Nepodnošljiva lakoća militarizacije

Nema boljeg dokaza da je Hrvatskoj bolje biti bez ikakve vlade od ove posljednje odluke Vlade o izdvajanju 350 milijuna kuna predujma za kupnju eskadrile borbenih aviona. Može se, ima se.

Zasad još ne znamo točnu brojku, ovisi to o modelu i cijeni, kao i trošku održavanja borbene zračne flote u desetljećima koja dolaze. Ponude u najužoj igri, a tu govorimo o izraelskim polovnim F-16 ili novim švedskim Gripenima, koštat će u startu oko četiri milijarde kuna, što je otprilike ravno troškovima izgradnje nekoliko peljeških mostova ili troškovima najboljeg opremanja nekoliko hrvatskih bolnica ili troškovima značajnog povećanja ulaganja u znanosti i obrazovanje ili... Da ne nabrajamo dalje, to je veliki novac i na što god bi se on utrošio, imalo bi efekta i ljudi bi to osjetili. Paradoks je što kod ovakvih krupnih pitanja i važnih financijskih odluka nema javne i stručne rasprave, iako živimo u demokraciji.

Milijarde kuna plaćamo jer to jako želi ministar Krstičević, podržava premijer Plenković, servisira ministar financija Marić i svesrdno podupire predsjednica Grabar-Kitarović. Po želji Donalda Trumpa i drugih utjecajnih svjetskih trgovaca oružjem.

Slika druga kaže kako dvadeset godina poslije završetka rata i razdoblja tijekom kojeg nije postojala vojna pričuva, vraćamo stvari na tekovine Jugoslavenske narodne armije kada su ljudi dobivali pozive i odlazili na desetak dana u rezervu obući uniformu i prolaziti obuku, koja se u praksi svodila na opijanje i gubljenje vremena po kasarnama i poligonima bivše Jugoslavije. Ministarstvo obrane misli da nam pričuva treba i točka. Nema rasprave. Nevažno je što Ministarstvo obrane srlja i nije sposobno svoju odluku kvalitetno pripremiti i obrazložiti. Najmanje je nekoliko ozbiljnih problema. Više nismo u socijalizmu, ne mora vam direktor firme dati 10 dana slobodno kako biste nosali i čistili pušku, zalijegali s njom i koji put pucali u metu. Ne mora, jer neće proći ribanje na sjednici ovog ili onog partijskog komiteta. Tko će pak tim tvrtkama nadoknaditi trošak, koliko će isti iznositi i ima li uopće itko pravo na bilo koji oblik naknade? Odgovori će u MORH valjda pasti s neba. Samo treba pričekati. Kako će se pak tretirati potencijalna pričuva koja nikad nije prošla nikakvu vojnu obuku, također ne znamo, iako znamo da obveznog vojnog roka u Hrvatskoj praktično nema još od uvođenja civilnog služenja, a to je skoro 20 godina. Imamo i 40-godišnjaka koji nikada nisu vojno obučavani, ali idu u rezervu s onima koji su u vojsci bili, moguće imaju i ratno iskustvo, što nije isto.

Kvaliteta same obuke, broj dana odsustva, trošak opreme, oružja, smještaja, prehrane, prijevoza i svega ostalog što treba rezervistima, opet ne znamo. Ali to nije prepreka za slanje prvih poziva. Opravdava li žetva, branje maslina ili grožđa, turistička sezona, odsustvo pomoraca, vrsta profesije ili bilo koji drugi razlog, odbijanje poziva potencijalnog pričuvnika? Opet ne znamo. Koji su kriteriji i ima li ih uopće? Ali zato znamo da Hrvatska nema nikakve kontinuirane strategije razvoja vojske, jer inače ne bismo ukidali vojni rok, pa dočekali da odjednom ministar Krstičević i predsjednica Grabar-Kitarović javno najavljuju njegov povratak, niti bismo skoro 20 godina bili bez pričuve, pa odjednom shvatili da nam ista treba. Istovremeno još uvijek nismo riješili suspektnu korupcijsku aferu kupnje i remonta polovnih borbenih aviona iz Ukrajine, koji su plaćeni, iako je dio bio neispravan. Bili su stariji od prikazanog, remont je kasnio i nije bio proveden, ali nitko nije optužen, niti se nalazi na sudu zbog toga. Imali smo najgoru blamažu vojnog zrakoplovstva, koje je bilo krajnje opasno za svoje pilote i okolinu. Nije im trebao neprijatelj. Komadi aviona padali su na kuće, a tehnički poluispravni avioni na zemlju. Dogodilo se čak i da je ozlijeđena starica koja je kopala krumpir u polju pri padu hrvatskog MiG-a 21. Jer smo kupili neupotrebljivo smeće.

Nema veze. Evo nas, opet kupujemo, general Krstičević traži svoju eskadrilu po svijetu, toplo je i srdačno dočekan gdje god stigne, pogotovo od svojih američkih kolega. Ima tretman naivnog sedmogodišnjaka u trgovini slatkišima. Prodaja je zagarantirana. A ta nepodnošljiva lakoća militarizacije Hrvatske ima užasno veliku cijenu. Svi ćemo je desetljećima plaćati, iako nas nitko nije pitao za mišljenje. Zauzvrat će nam prodavati snove o moderno opremljenoj hrvatskoj zračnoj sili, što je smiješno samo po sebi. U razdoblju globalnog cyber ratovanja, razvoju scenarija svemirskih ratova, danas kada diljem svijeta smrt siju bespilotne letjelice, a projektili mogu stići s kontinenta na kontinent, hrvatska Vlada priča bajku o ustrojavanju borbene sile sa 12 zastarjelih aviona. Bit ćemo sretni ako nam jednog dana ne padnu na glavu. A to je ipak korak naprijed. U odnosu na MiG iz Ukrajine.

novilist