Nepodnošljiva lakoća odricanja od Zorana Milanovića

Nepodnošljiva lakoća odricanja od Zorana Milanovića zahvatila je kandidate za njegova nasljednika u stranci. Počelo je natjecanje u ljepoti odbacivanja svega za što se Milanović ikada zalagao. Misteri i missice SDP-a koji žele biti predsjednici u mrtvoj su utrci distanciranja od staroga SDP-a.

Više nema veze što je Milanović, doista, u svojoj eri digao SDP sa 17 posto i u pravilu ga držao na minimalno 30 posto: Domagoj Hajduković želi ljeviji SDP, Ranko Ostojić viče da se antifašizam slavi svaki dan, a ne jednom godišnje polaganjem vijenaca, Tonino Picula govori da dosad SDP nije bio onaj koji štiti, a Orsat Miljenić plače o krizi identiteta stranke.

Svi oni govore o tome da se Milanović nije trebao sastajati s Klemom, da su birači bili zbunjeni porukama u kampanji, da su Srbi pobjegli nakon njegovih izjava, da je SDP kažnjen za koketiranje s desnicom, a neki idu toliko daleko da Milanoviću, iako su s njim vodili Vladu i dizali ruke za odluke, zamjeraju i što je zagrebački aerodrom nazvao imenom Franje Tuđmana. Žele da SDP ubuduće ide na izbore sam, bez prevrtljivih i politički neprirodnih partnera koji su ionako »pokrali« SDP koji je ostao na 39 mandata u Saboru.

Ali, gle tko to govori: jedan je uz pomoć Milanovića ušao u Europski parlament (mada mu se mora priznati da je jedini dosad dosljedan u izjavama u ovih desetak dana), a drugi su politički nastali i žive iz Milanovićeva rebra. Uz to, gle čuda: sve o čemu sada govore napisao je ili rekao Milanovićev protukandidat na unutarstranačkim izborima u proljeće ove godine, Zlatko Komadina, u svojim »ranim radovima«. »Je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog mrtav?« odavno se pitao Komadina.

Teško je procijeniti je li gadljivije što se Milanovićevi suradnici sada naglo pozivaju na Komadinu kojeg su do jučer proskribirali, ili pak to što su odavno znali da je mnogo toga što je »Zaratustra«, stari i iskusni partijac Komadina, ranije govorio – točno, a nisu se usudili reći. Niti pisnu, niti zubi škrinu.

Svi su u SDP-u znali da je pogrešno što Milanović ne okuplja, što je okružen uskim krugom privatnih intimusa, što je isključio sindikate, NGO, intelektualce, stranačke savjete, što nije dao se raspravlja i promišlja, što na sjednicama nije imao dnevnog reda niti službenih zaključaka, što stranačka tijela nisu vodila računa o dosadnoj proceduri, što su se oponenti isključivali iz stranke, što su se raspuštale lokalne organizacije...

Svi su to vidjeli, nitko nije ništa rekao. U zlatnoj Milanovićevoj eri zlatni papagaji su šutjeli. Sada – nemušto pokušavaju pomiriti sve struje, kako kažu, jer što fali Komadini, »on je naš stari i valjani partijski drug, uvijek je i bio«. Njegov senioritet sada je odjednom poželjan, u novom-starom SDP-u.

Naravno, legitimno je da SDP-ovi kandidati žele popraviti svoju stranku koja je izgubila izbore, da uviđaju i greške, i da žele najbolje za političku organizaciju koju imaju želju voditi. I vrapci na grani znaju da SDP, ne želi li pasti na 20 posto, mora biti lijeviji.

No, ispraznost je u tome što govore samo ono što sada misle da bi razočarani članovi SDP-a voljeli čuti. Znamo tko je bio Milanović, što je mislio i kako je radio, i znamo tko je Komadina, što je mislio i kako je radio. No, tko su originalni Ostojić, Miljenić i Hajduković: oni koji su sjedili uz Milanovića i bespogovorno dizali ruke za sve što je rekao u zadnjih skoro deset godina, ili oni koji sada citiraju Komadinu, mada su ga do jučer kao kužnog zaobilazili?

novilist