Ne mora nužno biti Bernardić

Parlamentarni izbori su daleko pa čelništvu SDP-a i nije trebalo žuriti potpisivati sporazum o suradnji s HSS-om proteklog svibnja. Taj sporazum ionako gotovo ništa ne znači, lako ga je poništiti. I u prethodnom 'pravom' koalicijskom sporazumu prije posljednjih parlamentarnih izbora stoji da stranke potpisnice neće poslije izbora koalirati s HDZ-om pa je svejedno HNS ušao u HNS-ovu koaliciju. I normalno, nikome ništa.

Problem je sada nastao jer zastupnici HSS-a nisu dočekali glasanje o povjerenju premijeru Plenkoviću u noći od petka na subotu nego su, što zbog Martinja koje je bilo u subotu, što zbog navodne bolesti, otišli s te beznadežne saborske rasprave.

Da su znali da će srušiti Plenkovića, valjda bi ostali pa pridonijeli tom padu, ali ovako i sesija i sam glasački čin za koji se znalo kako će završiti nisu imali smisla za bilo koga tko je mogao uhvatiti dobru priliku pa izmigoljiti iz sabornice. Jer, rasprava je bila zaista katastrofalna, opozicija ju je slabo pripremila. Na to smo u posljednjih godinu dana već i navikli. Bilo bi bolje i za Bernardića da je na vrijeme otišao na neko zabavnije mjesto.

Kada se sada ponovno, nakon nekoliko mjeseci, oglasio Ivan Vrdoljak, stari ali i sigurni novi šef HNS-a, bez obzira na averziju koju poslije svih lažnih spinova izaziva kod normalnih ljudi - rekao je i nešto u što se može povjerovati. Realno, koja je bila alternativa HNS-a? Dakle, da HNS nije prešao HDZ-u, „bili bismo 12. stranka u oporbi u društvu s Ivanom Pernarom, Nikolom Grmojom, Davorom Bernardićem i Gordanom Marasom“  kaže Vrdoljak, tražili bi pobjedu na izborima „gdje ne znaš želiš li pobijediti s takvom ekipom. A mi znamo da ne želimo“.

Premda pobjeda izgleda i skroz nemoguća, ne bi partnerima bilo lako pobijediti s Bernardićem kao premijerskim kandidatom. Postavili bi si logično pitanje - a što sad, majko mila?

Jedan od zanimljivijih dijaloga u saborskoj raspravi o Plenkoviću bio je onaj kad je Tomislav Saucha kazao kako ga je Beljak zvao da se ponovno priključi njihovoj strani da bi stvorili novu parlamentarnu većinu, a na njegovo pitanje bi li toj novoj većini na čelu bio Bernardić, Beljak mu je odgovorio da na čelu „ne mora nužno biti Bernardić“.

Mora da je ovaj dijalog malo više uznemirio Bernardića i ljude oko njega nego uzmak Beljakovih ljudi iz sabornice kako bi se kvalitetnije odmorili pred naporno Martinje.

SDP je dosad dvaput osvajao vlast i oba puta u širokim koalicijama. Sada, kada Zlatko Komadina, recimo, predlaže da SDP na sljedeće izbore, pa i one parlamentarne, ide sam, on već sada, dugo vremena prije, traži alibi za budući neuspjeh. Pitanje je što će se sve u budućnosti događati, no HDZ bi se mogao pobijediti ipak samo u široj prijeizbornoj koaliciji. I to ako na čelu - „ne bude nužno“ Bernardić.

Ovako su već mnogi u vrhu SDP-a 'otpisali' ovaj mandat, ne vjeruju da sljedeće izbore mogu dobiti, a kad ih već ne mogu dobiti, onda je najbolje na izbore ići sam. „Vrijeme je da SDP-ovi kadrovi na terenu naplate svoje godine rada za stranku“, kaže Komadina. Ma da, odlično, a čime će to naplatiti? Pobjedom?

Ali i u opoziciji je mnogima jako dobro a biti župan je sjajno. Članstvo se na male apetite u posljednjih godinu, dvije već naviklo.

Spor HSS-a i SDP-a je izglađen, Beljak je priznao grešku a raskida njihove suradnje zasad neće biti. Do neke sljedeće prilike.

Nije sav problem u Bernardiću, ali je slab, nevjerodostojni lider veliki problem ne samo za opoziciju nego za cijelu Hrvatsku.

 

novilist