nikoli Babiću znao je reći da bi silno htio igrati nekog pozitivnog emotivca, u nadi da će dobiti takvu ulogu. ‘E moj Iveziću, nisi ti za to, ti si stvoren za negativca’, rekao mu je Vrdoljak.Uz Ivezića su odrasle i odrastat će generacije. Pamtit ćemo ga po sretnim trenucima koje je priuštio našim djetinjstvima, dok smo, na našu sreću, još bili dovoljno mali za ‘Smogovce’, a nedovoljno veliki za ‘Lisice’.
Naše, a svjetsko. ‘Republika’ Božidara Domagoja Burića fascinantna je rekonstrukcija povijesti Dubrovnika, koja u svakom kadru pokazuje što se dobiva kao rezultat, kako se to nekoć govorilo, ‘udruživanja rada i sredstava’. ‘Republika’ je valuefor money, nešto što košta i što vrijedi. Igrane scene, kompjutorske simulacije, sugovornici, scenarij, kostimi, rekvizita, animacija, specijalni efekti… na najvišoj su razini. Ova je serija, ridliskotovske estetike, očit šamar brojnim našim autorima koji za isti novac isporučuju neusporedivo skromnije uratke. I inače je hrvatska audiovizualna industrija doživjela primjetan profesionalni skok: serija ‘Da sam ja netko’ Ivone Juke ili ‘Počivali u miru’ Dukića i Vincea na razini su skandinavskih globalnih hitova. Ovu je domoljubno intoniranu seriju producirao Goran Radman – njegove greške su poznate, a sad je red reći u njegovu korist i poneku dobru, naročito kad to zaslužuje. ‘Republika’ će ponedjeljkom u 20 privući publiku i to je recept za budućeg ravnatelja HRT-a, koji neće biti samo ve-de: novac treba ulagati u domaći sadržaj, velik novac u vrhunske produkcije, ali dostatna sredstva i u projekte manjih ambicija. Iz mase će se izroditi kvaliteta, tako vele zakoni dijalektike i velikih brojeva.
Tko to ide svijetom u bijelom odijelu i daje poniženima i uvrijeđenima nadu? Tko to kritizira Washington i Moskvu hodajući Bliskim istokom, održavajući dobre odnose s muslimanima, očijukajući i sa židovima? U kome li je to ljevičarska ideja nadograđena na katoličku osnovu? Tko li to kritizira kapitalizam koji je izmakao kontroli i zagovara prava radnog naroda? Gura nesvrstanost? Promovira bratstvo i jedinstvo? Tko je postao globalna ikona nade, prepoznat u svim narodima i vjerama? Tko će to posjetiti Lesbos, izbjeglice oko kojih bi pola Europe diglo žilet-žicu? To je, pogađate, papa Franjo, koji pokazuje europskim državnicima, kao u Pavlovoj poslanici Titu, kako treba raditi: ‘Govore da poznaju Boga, a djelima ga se odriču; jer su mrski i neposlušni, i ni za kakvo dobro djelo valjani’ (Poslanica Titu, 1:16). Isus pak veli: ‘Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima; Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti.’ (A ne kao neki koji na početku kampanje ostave vrećicu s hranom na kontejneru, pa to rastrube medijima…)
Pretjerana revnost često se izrodi u zlodjelo! Na Prisavlju je u subotu ujutro vladala nebudnost. Urednici su u eter pustili, u izravnom prijenosu, čovjeka koji predstavlja golu suprotnost svemu u što naš Kaptol i naša Vlada vjeruju – građanina Bergoglija, poznatijeg kao papa Franjo. Ukazao se na Lesbosu, okružen gomilom grčkih popova, s kojima je obilazio šatore s izbjeglicama iz Sirije i drugih zemalja regije. U studio je osim Bergoglija, povrh svega, pripušten još jedan opasan ljevičar, Pavle Kalinić, koji je nadugačko i naširoko objašnjavao kako je greška vjerovati da ‘ljudi žele mir’ jer ‘ljudi žele rat, koji donosi profit’. Rukovodeći se heraklitskim načelom prema kojemu je ‘rat otac i gospodar sviju stvari, jedne je učinio gospodarima, a druge robovima’ ovaj je opasni agitator nesmetano širio mržnju prema transnacionalnim kompanijama i drugim gospodarima Hrvatske i ostatka svijeta, a da se voditelji nisu ogradili od te subverzije. Nečuveno! U ovoj je emisiji oboren i jedan hrvatski rekord: mladi klerik Tvrtko Barun, voditelj Isusovačke službe zadužen za izbjeglice, sjedio je u studiju od 9 ujutro do 13.30 popodne, puna četiri i pol sata. Bravo!
U ‘Direktu’ očekuješ rovarenje, ljutu oporbu, urbanu jugoslavizaciju, štos, dosjetku, geg, život, zajebanciju, izvrgavanje ruglu, kritiku, ocrnjivanje, šegu, šoru, ševu i slične fenomene, entitete i pojavnosti – odupiranje tiraniji većinskog mnijenja koje je naš eter pretvorilo u jedan veliki koncelebrirani logor – ali avaj, ni Zoran Šprajc nije odolio izazovu svetog Leopolda Mandića, pa je od svog studija napravio jednu elektronsku sakristiju. Izravna uključivanja s Kaptola, prizori mase koja klizi svome idolu, jednom prilično dobrom čiči, kako se čini, nova javljanja… Nigdje podsjećanja na čuveno poglavlje iz ‘Karamazovih’ u kojemu, nakon smrti sveca, starca Zosime, netko osjeti smrad trupla… Pa zar nije dosta vehabizma na Prvom, Četvrtom, Trećem? Nema dakle lauda za ovaj laudato ‘Direkt’: zaboravimo to što prije i hajmo dalje. Jebiga, događa se i najgledanijima.
Dragan Nikolić napravio je odličan, širokopanoramski dokumentarac o Putinovoj Rusiji najkorektnijom metodom: uzeo je mnoštvo sugovornika najrazličitijih stavova, iskustava i uvjerenja, pustio ih da pričaju o magistralnim temama ove zemlje u fokusu, pa pustio gledateljima da sami donose zaključke kakve god žele. U posljednjih nekoliko godina nijedan europski dokumentarac o Rusiji, prikazan na našim televizijama, nije bio tako korektno napravljen i sam bog zna što je razgnjevilo ruskog ambasadora s kojim je nakon filma obavljen intervju (ruku na srce, nepotreban), ali on je Nikolićev dokumentarac ocijenio zajedljivim riječima tipa ‘više sreće drugi put’. Film je trebao ići na Prvom, a ne na Četvrtom programu, ali dobro, bit će repriza – tko želi, vidjet će ga. U njemu je prikazano mnoštvo kadrova iz manje poznatih kvartova Moskve, a s obzirom na brojnost i stavove sugovornika, očito je da u Rusiji više ne postoji nikakav strah od slobodnog govora – to je samo po sebi indikativno i značajno.
Ilija Ivezić (20. srpnja 1926. – 14. travnja 2016.)
Otišao je Ilija Ivezić, još jedan iz kolone velikih. Besmrtnost je osigurao čuvenom rečenicom: ‘Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali…’ Ta se sentenca zbunjene topline vrtjela na svakoj špici ‘Smogovaca’, remek-djelu naše dječje igrane produkcije. No Ivezić, stara lička korjenika, nije glumac koji se pamti po jednoj ulozi. Već u ‘Prosjacima i sinovima’ (1971.) ostvario je maestralnu ulogu galantara Šunje, upečatljivog epizodista u kolu gorskih tića Matana Špalatrina, dokazujući da nema malih rola nego samo loših glumaca. S licem idealnim za uloge violentnih dinarskih komunista, prosvjetitelja u kožnim mantilima, Ivezić je ostvario dugu seriju dojmljivih portreta, od ‘Lisica’, preko ‘Života sa stricem’, do ‘Zlatnih godina’. Valja tu dodati i ‘Izbavitelja’, Papićevo mračno i točno proročanstvo naših dana. ‘Strašno mi je žao što nisam odigrao neku osjećajnu toplu ulogu, čovjeka koji bi zaplakao, pokazao da je ranjiv, osjetljiv, potrebit. Ja sam veliki emotivac, sentimentalna duša, a uvijek su tražili da utjelovim razbojnika, vojnika, inspektora, policajca, udbaša. Govorili su mi da je to zbog mojih očiju”, požalio se jednom prilikom. Antunu Vrdoljaku, Krsti Papiću i Nikoli Babiću znao je reći da bi silno htio igrati nekog pozitivnog emotivca, u nadi da će dobiti takvu ulogu. ‘E moj Iveziću, nisi ti za to, ti si stvoren za negativca’, rekao mu je Vrdoljak.Uz Ivezića su odrasle i odrastat će generacije. Pamtit ćemo ga po sretnim trenucima koje je priuštio našim djetinjstvima, dok smo, na našu sreću, još bili dovoljno mali za ‘Smogovce’, a nedovoljno veliki za ‘Lisice’.
Republika, HTV 1
Naše, a svjetsko. ‘Republika’ Božidara Domagoja Burića fascinantna je rekonstrukcija povijesti Dubrovnika, koja u svakom kadru pokazuje što se dobiva kao rezultat, kako se to nekoć govorilo, ‘udruživanja rada i sredstava’. ‘Republika’ je valuefor money, nešto što košta i što vrijedi. Igrane scene, kompjutorske simulacije, sugovornici, scenarij, kostimi, rekvizita, animacija, specijalni efekti… na najvišoj su razini. Ova je serija, ridliskotovske estetike, očit šamar brojnim našim autorima koji za isti novac isporučuju neusporedivo skromnije uratke. I inače je hrvatska audiovizualna industrija doživjela primjetan profesionalni skok: serija ‘Da sam ja netko’ Ivone Juke ili ‘Počivali u miru’ Dukića i Vincea na razini su skandinavskih globalnih hitova. Ovu je domoljubno intoniranu seriju producirao Goran Radman – njegove greške su poznate, a sad je red reći u njegovu korist i poneku dobru, naročito kad to zaslužuje. ‘Republika’ će ponedjeljkom u 20 privući publiku i to je recept za budućeg ravnatelja HRT-a, koji neće biti samo ve-de: novac treba ulagati u domaći sadržaj, velik novac u vrhunske produkcije, ali dostatna sredstva i u projekte manjih ambicija. Iz mase će se izroditi kvaliteta, tako vele zakoni dijalektike i velikih brojeva.
RTL Danas
Tko to ide svijetom u bijelom odijelu i daje poniženima i uvrijeđenima nadu? Tko to kritizira Washington i Moskvu hodajući Bliskim istokom, održavajući dobre odnose s muslimanima, očijukajući i sa židovima? U kome li je to ljevičarska ideja nadograđena na katoličku osnovu? Tko li to kritizira kapitalizam koji je izmakao kontroli i zagovara prava radnog naroda? Gura nesvrstanost? Promovira bratstvo i jedinstvo? Tko je postao globalna ikona nade, prepoznat u svim narodima i vjerama? Tko će to posjetiti Lesbos, izbjeglice oko kojih bi pola Europe diglo žilet-žicu? To je, pogađate, papa Franjo, koji pokazuje europskim državnicima, kao u Pavlovoj poslanici Titu, kako treba raditi: ‘Govore da poznaju Boga, a djelima ga se odriču; jer su mrski i neposlušni, i ni za kakvo dobro djelo valjani’ (Poslanica Titu, 1:16). Isus pak veli: ‘Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima; Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti.’ (A ne kao neki koji na početku kampanje ostave vrećicu s hranom na kontejneru, pa to rastrube medijima…)
Studio 4
Pretjerana revnost često se izrodi u zlodjelo! Na Prisavlju je u subotu ujutro vladala nebudnost. Urednici su u eter pustili, u izravnom prijenosu, čovjeka koji predstavlja golu suprotnost svemu u što naš Kaptol i naša Vlada vjeruju – građanina Bergoglija, poznatijeg kao papa Franjo. Ukazao se na Lesbosu, okružen gomilom grčkih popova, s kojima je obilazio šatore s izbjeglicama iz Sirije i drugih zemalja regije. U studio je osim Bergoglija, povrh svega, pripušten još jedan opasan ljevičar, Pavle Kalinić, koji je nadugačko i naširoko objašnjavao kako je greška vjerovati da ‘ljudi žele mir’ jer ‘ljudi žele rat, koji donosi profit’. Rukovodeći se heraklitskim načelom prema kojemu je ‘rat otac i gospodar sviju stvari, jedne je učinio gospodarima, a druge robovima’ ovaj je opasni agitator nesmetano širio mržnju prema transnacionalnim kompanijama i drugim gospodarima Hrvatske i ostatka svijeta, a da se voditelji nisu ogradili od te subverzije. Nečuveno! U ovoj je emisiji oboren i jedan hrvatski rekord: mladi klerik Tvrtko Barun, voditelj Isusovačke službe zadužen za izbjeglice, sjedio je u studiju od 9 ujutro do 13.30 popodne, puna četiri i pol sata. Bravo!
RTL Direkt
U ‘Direktu’ očekuješ rovarenje, ljutu oporbu, urbanu jugoslavizaciju, štos, dosjetku, geg, život, zajebanciju, izvrgavanje ruglu, kritiku, ocrnjivanje, šegu, šoru, ševu i slične fenomene, entitete i pojavnosti – odupiranje tiraniji većinskog mnijenja koje je naš eter pretvorilo u jedan veliki koncelebrirani logor – ali avaj, ni Zoran Šprajc nije odolio izazovu svetog Leopolda Mandića, pa je od svog studija napravio jednu elektronsku sakristiju. Izravna uključivanja s Kaptola, prizori mase koja klizi svome idolu, jednom prilično dobrom čiči, kako se čini, nova javljanja… Nigdje podsjećanja na čuveno poglavlje iz ‘Karamazovih’ u kojemu, nakon smrti sveca, starca Zosime, netko osjeti smrad trupla… Pa zar nije dosta vehabizma na Prvom, Četvrtom, Trećem? Nema dakle lauda za ovaj laudato ‘Direkt’: zaboravimo to što prije i hajmo dalje. Jebiga, događa se i najgledanijima.
Ruski zid, HRT 4
Dragan Nikolić napravio je odličan, širokopanoramski dokumentarac o Putinovoj Rusiji najkorektnijom metodom: uzeo je mnoštvo sugovornika najrazličitijih stavova, iskustava i uvjerenja, pustio ih da pričaju o magistralnim temama ove zemlje u fokusu, pa pustio gledateljima da sami donose zaključke kakve god žele. U posljednjih nekoliko godina nijedan europski dokumentarac o Rusiji, prikazan na našim televizijama, nije bio tako korektno napravljen i sam bog zna što je razgnjevilo ruskog ambasadora s kojim je nakon filma obavljen intervju (ruku na srce, nepotreban), ali on je Nikolićev dokumentarac ocijenio zajedljivim riječima tipa ‘više sreće drugi put’. Film je trebao ići na Prvom, a ne na Četvrtom programu, ali dobro, bit će repriza – tko želi, vidjet će ga. U njemu je prikazano mnoštvo kadrova iz manje poznatih kvartova Moskve, a s obzirom na brojnost i stavove sugovornika, očito je da u Rusiji više ne postoji nikakav strah od slobodnog govora – to je samo po sebi indikativno i značajno.
