Neprijateljsko okruženje

Probranim štiklecima s Dana otvorenih vrata Hrvatskog sabora, na Dan neovisnosti RH, javna je medijska kuća HRT u nedjelju 8. listopada pokušala servirati građanima lažni dojam kako ne žive u neprijateljskom okruženju vlastite države.

Budući da je Sabor, ilustrativno rečeno, poslodavac svima iz prvog upravljačkog, uredničkog i novinarskog reda HRT-a, ali i istovrsnoj ekipi u državnoj agenciji Hini čije su izvješće uredno prenijeli ostali važniji domaći mediji, sjajnoj slici stanja nacije te zauzetosti HDZ-ove vlade za demokraciju, ljudska prava, slobode i opće dobro svih građana više ništa nije moglo stati na put.

Odaslana je poruka: imamo stabilnu, perspektivnu zemlju koju u pravom smjeru vodi odgovorna vlada. Eeee, da je tako - puna šaka brade. Ali nije. Dapače, javna apatija i osjećaj beznađa gotovo su na granici očaja.

Pred građanima u saborskim klupama prvi se put postrojio dobar dio HDZ-ove vlade, premijer Andrej Plenković te predsjednik "Visokog doma" Gordan Jandroković, koji je taj fotelj zaslužio premijerovom milošću i samo 808 preferencijalnih glasova lani na parlamentarnim izborima.

A vodi najviše predstavničko tijelo u zemlji, što nije njegov, nego problem sustava koji to omogućuje. "Bi li jednog dana i ti želio sjediti na tom mjestu?" - čulo se dobroćudno pitanje dječaku koji se udobno zavalio u visoki fotelj od mekane kože. "Ne bih", uozbiljio se mališa te vrlo inteligentno pojasnio kako bi mu to bio gubitak vremena koje se inače može korisnije upotrijebiti. Zato je jedna majka, navodno supruga aktivnog pukovnika HV-a, pohvalila se, gurala u objektiv tv-kamere otprilike trogodišnju djevojčicu jer "ona će kad poraste biti ministrica".

Navodno je 1070 građana posjetilo Hrvatski sabor, razgledalo Jandrokovićev ured i dobilo prigodu sudjelovati u Aktualnom satu, pitajući premijera i ministre o dnevnim top-temama. Unatoč Jandrokovićevom druželjubivom tonu i spremnosti da plagirani američki običaj "otvorenih državnih vrata" s dva godišnja termina umnoži na tri-četiri, jer je obostrano "jako važno i korisno stalno biti u kontaktu s građanima", domaćini su političkim fraziranjem, populizmom, demagogijom, besadržajnim larpurlartizmom pa i zaobilaženjem istine ostavili dojam nesposobnih dužnosnika.

Izravno odgovornih za životni standard građana i ukupno stanje zdravlja njihove zemlje. Inače lijepa prigoda susreta onih koji vladaju s onima u čije ime vladaju ostavila je neugodan dojam igre pokvarenog telefona te dokaz sramotnog javnog rejtinga i političara i institucija.

"S Rusijom imamo namjeru graditi stabilne odnose kakve imamo i do sada i u onim dijelovima u kojima možemo, a to su prije svega razvoj gospodarstva, kulture...", tvrdi ministrica vanjske politike i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić u odgovoru građaninu, zabrinutom za dugotrajno loše odnose RH s Ruskom Federacijom. "Sa svim zemljama, posebno onima koje su velike i važne, kao što je Rusija, imamo namjeru njegovati odnose u dijelovima koji su korisni i za jednu i za drugu stranu". Fraza iz koje se ne nazire sadržaj, pa ni - istina.

Do neki dan, kada je diplomat Tonči Staničić predao akreditive ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu u Kremlju, Hrvatska 11 godina nije imala ni veleposlanika u jednoj od najmoćnijih svjetskih velesila. To je notorna glupost, vanjskopolitičko sljepilo RH koje nema blage veze sa "stabilnim odnosima kao do sada".

Militantno soliranje pak predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović proameričkim/proturuskim/protueuropskim inicijativama tzv. Triju mora, brdima, skupinama, slanjem hrvatske vojske i oružja u Litvu i Poljsku "zbog obrane EU-a od ruske agresije", pretjeranom revnošću RH u uvođenju ekonomskih sankcija Rusiji zbog Ukrajine, itsl. nikako nije na tragu dobrih odnosa službenog Zagreba s Moskvom.

To i štošta drugo (ruski kapital u Agrokoru, maloumno ignorirani u RH energetski projekti, ruski revanš embargom na voće i hranu iz RH...) čut će Grabar-Kitarović od Putina kad najvjerojatnije koncem listopada službeno posjeti Moskvu. Kao prva RH predsjednica u 27 godina države. Unatoč članstvu RH u EU i NATO-u, hrvatska se vanjska politika nije smjela - što joj se odavno obija o glavu - praviti papskijom od pape u štetnom dodvoravanju SAD-u, što osobito nekritički čini Grabar-Kitarović.

Ni njezin posjet Moskvi niti napadno ublažena ratoborna retorika neće impresionirati svim diplomatskim mastima premazanog Putina, svjesnog male specifične težine diplomatskog i državničkog digniteta i svoje gošće i pozicije njezine zemlje u EU.

Ministrica Pejčinović-Burić, istina, nije baš morala na taj način objasniti znatiželjnom građaninu tko je tko i što je što u odnosima RH-Rusija niti ulaziti u procjene budućih veza, ali je trebala biti svjesnija činjenice da ne razgovara s tupavim primjerkom neke mutave mase i da će njezino očitovanje biti široko registrirano i među pametnijima od nje.

Ta opaska vrijedi i za premijera Plenkovića, koji se nabacio sa saborske govornice debelom demagogijom kako je Hrvatska "ostvarila svoje ključne strateške ciljeve i zadaće: slobodu, demokraciju, neovisnost i vlastitu državu" te sada u sklopu "europskog projekta, do prve polovice 2019. želi ispuniti kriterije za ulazak u schengenski prostor, a nakon toga postati i članica eurozone".

Prvo ne odgovara istini, osim na papiru te u promidžbenom, političkom populizmu, a drugo je na vrbi svirala. Za Schengen treba suglasnost ostalih članova "obitelji kojoj oduvijek pripadamo", a Slovenija je već sada uvjetuje primjenom arbitražne granice u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu. Za ulazak u eurozonu nije dostatna samo želja političko-gospodarskog mainstreama, koji će se sutra strukturno promijeniti, već prije svega temeljno pozitivne ekonomske/razvojne pretpostavke, valorizirane takvima u središtima odlučivanja izvan RH. Osim kurtoaznog smiješka u Bruxellesu kad netko slučajno spomene RH u eurozoni, nešto konkretnije je na - dugačkom štapu.


Premijer se, valjda u prazničnoj prigodi Dana neovisnosti, nevino poigrao pojmovima slobode, demokracije, neovisnosti i vlastite države, jer ako su to bili ključni strateški ciljevi i zadaće, jako je hrabro tvrditi da su - ostvareni. Nisu, i tko zna kada će biti. U zemlji iz koje se godišnje iseljava blizu 100.000 mahom mladih i školovanih ljudi s cijelim obiteljima, a oko 800.000 penzića vegetira na prosječnih 2300 kuna mjesečno i usto uzdržava nezaposlenu (blizu 200.000) djecu i unuke, gdje je 330.000 blokiranih dužno 42 milijarde kuna i još je toliko ovršenih, gdje je svaki treći građanin na samom rubu ili ispod granice siromaštva, gdje rastu ideološki populizam i ksenofobija... nema slobode i demokracije.

RH danas nema ni 10 posto industrije i poljoprivrede od prije 1990. godine, osim HPB-a više nema ni respektabilniju vlastitu banku, nema ni Inu i energetski sektor kakav je imala, trgovačku mrežu drže stranci, strani kapital zauzima ključne resurse u turizmu...

Bitni dijelovi državnog suvereniteta - neodgovornošću političkih kasta - predani su Bruxellesu, neizravno i Washingtonu, pa se hrvatskim građanima izvana nameće kako će i od čega živjeti. Radno zakonodavstvo posvema je podređeno vlasničkim i profiterskim interesima stranog kapitala, a socijalna država ciljano je eutanazirana već ranih 1990-ih godina. I praktično je više nema.

U tijeku je i eutanazija sekularne države RH. U tim okolnostima, Plenkovićeve "velike riječi" o RH kao državi koja je "ostvarila ključne strateške ciljeve i zadaće" djeluju i neistinito i smiješno. Svojim su to pitanjima saborski posjetitelji poručili i njemu, i ministrima i Gordanu Jandrokoviću.

Samo dan prije, objavljeni su rezultati redovnih mjesečnih istraživanja rejting-agencije Promocije plus CRO Demoskop, koji očituju sliku RH i političku poziciju odgovornih za tu sliku sasvim oprečnu onoj što su saborski domaćini sugerirali javnosti Danom otvorenih vrata.

Prema realnim društvenim i političkim preferencijama (od 2. do 5. listopada), "nitko" je na vrhu ljestvice pozitivnog doživljaja političara, kao i prethodnih mjeseci. Premijer Plenković vodi na ljestvici negativnog doživljaja političara, na drugom su "svi političari", a na trećem Zlatko Hasanbegović. Čak 73,4 posto građana (u rujnu 73,4 posto) drži da država ide u pogrešnom smjeru. Vladu podupire tek 35,2 posto (u rujnu 36 posto) anketiranih. Predsjednicu Grabar-Kitarović ocjenjuju s 3,12, a Hrvatski sabor ocjenom 2,10 (u rujnu 2,14). Vrlo jadno i deprimirajuće.

Da je RH uistinu neprijateljsko okruženje svojim građanima, a ne ugodno mjesto za život i rad, odgajanje djece i izglednu budućnost svih žitelja, na osnovi konkurencije znanja i sposobnosti, rada i zalaganja - ne političke, etničke, vjerske ili braniteljske podobnosti - kolateralno potvrđuju štikleci iz HRT-ove emisije Volim Hrvatsku.

Istog Dana neovisnosti RH, kada su građani imali otvorena saborska vrata emitiran je tv-format s dijelom prigodnog sadržaja, u kojem se nisu baš domoljubno proslavili ni glumačka braća Navojec, vođe suprotstavljenih ekipa u kvizu znanja, niti neki znani "nacionalno osviješteni" članovi tih ekipa. Eto, komičar Vid Balog ni ostali - na sam Dan neovisnosti - pojma nemaju kojeg se nadnevka slavi Dan državnosti RH (25. lipnja). Ili pak tko je onog povijesnog 8. listopada 1991. bio predsjednik Hrvatskog sabora (Žarko Domljan).

Da u emisiji nije bilo glumice Jelene Miholjević, bruka bi bila potpuna. Ali, zašto bruka? To je zapravo realno stanje svijesti građana o državi Hrvatskoj kakva jest, a ne kakva je očekivano trebala/mogla biti i koje stanje svijesti bolno prezentiraju istraživanja Promocije plus. A politikanti mogu i dalje prodavati rog za svijeću. Onima koji će im vjerovati. Kad se uklone uhljebi i ideološki daltonisti, takvih je jako, jako malo. I bit će ih još manje.

h-alter