Neodoljivi optimizam pamćenja

Ponukala me ta intrigantna tvrdnja da se osvrnem na žilavu memorijsku opstojnost bivše (pseudo)federacije, devedesetih upokojene u mržnji, zločinu i krvi… da pokušam ustvrditi uporišta i razloge njenom „nastavku drugim sredstvima“. Činjenica, naime, jest da se zemlja koje više nema uspješno opire zadrtim negacijama svih njenih tragova – štoviše, u Lijepoj našoj opaka je blasfemija spominjati jugoslavensku ideju kao izvorno hrvatsku, plod promišljanja Frana Supila i suradnika o zajedničkoj državi koja će jamčiti opstanak malih, slabih i nedovršenih naroda, osamostaljenih raspadom austrougarskoga i otomanskog carstva. Traje uspomena na (posljednju) Jugoslaviju od Vardara pa do Triglava, živi usprkos navodnom gašenju geopolitičkih razloga za nju i sarkastično se ruga mitomanima koji vjeruju da su joj (klero)nacionalistički „secesionistički projekti“ zauvijek izbili privlačnost iz identiteta pohranjenog u sjećanju generacija.

Nije mi ni na kraj uma odati se nostalgičnim prebiranjima po osobnom spomenaru: nisam bio pripadnik partitokratske kaste, pa da bih za Jugoslavijom žalio kao one funkcionarske i oficirske princeze koje su suzama natopile literaturu tako dragu stranim čitateljima, tim privlačniju što su bili lišeniji stvarnog iskustva življenja u „zemlji na brdovitom Balkanu“. Svrstao bih stoga fenomenologiju „jugonostalgije“ u tri ključna pretinca: naknadne pameti mnogih nad urodom raspada geopolitički, geoekonomski i obrambeno značajne države, respektabilne činjenice u europskom kontekstu; osjećaja da je s prljavom vodom partijski dirigiranog etatizma bačeno i obećavajuće čedo radničke i društvene samouprave; razočaranja demokraturom stranačkih konklava, predatorskim kapitalizmom i (nadasve) gubitkom socijalnog optimizma.

Notorna je činjenica – nedostojna posebnog dokazivanja – da niti jedna od (navodno) osamostaljenih republika nije baštinila pažnje dostojan dio geopolitičkog integriteta SFRJ i njezine uloge u međunarodnim odnosima. Premda odrađena uz mnogo pljačke, zamračenih detalja i gorčine od Ljubljane do Skopja, dioba ambasada, konzulata i kulturnih centara uspjela je mnogo bezbolnije, pa je čak i raspodjela novčane stečajne mase – uza svu srbijansku poharu – prošla s manje osjećaja gubitka, nego nestanak relevantnosti na svjetskoj pozornici. Tko danas igdje, u bilo kojem forumu i medijskoj areni, mari za Sloveniju i Hrvatsku, utopljene u bezličnost Europske unije i svedene na minoran ešalon NATO-a… a da ne trošim riječi na Srbiju nesposobnu i za ozbiljniju ulogu „u regionu“, a kamoli za nešto značajnije, dok Podgorica, Sarajevo i Skopje spadaju u improvizorije na razini američkog „protektorata“ u nekadašnjoj „južnoj pokrajini“. Za Slovence i Hrvate posebno je dramatično gorak marginalan položaj u EU, izmijenjenoj posljednjih godina toliko da ništa ne ostade od nekadašnjih stremljenja njihovih (para)elita.

Što se tiče (socijalističkog) samoupravljanja, izdaja i samog koncepta samouprave u režiji partitokratskih kovača ustavā i zakonā nekadašnjih republika – njezino svođenje na svevlast stranačkih uhljeba po regijama, općinama i gradovima, redovito uz totalitarnu stegu središnjica, kao i potpuno iščeznuće radničkog sudioništva u upravljanju poduzećima, ogroman je korak unatrag: trijumf predatorske verzije neoliberalnog (pseudo)kapitalizma nad elementarnih slobodama i pravnima „radnih ljudi i građana“. Osjećaj povijesnog poraza tim je trpkiji što opstaje uspomena na nekadašnje samoupravljačko dostojanstvo, kategoriju koja se neće ponoviti. Na kraju, izdaja demokracije ozakonjena svođenjem izbora na isprazan paradni ritual i prijenos odlučivanja s građanina s pravom glasa na otuđene partitokratske kaste nosi jasan biljeg kontrarevolucije – zagađene apsurdnom dominacijom kleronacionalističkih središta moći, izvan svakog dosega javnosti. Štoviše, medijsko-politikantskom manipulacijom, demokratura zamjetno totalitarnih boja utjeruje se u svijest stanovništva kao jedina „alternativa“.

Jer, zaboga, kraj je povijesti: nema više sukoba klasa ni interesnih skupina, dosegnuto je savršenstvo što ga nitko ne smije osporiti. Na neizmjerno veselje pokretača kontrarevolucionarne fašizacije paradržavica na bivšemu jugoslavenskom prostoru, a na neizmjernu štetu uvjerljive većine stanovništva, „džepovi otpora“ svedeni su na ridikulozne strančice i građanske inicijative, redovito bez suvislih programa i karizmatskih protagonista; neupitna dominacija dvaju prividno sukobljenih, a jednako antidemokratskih zdrugova – sijamskih blizanaca uzorno parazitsko-klijentelističkoga soja – žalosna je stvarnost od Slovenije do Makedonije. Čemu onda čuđenje nad neugaslim pamćenjem, žâl za nestalim socijalnim optimizmom, nadasve otpor književnika, glumaca, glazbenika, filmskih stvaralaca, dijela novinara… nestanku ne samo zajedničkoga, nekoć egzistencijalno važnog tržišta, nego nadasve nemirenje s izjalovljenjem sna.

Odbijanje priznanja poraza u sukobu s beogradskom čaršijom stajalo je Frana Supila smrti u londonskoj ludnici; patološko ozračje kojim postjugoslavenske pseudonacije posrću pod bremenom iznevjerenih očekivanja također uzima ljudske žrtve – u padu socijalnog standarda i bujanju boleština, učestalosti samoubojstava iz očaja, nadasve u demografskom cijeđenju iseljavanjem mladih. Sirijske izbjeglice masovno bježe put Europe ne vjerujući više u smisao povratka na razorena ognjišta: stotine tisuća nekadašnjih Jugoslavena i njihove djece poniru u geografsku i(li) psihološku emigraciju, gubeći uzdanje u sutrašnjicu obojenu optimističnije od sjećanja.