Teško mi je biti skroman i ne biti tašt. Pročitao sam u jednom komentaru da sam čovjek starog režima, dakle čovjek prošlog vremena. Nostalgičar. U prvi trenutak to me je naljutilo. Valjda sam nedovoljno star da sve shvatim kao šalu, a premlad da sve zaboravim (Ich bin zu alt, um nur zu spielen, Zu jung, um ohne Wunsch zu sein – Goethe, ”Faust”).
Imam 64 godine, a radije bih da se hvali moje iskustvo nego prigovara godinama. Nisam nikada dobio orden. Pisao sam programe raznim strankama kojima nisam bio član. Bio sam u uniformi, ali ne u bitkama. U zatvoru sam bio samo jedan dan (iz političkih razloga 1982.) i jedno popodne radi Varšavske.
Imam i druge kvalifikacije. Napisao sam pet-šet udžbenika, puno knjiga, članaka. Predavao na svjetski važnim sveučilištima. Imam respektabilnu karijeru, naročito zadnjih godina. Dakle, imam iskustva i kvalifikacije za najviše položaje.
O prošlosti govorim kao svjedok, a ne kao optuženi. Doista, što se ja pravim mlad i poletan, a ne ciničan i gorak kako priliči iskustvu. Nisam se čuvao, nisam se skrivao nikada i zato imam pravo reći i neke trenutno nepopularne činjenice koje držim istinama.
Sjećam se promjena vladara i promjene režima. Uvijek su govorili da prethodno nije valjalo. No to nije cijela istima.
Godine 1945. Hrvatska je bila zemlja seljaka, a u četrdeset godina urbanizacije i industrijalizacije potomci seljaka postajali su radnici i građani, njihova djeca imala su besplatnu školu i sigurno zaposlenje. Ministar zdravstva na operaciju nije išao u Austriju. Tada mrska riječ tehnokracija nije smetala da uspješni direktor postane predsjednik vlade.
Najveće plaće mogle su biti četiri puta više od najnižih. Mlade djevojke upućivale su se ginekologu, a ne na ispovijedi. Sportaši nisu postajali robovi posrednika. Danas se i ne zna da odmarališta nisu bila rezidencije uprave i da su djeca išla na more. Ne uvijek baki.
Vjerujem da je bilo bolje dati tvornice radnicima nego državi, koja u nadzorne odbore i uprave postavi političke poslušnike. Samoupravljanje je bilo bolje od državnog planskog sistema. Uostalom, postojalo je stvarno tržište i promišljena ekonomska politika. Bilo je i kolosalnih pogrešaka, političkih tvornica i investicija.
Politički podobni su se laktovima borili za položaje, politika se miješala u svašta. Mediji nisu bili slobodni. Radnici, stvarno ograničeni u odlučivanju, imali su dojam da ih se poštuje, pita za mišljenje ili samo informira.
Ideja o dogovorima proizvođača i potrošača, plave i zelene Hrvatske općenito se smatrala glupom političkom floskulom. No bolje je bilo imati radnički savjet i zbor radnika nego gazdu. Bolje je bilo imati poljoprivredna dobra nego strane kompanije koje cijede znoj i novac seljacima.
Sigurnost, pravo na rad, ravnopravnost žena, jednakost šansi u obrazovanju, putovanja izvan granica, makar u kupovinu, dostupnost informacija, kultura (strani filmovi, glazba, televizijske serija) – nisu bile povlastica već pravo za sve.
U stvarnom životu općenito više je posrijedi bio prezir no strah od politike.
Plaće su bile ispod očekivanja, no sigurne i dovoljne za egzistenciju. Standard je uporno, ali sporo rastao, malo je ljudi išlo na skijanje u Austriju.
I najvažnije: stalno je bilo bolje i ljudi su s pouzdanjem gledali na budućnost, uz objašnjenje da ”sada treba ulagati, štedjeti i odricati se radi napretka, tehnologija i novih generacija“.
Rat je je, usprkos kičastih proslava i nostalgije boraca, bio gotov do kraja šezdesetih, iako su se neki ponašali kao da nije.
Ideja prosvjetiteljstva masa nije bila samo indoktrinacija, s elektrifikacijom i industrijalizacijom. Likovi poput Brešanovog Bukare bili su na vlasti, nije na vlast došao blaženik, već agitator.
Lako se sprdati danas kad uvozimo struju, kupujemo strane proizvode, rasprodajemo imovinu. Napredak se osjetio i neistina je reći da se radilo o mraku, sirotinji i strahu. Napredak se nije uvozio. Nije sve bilo bolje, ali nije to bio mrak istočnih despocija.
Ne idealiziram. Bilo je nepravdi, otimanja i zločina. Možda je društvenih, ekonomskih i sportskih uspjeha bilo, no demokracije nije bilo.
Razdoblja straha od demokracije, jer vladajući su bili svjesni rizika, smjenjivala su se s klimama političke liberalizacije. Izbori su bili lakrdija, a ”demokratski pluralizam socijalističkih interesa“ prazan kao i delegatski sistem.
Politička vlast temeljila se na priznanju Titove karizme. Prosječni ljudi, čak i neprijatelji, poštivali su njegovu političku lukavost, snalaženje. On je nastojao držati pod kontrolom svoje ekstremiste i dogmatike te ih povremeno huškati jedne na druge.
Nastojao je izbjeći temeljne rizike autoritarnosti, no lako je trpio udvorništvo i laskanje. Na njegovom sprovodu ljudi su plakali i iskreno brinuli za budućnost. Na sprovodu su bila četiri kralja, trideset i jedan predsjednik, dvadeset i dva premijera, četrdeset i sedam ministara vanjskih poslova iz suprotstavljenih blokova iz 128 zemalja. Nije vladao Tito jer je imao vojsku, Udbu i partiju, već na temelju slijepe vjere u nadljudske kvalitete i čuda koja je izvodio.
Ja sam bio dijete, ali se ipak dovoljno sjećam. Ljudi su vjerovali da je pošten i skroman, tvrdili da je svima prijatelj.
Moja nona je tvrdila da je Rus jer je bio očajan govornik, prezirao gramatiku i izmišljao nove riječi i fraze.
Prezirao sam štafetu, špalire građana koji mašu zastavicama – tako sam bio odgojen, no ne mogu lagati. Vlast se temeljila na kultu ličnosti.
Zato i mislim da današnje pretjerivanje o krvoločnom zločincu promoviraju ljudi koji to nisu preživjeli, koji su psovali, a bili tiha manjina ili pak bili vremenom i prostorom daleko od tadašnje stvarnosti. Ili oni koji se svete palim spomenicima, cipelare nemoćne i zakašnjelo se prave hrabri.
I zašto bi netko tko misli da je nekad prosvjeta bila dobra, zdravstvo dostupno, zaposlenje sigurno, socijalne razlike male – bio čovjek prošlosti.
Nije sve valjalo niti je sve bilo zločinački loše.
Shvaćam da sam opasan jer sam živ čovjek bez predrasuda i nesklon razmetanju stigmama, zapravo svjedok koji zna da je vulgarni antikomunizam laž i predrasuda američke provincije. Osjećam se kao starac iz Orwellove ”1984.” koji se sjeća kako se i prije revolucije točila piva u čaše od pinte.
Opasan je jer ne može reći da nije bilo tako. I ja sam opasan jer se sjećam štošta, i dobrog i lošeg, iz prošlosti. Na istinu nema monopola, za umjerenost postoji potreba. I pravilo: s prljavom vodom ne bacajte i dijete. I u komunizmu je bilo piva. Domaćeg piva.
autograf
Imam 64 godine, a radije bih da se hvali moje iskustvo nego prigovara godinama. Nisam nikada dobio orden. Pisao sam programe raznim strankama kojima nisam bio član. Bio sam u uniformi, ali ne u bitkama. U zatvoru sam bio samo jedan dan (iz političkih razloga 1982.) i jedno popodne radi Varšavske.
Imam i druge kvalifikacije. Napisao sam pet-šet udžbenika, puno knjiga, članaka. Predavao na svjetski važnim sveučilištima. Imam respektabilnu karijeru, naročito zadnjih godina. Dakle, imam iskustva i kvalifikacije za najviše položaje.
O prošlosti govorim kao svjedok, a ne kao optuženi. Doista, što se ja pravim mlad i poletan, a ne ciničan i gorak kako priliči iskustvu. Nisam se čuvao, nisam se skrivao nikada i zato imam pravo reći i neke trenutno nepopularne činjenice koje držim istinama.
Najveće plaće mogle su biti četiri puta više od najnižih. Mlade djevojke upućivale su se ginekologu, a ne na ispovijedi. Sportaši nisu postajali robovi posrednika. Danas se i ne zna da odmarališta nisu bila rezidencije uprave i da su djeca išla na more. Ne uvijek baki
Sjećam se promjena vladara i promjene režima. Uvijek su govorili da prethodno nije valjalo. No to nije cijela istima.
Godine 1945. Hrvatska je bila zemlja seljaka, a u četrdeset godina urbanizacije i industrijalizacije potomci seljaka postajali su radnici i građani, njihova djeca imala su besplatnu školu i sigurno zaposlenje. Ministar zdravstva na operaciju nije išao u Austriju. Tada mrska riječ tehnokracija nije smetala da uspješni direktor postane predsjednik vlade.
Najveće plaće mogle su biti četiri puta više od najnižih. Mlade djevojke upućivale su se ginekologu, a ne na ispovijedi. Sportaši nisu postajali robovi posrednika. Danas se i ne zna da odmarališta nisu bila rezidencije uprave i da su djeca išla na more. Ne uvijek baki.
Vjerujem da je bilo bolje dati tvornice radnicima nego državi, koja u nadzorne odbore i uprave postavi političke poslušnike. Samoupravljanje je bilo bolje od državnog planskog sistema. Uostalom, postojalo je stvarno tržište i promišljena ekonomska politika. Bilo je i kolosalnih pogrešaka, političkih tvornica i investicija.
Politički podobni su se laktovima borili za položaje, politika se miješala u svašta. Mediji nisu bili slobodni. Radnici, stvarno ograničeni u odlučivanju, imali su dojam da ih se poštuje, pita za mišljenje ili samo informira.
Ideja o dogovorima proizvođača i potrošača, plave i zelene Hrvatske općenito se smatrala glupom političkom floskulom. No bolje je bilo imati radnički savjet i zbor radnika nego gazdu. Bolje je bilo imati poljoprivredna dobra nego strane kompanije koje cijede znoj i novac seljacima.
Sigurnost, pravo na rad, ravnopravnost žena, jednakost šansi u obrazovanju, putovanja izvan granica, makar u kupovinu, dostupnost informacija, kultura (strani filmovi, glazba, televizijske serija) – nisu bile povlastica već pravo za sve.
Imam i druge kvalifikacije. Napisao sam pet-šet udžbenika, puno knjiga, članaka. Predavao na svjetski važnim sveučilištima. Imam respektabilnu karijeru, naročito zadnjih godina. Dakle, imam iskustva i kvalifikacije za najviše položaje
U stvarnom životu općenito više je posrijedi bio prezir no strah od politike.
Plaće su bile ispod očekivanja, no sigurne i dovoljne za egzistenciju. Standard je uporno, ali sporo rastao, malo je ljudi išlo na skijanje u Austriju.
I najvažnije: stalno je bilo bolje i ljudi su s pouzdanjem gledali na budućnost, uz objašnjenje da ”sada treba ulagati, štedjeti i odricati se radi napretka, tehnologija i novih generacija“.
Rat je je, usprkos kičastih proslava i nostalgije boraca, bio gotov do kraja šezdesetih, iako su se neki ponašali kao da nije.
Ideja prosvjetiteljstva masa nije bila samo indoktrinacija, s elektrifikacijom i industrijalizacijom. Likovi poput Brešanovog Bukare bili su na vlasti, nije na vlast došao blaženik, već agitator.
Lako se sprdati danas kad uvozimo struju, kupujemo strane proizvode, rasprodajemo imovinu. Napredak se osjetio i neistina je reći da se radilo o mraku, sirotinji i strahu. Napredak se nije uvozio. Nije sve bilo bolje, ali nije to bio mrak istočnih despocija.
Ne idealiziram. Bilo je nepravdi, otimanja i zločina. Možda je društvenih, ekonomskih i sportskih uspjeha bilo, no demokracije nije bilo.
Vjerujem da je bilo bolje dati tvornice radnicima nego državi, koja u nadzorne odbore i uprave postavi političke poslušnike. Samoupravljanje je bilo bolje od državnog planskog sistema. Uostalom, postojalo je stvarno tržište i promišljena ekonomska politika. Bilo je i kolosalnih pogrešaka, političkih tvornica i investicija
Razdoblja straha od demokracije, jer vladajući su bili svjesni rizika, smjenjivala su se s klimama političke liberalizacije. Izbori su bili lakrdija, a ”demokratski pluralizam socijalističkih interesa“ prazan kao i delegatski sistem.
Politička vlast temeljila se na priznanju Titove karizme. Prosječni ljudi, čak i neprijatelji, poštivali su njegovu političku lukavost, snalaženje. On je nastojao držati pod kontrolom svoje ekstremiste i dogmatike te ih povremeno huškati jedne na druge.
Nastojao je izbjeći temeljne rizike autoritarnosti, no lako je trpio udvorništvo i laskanje. Na njegovom sprovodu ljudi su plakali i iskreno brinuli za budućnost. Na sprovodu su bila četiri kralja, trideset i jedan predsjednik, dvadeset i dva premijera, četrdeset i sedam ministara vanjskih poslova iz suprotstavljenih blokova iz 128 zemalja. Nije vladao Tito jer je imao vojsku, Udbu i partiju, već na temelju slijepe vjere u nadljudske kvalitete i čuda koja je izvodio.
Ja sam bio dijete, ali se ipak dovoljno sjećam. Ljudi su vjerovali da je pošten i skroman, tvrdili da je svima prijatelj.
Moja nona je tvrdila da je Rus jer je bio očajan govornik, prezirao gramatiku i izmišljao nove riječi i fraze.
Prezirao sam štafetu, špalire građana koji mašu zastavicama – tako sam bio odgojen, no ne mogu lagati. Vlast se temeljila na kultu ličnosti.
Zato i mislim da današnje pretjerivanje o krvoločnom zločincu promoviraju ljudi koji to nisu preživjeli, koji su psovali, a bili tiha manjina ili pak bili vremenom i prostorom daleko od tadašnje stvarnosti. Ili oni koji se svete palim spomenicima, cipelare nemoćne i zakašnjelo se prave hrabri.
Politička vlast temeljila se na priznanju Titove karizme. Prosječni ljudi, čak i neprijatelji, poštivali su njegovu političku lukavost, snalaženje. On je nastojao držati pod kontrolom svoje ekstremiste i dogmatike te ih povremeno huškao jedne na druge
I zašto bi netko tko misli da je nekad prosvjeta bila dobra, zdravstvo dostupno, zaposlenje sigurno, socijalne razlike male – bio čovjek prošlosti.
Nije sve valjalo niti je sve bilo zločinački loše.
Shvaćam da sam opasan jer sam živ čovjek bez predrasuda i nesklon razmetanju stigmama, zapravo svjedok koji zna da je vulgarni antikomunizam laž i predrasuda američke provincije. Osjećam se kao starac iz Orwellove ”1984.” koji se sjeća kako se i prije revolucije točila piva u čaše od pinte.
Opasan je jer ne može reći da nije bilo tako. I ja sam opasan jer se sjećam štošta, i dobrog i lošeg, iz prošlosti. Na istinu nema monopola, za umjerenost postoji potreba. I pravilo: s prljavom vodom ne bacajte i dijete. I u komunizmu je bilo piva. Domaćeg piva.
autograf
