Dok se vladajući HDZ jednom rukom obračunava s radikalnim desničarima, drugom crta metu na leđima lijevih umjetnika. Dok jednom izjavom napada desničarske ekstremiste, drugom opravdava njihove logične ‘reakcije’. I dok jednim okom strijelja desno nasilje, drugim namiguje na lijeve ‘provokacije’
Probuđen iz državničkog drijemeža rafalima kalašnjikova, premijer Andrej Plenković krenuo je ovih dana u frontalni obračun s hrvatskom radikalnom desnicom. Svaka borba, jasno, traži svoje žrtve: u aktualnom okršaju političkog centra i desničarskih ekstremista – ako smo dobro shvatili – žrtvovana će biti radikalna ljevica. Zvuči neobično, ali je logično. Veliki manevar ‘normalizacije Hrvatske’ koji Plenković najavljuje, naime, nosi rizik gubitka desne glasačke podrške: zato premijeru treba privid lijeve prijetnje s kojom će se paralelno boriti. Treba mu, ukratko, nešto između širenja područja borbe i širenja područja oporbe.
Zahtjevni zadatak delegiran je HDZ-ovom zastupniku Branku Bačiću koji stvari staloženo premješta u širu perspektivu. ‘Kada radikalizaciju hrvatske političke scene svodite samo na krajnje desni dio političkog spektra, za ovakvu situaciju kakva se događa u Hrvatskoj možemo i trebamo promatrati što radi krajnja ljevica’, tumači iskusni stranački kadar pa dodaje: ‘Ja nisam vidio da je ovako žestoko osuđeno, primjerice, postavljanje zvijezde petokrake u Rijeci…’ Stara je to, naravno, taktika izjednačavanja ‘krajnje desnice’ i ‘krajnje ljevice’, u politici odavno poznata pod imenom ‘teorija potkovice’. Jer ako politički spektar zamislimo u obliku konjske potkove – naučio nas je francuski filozof Jean-Pierre Faye – vidjet ćemo da su njezin lijevi i desni krak zapravo simetrični, a na svojim se krajnjim točkama jedan drugome još i opasno primiču. Teorija potkovice po nečemu je također specifična: čim se pretoči u praksu, naime, postaje tragikomična.
Njen komediografski potencijal ovog puta ispunjava Bačićeva paralela između terorističkog napada kalašnjikovom i umjetničke instalacije Nemanje Cvijanovića ‘Spomenik crvenoj Rijeci’, podignute na Riječkom neboderu u sklopu projekta Evropska prijestolnica kulture. Tako nekako, dakle, izgleda lijevo-desna ekstremistička jednadžba: s jedne strane rafalni hici, s druge strane umjetnici. Nimalo čudno, utoliko, što smo tek na korak od tragičnog raspleta: Cvijanovićeva petokraka već je bila dočekana desničarskim prosvjedima na kojima se urlalo ‘Nemanja, Srbine, čakija ti ne gine!’ i uličnim grafitom sličnog sadržaja. Ako Branko Bačić pritom ne vidi i ne čuje da je postavljanje umjetničke instalacije bilo ‘ovako žestoko osuđeno’, onda preostaje jedino suvislo pitanje: koliko bi točno ‘žestoka’ trebala biti osuda da bi zadovoljila visoke Bačićeve kriterije? Što je točno ‘žešće’ od izravne prijetnje smrću? Prelazak s riječi na tijela?
Nije da pripreme za takvo nešto nisu odavno obavljene: druga istaknuta Plenkovićeva uzdanica, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, još je prije mjesec dana jasno rekla da na Riječkom neboderu ne vidi toliko umjetničku instalaciju koliko otvorenu provokaciju. Ili, konkretnije: ‘Primarno političku akciju koja za cilj ima poticati ideološke sukobe u društvu.’ A kako ministrica gleda na političke provokacije znamo još od početka njenog mandata, kada je splitske ustašoidne prosvjede protiv predstave Olivera Frljića ‘Naše i vaše nasilje’ ispratila riječima: ‘Bojim se da ovakvim provokacijama Frljić zapravo i traži takvu reakciju.’ I eto nam opet lijevo-desne ekvivalencije: s jedne strane ničim izazvana provokacija, s druge logična desničarska reakcija. A ta reakcija – kao što smo naučili od Bačića – ni onda kada prijeti smrću nije dovoljno ‘žestoka’. Ovakva podjela ekstremističkih uloga potrebna je, naravno, samo zato da bi se premijer Plenković zatim mogao udobno razbaškariti u ideološkom centru, dovoljno udaljen od obje krajnosti. Kompletnu dinamiku hrvatskog političkog spektra sažima tako krajnje jednostavna formula: ljevica, pesnica, centralno.
Tu dinamiku diktira, naravno, vladajući HDZ, stranka koja naprosto ne može krenuti u projekt ‘normalizacije Hrvatske’ a da za sobom ne povuče repove iz prošlosti. Pa zato, dok se jednom rukom obračunava s radikalnim desničarima, drugom crta metu na leđima lijevih umjetnika. Dok jednom izjavom napada desničarske ekstremiste, drugom opravdava njihove logične ‘reakcije’. I dok jednim okom strijelja desno nasilje, drugim namiguje na lijeve ‘provokacije’. A ukoliko nekoga pritom zanima što i kako točno s provokatorima, poruka je jasna: čitajte između repova.
Samo, pročita li danas-sutra neki rastrojeni ustašoid ono što tamo doista piše – da svi ti lijevi kulturnjaci sami traže nevolju i da baš zato zaslužuju nešto malo ‘žešće’ od pukih prijetnji smrću – hoće li Branko Bačić i Nina Obuljen Koržinek preuzeti odgovornost za svoje riječi? Ili će i dalje ponavljati kako su svi ekstremisti ustvari isti? Jer tome im, napokon, služi teorija potkovice, kojom ovih dana vitlaju po javnom prostoru. Baš zato, vrijedi malo bolje promotriti tu potkovu: ne podsjeća li vas svojim oblikom neobično na slovo U?
Ali ako HDZ-ovi stručnjaci za kulturu, predvođeni ministricom Ninom Obuljen Koržinek i novopečenim likovnim kritičarem Brankom Bačićem, baš insistiraju na političkim paralelama, možemo ih tražiti i zajedno. U Srbiji je, recimo, nedavno bila otvorena izložba ranijih radova alternativnog strip-kolektiva Momci, osnovanog još početkom devedesetih. Oko pankerske underground poetike kojom su četvorica crtača komentirala brutalnu stvarnost Miloševićeve države nabujala je, dvadeset godina kasnije, ozbiljna moralna panika: po tabloidima i društvenim mrežama bilo je govora o ‘bolesnoj’ i ‘antisrpskoj’ umjetnosti, autorima se prijetilo smrću. Pa je zato izložbu posjetila grupica nacionalno osviještenih huligana pod fantomkama, bacila u zemunsku Galeriju Stara kapetanija suzavac i rasturila radove. Evo što je o incidentnu potom imalo za reći Ministarstvo kulture i informisanja Srbije: ‘Ministarstvo osuđuje svaki vid nasilja nad umetničkim slobodama i ugrožavanje fizičkog integriteta autora i posetilaca na kulturnim događajima’, poručili su, ‘ali isto tako smatra da prikazivanje i afirmisanje skarednih i nemoralnih sadržaja, zaogrnuto plaštom navodne stvaralačke kreativnosti, s punim pravom izaziva negativne reakcije najvećeg dela javnosti.’ I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od zdravog razuma: maskirani razbijači su se doduše malo zaigrali, ali crteži Momaka ionako ‘predstavljaju patologiju i devijaciju svesti’; napad ‘nije smeo da se desi’, ali desiti nije smjela ni ‘izložba sa onako užasavajućim pojedinim radovima’; vandali možda ‘pripadaju huliganskom podzemlju’, ali i uništeni crteži ‘pripadaju ‘podzemlju’ ljudskog duha’… U zaključku, Ministarstvo stoga oštro osuđuje ‘oba modela ponašanja’. Ukoliko vam ova retorika odnekud zvuči poznato, niste jedini: nekoliko srpskih kulturnih udruženja podsjetilo je kako još od Münchena 1937. nijednom evropskom ministru kulture nije palo na pamet da bulazni o ‘degenerisanoj umetnosti’ kao što to danas radi srpski ministar Vladan Vukosavljević, na što ih je ovaj brzo optužio za ‘autošovinizam’, parapolitičko djelovanje i ‘patološko jednoumlje’.
Ne kažemo da između srpske i hrvatske kulturne politike nema razlika. Glavna je razlika ipak samo ta da – riječima Branka Bačića – ova naša za sada nije dovoljno ‘žestoka’. Čini se, drugim riječima, da ona nesretna teorija potkove ipak funkcionira. Samo što nisu isti lijevi i desni ekstremisti: ista je srpska i hrvatska službena politika opravdavanja desničarskih prijetnji i nasilja.
Nije neka utjeha, ali s izjednačavanjem radikalne desnice i krajnje ljevice problema imaju čak i na uzornom, razvijenom Zapadu. U njemačkom Chemnitzu, rodnom gradu Karla Marxa, postavljena je izložba ‘Gegenwarten/Presences’ na koju su kustosi pozvali i kolektiv Peng!, široku skupinu lijevih artivista. Ovi su se odazvali radom ‘Antifa: mit i istina’, izloživši nekoliko predmeta poput šoping-kolica i velike letve kojima su antifa-prosvjednici, prema naknadno demantiranim lažnim medijskim vijestima, kidisali na policiju i desne političare. U popratnom tekstu eksplicitno su se obrušili na ‘teoriju potkove’ koju u Njemačkoj najčešće promovira ekstremno desničarska parlamentarna stranka Alternative für Deutschland. Za gradski muzej to je bilo previše: uprava je od Penga! prvo zatražila hitnu promjenu koncepta, a kada su ih umjetnici odbili, rad je uklonjen. Vratit će ga, ipak, nakon nekoliko dana gadne debate, ali uz natpis kojim se vodstvo muzeja jasno distancira od političkog sadržaja izloška. U čitavom slučaju, na sreću, najbolje su prošle njemačke antifa-organizacije: deset hiljada eura, odvojenih iz javnih sredstava za produkciju izložbe, pengovci su proslijedili ravno na njihove račune.
portalnovosti
Teorija potkove
Probuđen iz državničkog drijemeža rafalima kalašnjikova, premijer Andrej Plenković krenuo je ovih dana u frontalni obračun s hrvatskom radikalnom desnicom. Svaka borba, jasno, traži svoje žrtve: u aktualnom okršaju političkog centra i desničarskih ekstremista – ako smo dobro shvatili – žrtvovana će biti radikalna ljevica. Zvuči neobično, ali je logično. Veliki manevar ‘normalizacije Hrvatske’ koji Plenković najavljuje, naime, nosi rizik gubitka desne glasačke podrške: zato premijeru treba privid lijeve prijetnje s kojom će se paralelno boriti. Treba mu, ukratko, nešto između širenja područja borbe i širenja područja oporbe.
Zahtjevni zadatak delegiran je HDZ-ovom zastupniku Branku Bačiću koji stvari staloženo premješta u širu perspektivu. ‘Kada radikalizaciju hrvatske političke scene svodite samo na krajnje desni dio političkog spektra, za ovakvu situaciju kakva se događa u Hrvatskoj možemo i trebamo promatrati što radi krajnja ljevica’, tumači iskusni stranački kadar pa dodaje: ‘Ja nisam vidio da je ovako žestoko osuđeno, primjerice, postavljanje zvijezde petokrake u Rijeci…’ Stara je to, naravno, taktika izjednačavanja ‘krajnje desnice’ i ‘krajnje ljevice’, u politici odavno poznata pod imenom ‘teorija potkovice’. Jer ako politički spektar zamislimo u obliku konjske potkove – naučio nas je francuski filozof Jean-Pierre Faye – vidjet ćemo da su njezin lijevi i desni krak zapravo simetrični, a na svojim se krajnjim točkama jedan drugome još i opasno primiču. Teorija potkovice po nečemu je također specifična: čim se pretoči u praksu, naime, postaje tragikomična.
Njen komediografski potencijal ovog puta ispunjava Bačićeva paralela između terorističkog napada kalašnjikovom i umjetničke instalacije Nemanje Cvijanovića ‘Spomenik crvenoj Rijeci’, podignute na Riječkom neboderu u sklopu projekta Evropska prijestolnica kulture. Tako nekako, dakle, izgleda lijevo-desna ekstremistička jednadžba: s jedne strane rafalni hici, s druge strane umjetnici. Nimalo čudno, utoliko, što smo tek na korak od tragičnog raspleta: Cvijanovićeva petokraka već je bila dočekana desničarskim prosvjedima na kojima se urlalo ‘Nemanja, Srbine, čakija ti ne gine!’ i uličnim grafitom sličnog sadržaja. Ako Branko Bačić pritom ne vidi i ne čuje da je postavljanje umjetničke instalacije bilo ‘ovako žestoko osuđeno’, onda preostaje jedino suvislo pitanje: koliko bi točno ‘žestoka’ trebala biti osuda da bi zadovoljila visoke Bačićeve kriterije? Što je točno ‘žešće’ od izravne prijetnje smrću? Prelazak s riječi na tijela?
Formula
Nije da pripreme za takvo nešto nisu odavno obavljene: druga istaknuta Plenkovićeva uzdanica, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, još je prije mjesec dana jasno rekla da na Riječkom neboderu ne vidi toliko umjetničku instalaciju koliko otvorenu provokaciju. Ili, konkretnije: ‘Primarno političku akciju koja za cilj ima poticati ideološke sukobe u društvu.’ A kako ministrica gleda na političke provokacije znamo još od početka njenog mandata, kada je splitske ustašoidne prosvjede protiv predstave Olivera Frljića ‘Naše i vaše nasilje’ ispratila riječima: ‘Bojim se da ovakvim provokacijama Frljić zapravo i traži takvu reakciju.’ I eto nam opet lijevo-desne ekvivalencije: s jedne strane ničim izazvana provokacija, s druge logična desničarska reakcija. A ta reakcija – kao što smo naučili od Bačića – ni onda kada prijeti smrću nije dovoljno ‘žestoka’. Ovakva podjela ekstremističkih uloga potrebna je, naravno, samo zato da bi se premijer Plenković zatim mogao udobno razbaškariti u ideološkom centru, dovoljno udaljen od obje krajnosti. Kompletnu dinamiku hrvatskog političkog spektra sažima tako krajnje jednostavna formula: ljevica, pesnica, centralno.
Između repova
Tu dinamiku diktira, naravno, vladajući HDZ, stranka koja naprosto ne može krenuti u projekt ‘normalizacije Hrvatske’ a da za sobom ne povuče repove iz prošlosti. Pa zato, dok se jednom rukom obračunava s radikalnim desničarima, drugom crta metu na leđima lijevih umjetnika. Dok jednom izjavom napada desničarske ekstremiste, drugom opravdava njihove logične ‘reakcije’. I dok jednim okom strijelja desno nasilje, drugim namiguje na lijeve ‘provokacije’. A ukoliko nekoga pritom zanima što i kako točno s provokatorima, poruka je jasna: čitajte između repova.
Samo, pročita li danas-sutra neki rastrojeni ustašoid ono što tamo doista piše – da svi ti lijevi kulturnjaci sami traže nevolju i da baš zato zaslužuju nešto malo ‘žešće’ od pukih prijetnji smrću – hoće li Branko Bačić i Nina Obuljen Koržinek preuzeti odgovornost za svoje riječi? Ili će i dalje ponavljati kako su svi ekstremisti ustvari isti? Jer tome im, napokon, služi teorija potkovice, kojom ovih dana vitlaju po javnom prostoru. Baš zato, vrijedi malo bolje promotriti tu potkovu: ne podsjeća li vas svojim oblikom neobično na slovo U?
Patologija i devijacija
Ali ako HDZ-ovi stručnjaci za kulturu, predvođeni ministricom Ninom Obuljen Koržinek i novopečenim likovnim kritičarem Brankom Bačićem, baš insistiraju na političkim paralelama, možemo ih tražiti i zajedno. U Srbiji je, recimo, nedavno bila otvorena izložba ranijih radova alternativnog strip-kolektiva Momci, osnovanog još početkom devedesetih. Oko pankerske underground poetike kojom su četvorica crtača komentirala brutalnu stvarnost Miloševićeve države nabujala je, dvadeset godina kasnije, ozbiljna moralna panika: po tabloidima i društvenim mrežama bilo je govora o ‘bolesnoj’ i ‘antisrpskoj’ umjetnosti, autorima se prijetilo smrću. Pa je zato izložbu posjetila grupica nacionalno osviještenih huligana pod fantomkama, bacila u zemunsku Galeriju Stara kapetanija suzavac i rasturila radove. Evo što je o incidentnu potom imalo za reći Ministarstvo kulture i informisanja Srbije: ‘Ministarstvo osuđuje svaki vid nasilja nad umetničkim slobodama i ugrožavanje fizičkog integriteta autora i posetilaca na kulturnim događajima’, poručili su, ‘ali isto tako smatra da prikazivanje i afirmisanje skarednih i nemoralnih sadržaja, zaogrnuto plaštom navodne stvaralačke kreativnosti, s punim pravom izaziva negativne reakcije najvećeg dela javnosti.’ I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od zdravog razuma: maskirani razbijači su se doduše malo zaigrali, ali crteži Momaka ionako ‘predstavljaju patologiju i devijaciju svesti’; napad ‘nije smeo da se desi’, ali desiti nije smjela ni ‘izložba sa onako užasavajućim pojedinim radovima’; vandali možda ‘pripadaju huliganskom podzemlju’, ali i uništeni crteži ‘pripadaju ‘podzemlju’ ljudskog duha’… U zaključku, Ministarstvo stoga oštro osuđuje ‘oba modela ponašanja’. Ukoliko vam ova retorika odnekud zvuči poznato, niste jedini: nekoliko srpskih kulturnih udruženja podsjetilo je kako još od Münchena 1937. nijednom evropskom ministru kulture nije palo na pamet da bulazni o ‘degenerisanoj umetnosti’ kao što to danas radi srpski ministar Vladan Vukosavljević, na što ih je ovaj brzo optužio za ‘autošovinizam’, parapolitičko djelovanje i ‘patološko jednoumlje’.
Ne kažemo da između srpske i hrvatske kulturne politike nema razlika. Glavna je razlika ipak samo ta da – riječima Branka Bačića – ova naša za sada nije dovoljno ‘žestoka’. Čini se, drugim riječima, da ona nesretna teorija potkove ipak funkcionira. Samo što nisu isti lijevi i desni ekstremisti: ista je srpska i hrvatska službena politika opravdavanja desničarskih prijetnji i nasilja.
Peng!
Nije neka utjeha, ali s izjednačavanjem radikalne desnice i krajnje ljevice problema imaju čak i na uzornom, razvijenom Zapadu. U njemačkom Chemnitzu, rodnom gradu Karla Marxa, postavljena je izložba ‘Gegenwarten/Presences’ na koju su kustosi pozvali i kolektiv Peng!, široku skupinu lijevih artivista. Ovi su se odazvali radom ‘Antifa: mit i istina’, izloživši nekoliko predmeta poput šoping-kolica i velike letve kojima su antifa-prosvjednici, prema naknadno demantiranim lažnim medijskim vijestima, kidisali na policiju i desne političare. U popratnom tekstu eksplicitno su se obrušili na ‘teoriju potkove’ koju u Njemačkoj najčešće promovira ekstremno desničarska parlamentarna stranka Alternative für Deutschland. Za gradski muzej to je bilo previše: uprava je od Penga! prvo zatražila hitnu promjenu koncepta, a kada su ih umjetnici odbili, rad je uklonjen. Vratit će ga, ipak, nakon nekoliko dana gadne debate, ali uz natpis kojim se vodstvo muzeja jasno distancira od političkog sadržaja izloška. U čitavom slučaju, na sreću, najbolje su prošle njemačke antifa-organizacije: deset hiljada eura, odvojenih iz javnih sredstava za produkciju izložbe, pengovci su proslijedili ravno na njihove račune.
portalnovosti
