Ne ulazeći uopće u proceduru i sadržaj kurikularne reforme, činjenica da su se 1. lipnja 2016., na "najmasovnijem prosvjedu nakon onog za Radio 101", mnogi deklarirani ljevičari, čak i neki koji se inače svrstavaju "ljevije od ljevice", našli na istoj strani s Kolindom Grabar-Kitarović, Emilom Tedeschijem i medijskim perjanicama kvazidemokratskog neoliberalizma, kao što su RTL, Jutarnji list i 24 sata, ne smije biti tek predmetom čuđenja, nego mora biti i predmetom analize, jer ona ima svoju povijest.
Situacija je, čini se, ozbiljna. Svjetski mediji, a time možda i svjetska javnost, uznemireni su činjenicom da euro-američki Zapad, koji je još uvijek motor i mjerilo svih svjetskih zbivanja, ozbiljno skreće udesno. Pritom je Amerikanac Donald Trump, razumljivo, najvidljiviji lik, ali itekako su vidljivi i izrazito desničarski vlastodršci u Mađarskoj, Poljskoj, Turskoj i nekim drugim EU-NATO državama. U Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji i Grčkoj, da spomenem samo neke "civilizirane zemlje" Europe, ekstremna desnica se "mejnstrimizirala" i više nije nezamislivo da bi mogla osvojiti vlast. Stoga su posve pogrešne one kritike hrvatske vlasti koje govore da likovi poput Karamarka, Hasanbegovića i Tepeša nisu "europski" i da nas udaljavaju od "svijeta". Isto važi i za europskounijsku uzdanicu u Srbiji, Aleksandra Vučića, kao i za trogloditsko bosanskohercegovačko vodstvo. Ne samo da je Hrvatska potpuno u skladu s europskim i svjetskim gibanjima, nego je ono što se trenutno zbiva u Hrvatskoj, Europi i svijetu u skladu s većim dijelom globalne povijesti. Ako bismo pojmove "lijevo" i "desno" protegnuli i na period prije njihova nastanka, mogli bismo reći da su lijeve tendencije bile, zapravo, povijesni incidenti u dominantno desničarskom sociopolitičkom razvoju čovječanstva. Ne treba valjda lijepe europske duše, koje se danas zgražaju nad Viktorom Orbánom ili Norbertom Hoferom, podsjećati na to da su i fašizam i nacizam i njima srodna zla eminentno europski izumi, izrasli u srcu Europe i europejstva.
Ali nije mi namjera da ovdje ispisujem povijest desničarske bolesti čovječanstva, niti da detaljno opisujem što se sve zbiva na desnome polu političkog spektra. Više me zanima kakva je odgovornost ljevice za recentni rast i razvoj desnice te što se, pod utjecajem tih trendova i općenito, zbiva na ljevici i s ljevicom.
Globalno, europski
Za istraživanje aktualne situacije posebno je zanimljiv slučaj Njemačke, za koju se donedavno činilo da je cijepljena protiv ekstremno-desničarskih bolesti zbog svoga iskustva iz razdoblja nacionalsocijalizma i Drugog svjetskog rata, zbog antisemitizma i Holokausta, zbog kasnije denacifikacije i tabuiziranja bilo kakvih rasističko-nacionalističkih stremljenja, što se ne odnosi samo na javni diskurs nego i na privatne razgovore među običnim ljudima. No baš se Njemačka u posljednjih nekoliko godina "oslobodila" i prometnula u poligon za ispitivanje granica tolerancije na ekstremno-desničarski govor mržnje i odgovarajuće akcije, i to ne samo u nekim opskurnim krugovima i u ograničenom opsegu (npr. neprikriveno nacistička NPD - Nacionalno-demokratska partija Njemačke djeluje još od 1960-ih), nego i u socijalnom i političkom mainstreamu. Potaknuta prvenstveno izbjegličkim valovima, ali i općenito oficijelnom pro-imigrantskom politikom, kao i ekonomskom krizom te europskounijskim (neo)liberalnim politikama, u Njemačkoj se pojavila i nevjerojatno brzo etablirala krajnje desna opozicija koja, ne posve neopravdano, računa i na dolazak na vlast. Prvo građanski pokret Pegida (Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes; Patriotski Europljani protiv islamiziranja Zapada), a zatim s njime povezana politička stranka AfD (Alternative für Deutschland; Alternativa za Njemačku) - nalik na udrugu U ime obitelji i stranku Hrast u Hrvatskoj. Ono što je najupečatljivije u slučaju Pegide i AfD-a jest da su oni mrtvi-hladni odbacili neka od, ne samo u Njemačkoj, uvriježenih pravila političke igre, primjerice, liberalnu političku korektnost i zabranu svega što bi imalo nalikovalo na netoleranciju, diskriminaciju, šovinizam, rasizam i nacizam. I umjesto da zbog toga naiđu na osudu većine i budu izgurani na marginu političke scene, oni dospijevaju u središte: "sasvim normalni građani" priključuju im se, a političari (konzervativci, liberali, socijaldemokrati) zbunjeno gledaju što se zbiva i nemoćno sliježu ramenima.
Kad Heinrich Wefing, u članku Posljednji poziv na buđenje (Die Zeit, 25. 5. 2016.), kaže: "Da se patetično izrazim: prvi put nakon mnogo vremena liberali se moraju boriti. Više se ne radi o suptilnim ograničavanjima individualnih sloboda, nego se ponovno radi o slobodi samoj", to zaista zvuči samo patetično i nije jasno kojim bi se to oružjem liberali mogli boriti protiv desničara kad su upravo oni svojom ideologijom i politikom omogućili ovaj zabrinjavajući uspon desnice. Jednako je patetičan i vapaj Thomasa Assheuera (u članku Autoritarna ponuda, Die Zeit, 25. 5. 2016.): "Što je onda još Zapad? Što ostaje od njegove srčike, od prosvijećenog, liberalnog društva? (...) Počinje li pad liberalizma, prividno nepobjedive veze između demokracije i kapitalizma?". Ovo se pitanje postavlja prekasno. To što, tek nakon razorne eksplozije desnice, 2016. godine netko uviđa da "nigdje nije zapisano da liberalnoj ekonomiji pripada i liberalni politički sistem" (Assheuer) ljevičarima može samo izmamiti gorak osmijeh, jer upozorenja na antidemokratsku, fašističku srž kapitalizma nisu od jučer i spadaju u osnovnu opremu ljevičarske (bilo marksističke ili anarhističke) analize i kritike. "Prosvijećeni liberali" mogu samo još jadikovati jer oni nemaju "alternative za Njemačku". "Bolja liberalna demokracija" i "bolji kapitalizam" čista su utopija, a ekstremnodesničarski Frankenstein izašao je iz njihovog neoliberalnog laboratorija. To (auto)kritički primjećuje i sam Assheuer: "Novi autoritarci nisu nikakvi vanzemaljci, oni ne dolaze s nekog drugog planeta, oni dolaze iz središta društva."
Kako pokazuju i brojni članci poput Assheuerovog i Wefingovog, u liberalnim redovima zavladala je panika. No liberali nisu u stanju ni da objasne ono što se trenutno zbiva, a kamoli da ponude nešto drugačije i da se na tom tragu mobiliziraju široke narodne mase na nekoj novoj platformi. Tome je tako zato što liberali - jednako kao i "autoritarci" i "totalitarci" - imaju strah od naroda, tj. smatraju da narod zapravo nije sposoban da vlada i, još gore, da su narod i vladavina naroda opasni. Naravno da će se svaki "uljuđeni, liberalni Zapadnjak" zgražati nad svakom naznakom autoritarizma i totalitarizma, ali će svejedno tolerirati raznorazne tiranije na Istoku, ako ne ugrožavaju Zapad i interese Zapada (prvenstveno one ekonomske). Međutim, ono što nitko od njih neće izreći jest da na Zapadu poželjna alternativa prijetećim totalitarnim, autoritarnim i tiranskim vladavinama, prema njima, nije istinska demokracija, nego zapadnjačka verzija "demokracije" u vidu partitokracije, odnosno "liberalne" oligarhije i plutokracije. Zato zapadnjački liberali prikazuju (radikalno)ljevičarske prijedloge kao put u fašizam; ljevica, koliko god bila neorganizirana i nejaka, sa svojim je (radikalno)demokratskim idealima još uvijek prijetnja liberalima. Tim više što se pokazuje da upravo (neo)liberalistička politika otvara put za naci-fašističke pokrete, kako zbog poticanja "anacionalne" kapitalističke globalizacije, tako i zbog podržavanja modela "elita versus narod", koji slično kao i kod autoritarne desnice znači nepovjerenje u narod, strah od naroda i gušenje naroda. Ukratko, da je tzv. liberalna demokracija zaista, a ne tek deklarativno i nominalno, težila demokraciji i da nije sistematski uništavala ljevicu, danas ne bi imala tako snažnu desnicu. No, očito je tako moralo biti, jer kapitalizmu, s kojim je "liberalna demokracija" skopčana, očito više odgovara nedemokratska vladavina koja će tolerirati kapitalizam, nego ljevičarski fundirana demokracija koja je nepodnošljiva s kapitalizmom.
Nažalost, udaljavanje od naroda pronalazimo i na ljevici. Udaljavanje ljevice od naroda djelomično je prouzročeno strahom ljevičara da će biti optuženi za "populizam" (a njega se predstavlja kao direktan ulaz u fašizam, umjesto kao šansu za demokraciju), što je jeftin, ali uspješan trik vladajućeg sistema. No nije to i jedini uzrok udaljavanja ljevice od naroda; treba također uzeti u obzir često tehniciziranje i birokratiziranje organizacije i aktivnosti na ljevici, kao i pretjerano teorijsko cjepidlačenje koje vodi kako u samosvrhoviti i besplodni intelektualizam (udaljavajući se od jasnih principa koje se može prevesti u motivacijske parole), tako i u jednako samosvrhovito i besplodno strančarenje (poslovica "Dva Hrvata - tri stranke", primijenjena na ljevicu, može glasiti "Dva ljevičara - četiri organizacije i osam frakcija").
Spomenuti problem tehniciziranja i birokratiziranja ljevice nije od jučer. Povijest internacionala, a u nastavku na to i povijest boljševizma i staljinizma, dovoljno govore o tome. No još i danas se na ljevici često nailazi na reduciranje socijalne i političke borbe na puku igru moći, tj. pronalazi se jedna mehanicistički pojmljena, obezduhovljena politika koja je lišena ideala i vrijednosti.
Premda će to mnogim ljevičarima zazvučati blasfemično: upravo u tom aspektu ljevica bi mogla nešto naučiti od desnice. Desnica, čije se jačanje danas može pratitigolim okom, pronašla je uspješan model: najprije analiza i objašnjenje frustrirajuće situacije, što je moguće jednostavnijim vokabularom, zatim interpretacija problema i prijedlog rješenja na etičkoj razini, s obzirom na određeni svjetonazor i moralne principe, a naposljetku prijenos tog svjetonazora i tih principa i prijedloga u polje socijalne i političke borbe, uz paralelno građenje i jačanje zajedništva među što širim krugom ljudi i zajednice kao moralnog, socijalnog, političkog i povijesnog subjekta. Osim toga, desnica je uspješna u organiziranju, koje se često predstavlja kao nehijerarhijsko (jer ispod vođe, ili nekoliko vođa, vlada neka vrsta "horizontalne demokracije"), pozivajući na disciplinu, koja nije stvar straha od sankcija za (ne)djelovanje, nego stvar odgovornosti i osjećaja smislenosti zajedničkog pothvata, što također implicira imperativ dosljednosti i vjerodostojnosti te ustrajnost.
U tom smislu, posebno je poučan jedan intervju s Marcom Jongenom koji je predstavljen kao "filozofska glava Alternative za Njemačku" (Die Zeit, 25. 5. 2016.). Četrdesetsedmogodišnji Jongen nipošto se ne uklapa u sliku desničara kao odbojnog "mračnjaka" i "ognjištara" koji, zadrigao od piva, s kamaradima priprema revoluciju u nekoj bavarskoj krčmi. Deklarira se, uz malo autoironije, kao "avangardni konzervativac", a za konzervativizam kaže da to znači "kretati se uvijek u blizini empirije, poštovati konkretne tradicije i biti skeptičan spram apstraktnih konstrukcija". Ujedno, dakle, "empirijski" se boriti protiv gubitka njemačkog jezika, njemačke kulture, njemačke države i "nijemstva" općenito, koji su ugroženi kako imigrantima, Turcima, Arapima i Afrikancima, tako i "nenarodnom" Europskom unijom, za koju Jorgen kaže: "EU se iz korisne ekonomske zajednice pretvorila u instancu koja mimo volje naroda preuzima na sebe njihova prava suvereniteta i konstruira jednu superdržavu koja više nije demokratska - EUSSSR."
Marc Jongen (Foto: Robin Krahl, Wikipedia)
Jorgen se relativno nedavno počeo baviti politikom, a prije toga je ostvario znanstvenu i sveučilišnu karijeru na uglednoj Državnoj visokoj školi za oblikovanje u Karlsruheu (HfG). Kao učenik i asistent vjerojatno najpopularnijeg njemačkog filozofa današnjice, Petera Sloterdijka, Jongen se bavi uglavnom estetikom i filozofijom politike. Kao svoje motive za politički angažman navodi islamistički teror, financijsku krizu i izbjegličku krizu, ali i politiku vlade Angele Merkel, kršćanskih demokrata i socijaldemokrata, koje on - dakako, posve neutemeljeno - naziva "ljevičarskim radikalima", igrajući na kartu zazora spram "radikalnih ljevičara" u njemačkoj javnosti, još od šezdesetih/sedamdesetih/osamdesetih i terorističkih akcija Frakcije Crvene armije (RAF). Prezentira se kao da ne ulazi u sferu politike s ambicijom da postane profesionalni političar, nego zato što "mora", zato što je osjetio "poziv". Teorijski je potkovan, ali i narodski jasan; govori ono što "Jedermann" misli, ali ne zna ili se ne usudi izreći; poziva se na "tradiciju" i "zdrav razum"; ne problematizira problematične stavove i normalizira nenormalne stavove. Nešto poput njemačkog Nine Raspudića. Među svojim filozofskim uzorima, očekivano, ističe Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea, te dodaje: "u rijetkoj vrsti živućih filozofa Peter Sloterdijk imao je najveći utjecaj na mene".
Odnos učitelja i učenika mogao bi se koristiti i kao metafora za odnos "prosvijećene, liberalne" Njemačke i AfD-a, tj. krajnje desnice, jer ako učitelj/Njemačka neće da govori o gorućim društvenim problemima (ili o njima govori prilično nejasno, ne izvlačeći radikalne zaključke), učenik/AfD hoće da govori bez pardona i na sav glas. Na pitanje kako Sloterdijk gleda na njegov politički angažman, Jongen odgovara: "Imao je nekoliko izjava o tome, koje nisu baš bile prijateljske. Također, kako je poznato, kritički gleda na AfD. Međutim, moj je dojam da njegova očitovanja o izbjegličkoj krizi nisu tako daleko od onoga što ja govorim i što je pozicija AfD-a. A to je naposljetku važnije i učinkovitije negoli njegova ili moja osobna stajališta." A kakva su njegova osobna, filozofska i politička stajališta?
O AfD-u i njegovim ciljevima: "Pronašao sam za sebe formulu: mi smo "lobi naroda", a ne pojedinih interesnih grupa. Mi gledamo na zajedničko dobro."
O usponu desnice: "Ako vlada građanima nešto nameće odozgo, nužno rastu pobunjeničke energije."
O narodu: "Pitanje o narodu jedno je skoro već metafizičko pitanje, a kao i sva druga pitanja ovog tipa, lako može dovesti do totalitarnih odgovora. U empirijskoj zbilji leži prava opasnost, ali ne opasnost totalitarnog otimanja moći od naroda, nego upravo suprotno, opasnost raspršivanja u suviše pojedinačnih interesa koji na kraju ne rade na dobro cjeline. (...) Već dugo se nalazimo u historijskoj fazi razlike i neidentiteta, odvraćanja od vlastitoga. Ova je faza očito dospjela do svoga kraja, jer iz nje više ne proizlazi ništa produktivno. Sada ulazimo u novu identitetsku fazu. Toga se ne moramo bojati, jer glavna opasnost danas nije u tome da se zamrznemo u identitetu i da padnemo u neki agresivni nacionalizam, nego u tome da potpuno izgubimo ono vlastito."
O prijetnjama narodu i viziji renesanse naroda: "Činimo od sebe robove imigranata da bismo slavili kult dobrodošlice, premda su oni došli kod nas sasvim na svoju ruku. (...) Ono vlastito dospijeva u opasnost zbog onog stranog, iz čega onda izrasta politička motivacija da se za vlastito zauzme. Pozitivna je vizija gotovo banalna: kulturno i privredno cvjetajuća zemlja koja živi u miru sa svojim susjedima i ne mora se brinuti o preživljavanju i budućnosti."
S obzirom na to, Jörg Lau (Die Zeit, 12. 5. 2016.) dobro opisuje prednosti "novih autoritaraca": "Oni njeguju snažan jezik. Oni su ljevici preoteli retoriku otpora. Oni govore o alternativama postojećem. (...) Slobodni svijet još nije shvatio da se tu nalazi pravi izazov, a ne u konfrontaciji Zapada s islamom. (...) Jer u jednome je autoritarna ponuda posvuda ista: ona obećava drugačiji politički poredak, i to vladanje bez filtera, bez institucionalne zadrške i kompromisa - novu vrstu direktne demokracije, koju se shvaća kao plebiscitarno potvrđeno jedinstvo vlasti i naroda. (...) Autoritarno obećanje glasi: ja osjećam tvoju bol. Ja te štitim. Kod mene opet dolaziš na svoje."
Suviše je jednostavno objašnjenje recentnog uspona desnice to da desnica uspješno okuplja, kondenzira i mobilizira mase na liniji prijatelj-neprijatelj, tj. da u pravo vrijeme bira pravog neprijatelja i zaoštrava antagonizme među različitim socijalnim grupama, predstavljajući se kao jedina alternativa zlu. To jest donekle točno, ali ne radi se samo o dobrom izboru neprijatelja (drugo, različito, strano, opasno), nego i o tome da desnica zbunjenim, a nezadovoljnim ljudima dobro pokazuje da postoje prijatelji (isto, moje, naše, zajedničko). Ona dobro bira točke okupljanja, susretanja i zajedničkosti, nudi "viši smisao" bijednom individualnom životu, ističući u prvi plan vrijednosti koje neupitno treba čuvati i promicati, jer bez njih nema "nas", vrijednosti koje su vodilja i ideal, koje nadilaze moju pojedinačnu egzistenciju, pa i egzistenciju svih nas sada i ovdje, vrijednosti za koje se isplati i ginuti.
Sve što sam rekao za današnju desnicu vrijedi i za negdašnju ljevicu, jer ona je nekoć bila uspješna upravo zbog onog modusa operandi koji danas koristi desnica, ali je njezina komparativna prednost pred bilo kakvom desnicom to što je njezina potencijalna baza mnogo šira, odnosno to što ona nije isključujuća, nego je upravo sve-uključujuća. Desnica svoj humanizam mora izmišljati i uz veliki ga napor dokazivati, a ljevici je humanizam inherentan, njezine vrijednosti nisu partikularne, nego univerzalne.
Međutim, da bi povratila dah i krenula naprijed, ljevica bi se (u čitavom potezu od opreznijeg socijalizma do radikalnijeg anarhizma) najprije trebala reorijentirati s točaka razmimoilaženja na točke susretanja te se konsolidirati oko onoga što je nedvojbeno ljevičarsko, a što još uvijek pokrivaju pojmovi slobode, jednakosti i solidarnosti. Osmišljavanje i dosljedno ozbiljenje inkluzivnog (umjesto ekskluzivnog), internacionalnog (umjesto nacionalnog), zajedničkog (umjesto privatnog) i univerzalnog (umjesto partikularnog) treba pri tome biti orijentir i ujedno korektiv za sva "desna skretanja". Kako za samu ljevicu, tako i za društvo općenito, otrežnjujuće zvuči jednostavna konstatacija koju je izrekla američka, chicana teoretičarka Gloria E. Anzaldúa: ranije smo se "borili s priznavanjem različitosti u kontekstu zajedničkog Danas se hvatamo u koštac s priznavanjem zajedničkoga u kontekstu različitosti."
Uvažavanje različitosti i inzistiranje na zajedničkome ne impliciraju "liberalno" toleriranje onih tendencija i aktivnosti koje su protivne gore spomenutim temeljnim (i minimalnim) kriterijima za procjenu ljevičarstva. One se samoisključuju iz pojma "lijevoga" odustajanjem od navedenih principa i priklanjanjem suprotnim principima. Tako gledajući, jasno je zašto npr. François Hollande, Sigmar Gabriel ili Zoran Milanović nisu ljevičari, koliko god ih neki još uvijek titulirali kao ljevičare. Takvo neopravdano tituliranje - i u svijetu (gdje se ljevičarima naziva čak i Baracka Obamu i Joséa Manuela Barrosa) i kod nas (gdje će Milan Ivkošić ljevičarem nazvati i Radimira Čačića) - svakako unazađuje ionako unazađenu ljevicu, ali problem nije samo u javnom (u prvom redu medijskom) imenovanju i dodjeljivanju "počasnoga zvanja" ljevičara. Problem je i u samoj ljevici koja se tome nije dovoljno suprotstavljala ni na nominalnoj, ni na konceptualnoj, ni na sadržajnoj razini, nego je tome čak i doprinosila.
Tako veliki dio odgovornosti za aktualni uspon desnice - uz gore spomenute liberale - snosi ljevica koja je, umjesto radikalizacije (ne samo retorike nego i analiza, stajališta, zahtjeva i borbe), išla na ublažavanje, na prilagodbu vladajućem sistemu i njegovoj ideologiji, odnosno postrevolucionarnom "duhu vremena". To nije započelo tek u 1990-ima, nakon raspada "socijalističkog bloka" u koji su mnogi zapadnjački ljevičari neopravdano gledali kao u životodajno izlazeće sunce. Propast ljevice započela je mnogo ranije, s pretakanjem revolucionarnih zahtjeva u kotao socijaldemokracije koja jest, doduše, bila zaslužna za stvaranje kratkotrajne "države blagostanja", ali ju nije mogla sačuvati. a pogotovo ne unapređivati, jer je kapitalizam, koji je dopustio nastanak "države blagostanja" i stoga definirao pravila igre, tražio sve veće ustupke, na što je socijaldemokracija poslušno pristajala.
No nestajanje "države blagostanja" i pad popularnosti socijaldemokracije za ljevicu nisu trebali predstavljati problem, kao ni nestajanje "socijalističkog bloka" i pad kvazi-socijalističkih i kvazi-komunističkih autoritarnih režima. To je za istinsku ljevicu trebala biti nova šansa: trebala se, oslobođena kvazi-ljevičarskih tendencija, partija i režima, posvetiti obnovi ljevičarskih ideala i intenziviranju ljevičarske socijalno-političke borbe. To se donekle i događalo s, manje ili više radikalnim, lijevo orijentiranim protestnim pokretima diljem svijeta u posljednjih petnaestak godina, koji su popularizirali ideju direktne demokracije i napravili određene pomake na tom planu.
Što će biti od toga - teško je prognozirati. Slovenski sociolog Rastko Močnik, u nedavnom intervjuu Globusu (20. 5. 2016.), rekao je: "Taj horizontalizam mi je simpatičan, jer to je neposredna demokracija, stvaranje novih oblika odlučivanja i mislim da je to budućnost čovječanstva, ako postoji neka budućnost. Ali, to uopće nije efikasno, nije učinkovito. Ne može se postići promjena bez ozbiljnije, strukturirane organizacije." S time se potpuno slažem, osim ako se ovdje pod "ozbiljnijom, strukturiranom organizacijom" ne misli na klasičnu boljševičku partiju koja će usisavati manje lijeve organizacije i istrebljivati one koji joj se ne podvrgnu. Taj model pokazao se lošim; morat će se isprobati drugi organizacijski modeli. Močnik s pravom kaže da "otpor unutar granica samo jedne države više nije uspješan, pogotovo ne u parlamentarnom sistemu", ali internacionalizam o kojem on govori nije u suprotnosti s naglašenim lokalizmom direktnodemokratskih gibanja, odnosno s onim što je engleski teoretičar i anarhist Colin Ward (u svom članku Anarhizam kao teorija organizacije iz 1966.) istaknuo kao četiri principa po kojima bi trebale biti formirane anarhističke zajednice, ali i ljudske, društvene zajednice općenito: dobrovoljnost, funkcionalnost, privremenost i malenost. Golemi socijalni pokreti ili goleme zajednice, koje se percipira kao vječne i u koje se ne stupa dobrovoljno nego prisilno ili po nekoj inerciji, zapravo nisu funkcionalni i moraju se održavati silom, a nasilje koje proizlazi iz principa moći, hijerarhije i autoriteta ono je što svaka lijeva opcija mora prije ili kasnije dekonstruirati, jer u suprotnome će ju to progutati.
Lokalno, hrvatski
Posljednju fazu propadanja ljevice u Hrvatskoj - odnosno rapidno slabljenje onih snaga koje su, s obzirom na svoja temeljna uvjerenja, trebale biti osnovicom izgradnje jedne nove, postsocijalističko-postjugoslavenske ljevice, koja bi u zaoštrenom obliku istaknula i branila ljevičarske ideale, lišena njihovog krivog interpretiranja i zloupotrebe - možemo pratiti od početka devedesetih do danas. Takoreći, od Sorosa do Jokića.
Ne ulazeći uopće u proceduru i sadržaj kurikularne reforme, činjenica da su se 1. lipnja 2016., na "najmasovnijem prosvjedu nakon onog za Radio 101", mnogi deklarirani ljevičari, čak i neki koji se inače svrstavaju "ljevije od ljevice", našli na istoj strani s Kolindom Grabar-Kitarović, Emilom Tedeschijem i medijskim perjanicama kvazidemokratskog neoliberalizma, kao što su RTL, Jutarnji list i 24 sata, ne smije biti tek predmetom čuđenja, nego mora biti i predmetom analize, jer ona ima svoju povijest.
Foto: Marina Kelava
Svojevremeni pristanak domaćih ljevičara na nemoralne ponude Georgea Sorosa i njemu sličnih "filantropa", američke vlade i Europske unije razumljiv je utoliko što su slabašne ljevičarske inicijative trebale, kao i uvijek, određenu materijalnu podršku, posebno zato što je istovremeno tuđmanovska autoritarna vlast aktivno radila na gušenju svake, pogotovo lijeve opozicije. No, pod parolom "bolje globalna liberalna demokracija i globalni neoliberalni kapitalizam, nego njihova pervertirana hrvatska inačica" činili su se razni ustupci koji su na koncu učinili ljevicu neprepoznatljivom, gotovo nepostojećom. Početke "normaliziranja" i pacificiranja naše ljevice, u smislu njezine prilagodbe vrlom novom svijetu "demokracije & kapitalizma", treba dakle tražiti u samim počecima 1990-ih, kad su (tada još iskreno) ljevičarski orijentirani pojedinci, inicijative i organizacije tražili način da prežive i da omoguće preživljavanje ljevičarskih ideala u krajnje nepovoljnim okolnostima.
Benevolentno gledajući, samo njihovoj kratkovidnosti i naivnosti treba pripisati ono što se kasnije događalo, a što im baš ne služi na čast: postupno odustajanje od radikalnih socijalno-političkih ideja i postupno usvajanje vrijednosti, metoda i žargona koji su strani istinskoj ljevici. Onodobne strane investicije u hrvatski civilni sektor, sada vidimo, jednim su udarcem ubijale dvije muhe: ne samo desničarski šovinistički izolacionizam (koji je u Hrvatskoj tradicionalno bio nacional-socijalistički i stoga neprijateljski nastrojen kako prema strancima uopće, tako i prema stranim kapitalistima) nego i ljevičarski internacionalistički radikalizam (koji je nužno usmjeren kako protiv nacionalističkih težnji, tako i protiv kapitalizma u bilo kojem obliku).
Ono što se kasnije događalo možemo pratiti i kroz tzv. "endžioizaciju", kao rastuću profesionalizaciju i komercijalizaciju građanskog aktivizma, i kroz sistematsko previđanje bitnih problema kao što je kapitalistička okupacija polja politike i destrukcija društvenosti, i kroz svođenje ljevičarstva na neposredno reagiranje na eklatantne fašističke ispade, i kroz svođenje ljevičarstva na zagovaranje prava žena, LGBTIQ-osoba i nacionalnih manjina (premda je sve to, dakako, samo po sebi važno), i kroz isključivo reaktivno, a ne proaktivno djelovanje, i kroz naglašavanje identitetskih te zanemarivanje klasnih pitanja, i kroz brojne druge fenomene.
Između onih koji kalkulantski forsiraju "javne rasprave" o ustašama i partizanima - gradeći se pravovjernim "desničarima" i "ljevičarima" te uvjeravajući građane da nema trećega - stoje oni koji naizgled razumno zagovaraju "treći put", "ni lijevo ni desno", "apolitičnost" i slično, čega ovih dana ima i previše. No u tome nema baš ničega revolucionarnog i oslobađajućeg jer naličje tog "postideološkog" diskursa predstavlja nesputano i snažno (svakako kontrarevolucionarno i oneslobođujuće) operiranje vladajućeg ekonomsko-političkog sistema. Što je taj sistem nesputaniji i snažniji to je sputanija i slabija sposobnost građana, aktivista i intelektualaca da misle i djeluju "out of the box"; time je slabija nada da je drugačiji svijet moguć. Ukratko, dok se ne raskrinka vladajuća ideologija - čija se moć velikim dijelom sastoji u tome što se pravi kao da počiva na realizmu, mjerljivosti, egzaktnosti, konkurenciji, utilitarizmu itd. - nema šanse ne samo za drugačiji svijet nego ni za drugačije ideje o svijetu. Kad notorna neoliberalna Narodna stranka - Reformisti Radimira Čačića istakne kao svoju parolu "Razgovarajmo o projektima, a ne o ideologijama: građanima trebaju konkretni projekti, a ne lista želja kao politički program", to nije, kako bi se nekima moglo učiniti, nekakav "novi put", nego je to samo još intenzivnije guranje narodnih masa u stroj za mljevenje demokracije.
Vladajućoj desničarskoj i neoliberalnoj ideologiji, kao nametnutoj iskrivljenoj svijesti, treba se usprotiviti prvenstveno kritičkim rehabilitiranjem stare ili razvijanjem nove i obuhvatne ljevičarske ideologije kao sustava humanističkih i univerzalističkih ideja koje bi nas trebale voditi u nešto drugačije i bolje. Dijelom tog epohalnog zadatka je, također, prezentiranje i populariziranje tog etičko-socijalnog i ekonomsko-političkog svjetonazora kao nečeg novog i budućnosnog, a ne samo kao nečeg što je "alternativno" i reaktivno usmjereno na prošlost i sadašnjost.
Ta je zadaća, i u svijetu i kod nas, otežana ne samo aktualnim uspješnim marširanjem desnice nego i etabliranjem "lijevih liberala" koji se, zlorabeći pojam "ljevice", predstavljaju kao jedina alternativa desnici, premda se od desnice razlikuju samo u određenim "svjetonazorskim" stavovima, a oko glavnine problema i oko glavnih problema koji more današnji svijet zapravo se slažu s desnicom. Pitate li se tko sve kod nas spada među te "lijeve liberale", otvorite bilo koje hrvatske novine, internetski portal, televizijsku ili radijsku stanicu i pronaći ćete ih. To je onaj soj "socijaldemokratskih" i "liberalnih" političara, intelektualaca, kulturnjaka, novinara, kolumnista, političkih analitičara i drugih opinion-makera koji jadikuju zbog eskalirajućeg desničarenja, ali ne mogu izgraditi suvislu ljevičarsku poziciju jer su se "zaboravili" pozicionirati spram kapitalizma i njegovih metastaza. Stoga takva bezuba (kvazi)ljevica danas više nema što ponuditi; ona nema ideja, a izgubila je i vjerodostojnost. S druge strane, ono malo pravih ljevičara toliko je razjedinjeno da se ne vidi kada i na koji način bi mogao nastati prepoznatljiv i jak lijevi socijalni i politički pokret.
S obzirom na hegemoniziranje pojma ljevice od strane "lijevih liberala" i s obzirom na autističnost i slabašnost radikalne ljevice, razumljivo je da se "običnom" Hrvatu, Austrijancu, Mađaru ili nekom drugom "prosječnom" europejcu koji ne želi biti rob bezdušnog kapitalizma pod zastavama SAD, EU, Rusije ili Kine često čini da nema druge opcije nego da se, nezadovoljan onime što se naziva "ljevicom", uzda u desnicu i njene "nacionalne heroje", pa makar se ispod nacionalnih zastava skrivao isti onaj bezdušni kapitalizam, samo s domaćim tlačiteljima i gulikožama.
Ali to više nije problem desnice, nego je to problem ljevice, i to u dvostrukom značenju: problem s ljevicom i problem koji ljevica treba riješiti. To je kontekst u kojemu se istinska ljevica treba osvijestiti, artikulirati, organizirati i boriti.
h-alter
