Sharing je jedna od ključnih riječi za social networking. Preko tog medija dijelimo prevažne informacije kako bismo popunjavali RAM onih drugih, nama važnih. Preko našeg brainstorminga induciramo unekoliko i njihov life-coaching. Pogotovu ako još niste downloadali svoj briefing za sljedeći peting sa svojim I-podom? Ali, je li to – to?
Naravno da - ne. Ponekad želimo doista osjetiti topli, vlažni, meki dodir kože i udova onog drugog… želimo osjetiti nečije usne na svojima, želimo se utopiti u svim porama tijela toga drugog. Prizivamo staru igru erosa i thanatosa. Upravo je na ovaj način francuski filozof Jean-Luc Nancy pisao o filmu Trouble Every Day (2001) Claire Denis. Bio je to film s ruba; u sebi je nosio gotovo nepodnošljivu erotsku napetost koja je graničila s autodestruktivnim i samoubilačkim. Mnogi će reći, to je bio vrhunac kino-poetike Claire Denis.
Posljednji film ove uvijek intrigantne autorice mnogo je jednostavniji. Prelijepa, senzualna Juliette Binoche utjelovljuje slikaricu Isabelle. Njezina je nevolja u tomu da ne uspijeva pronaći muškarca koji bi joj ispunio emotivni poriv i žudnju. Autorica kreće in medias res. Svoju heroinu već u prvome kadru stavlja u podređenu klinč-poziciju ispod pretilog bankara dok on pokušava svršiti. Njezino sneno lice pod zajapurenim ljubavnikom sjetno gleda negdje u stranu. Ipak, u toj distanciranoj mehanici seksualnog čina, Isabellin se obraz ozaruje. Očigledno, ostvarila je svoju fantazmu koja ju konačno dovodi do orgazma. Ovakav, vrlo izravan početak dio je već spomenute navlastite poetike Claire Denis. Ipak, u filmu koji je kod nas preveden kao Isabellino sunce (u izvorniku Une beau soleil intérieur, 2017), nastavak je priče puno konvencionalniji. Isabelle jednostavno želi biti voljenom. Toliko jednostavno, a toliko teško. Složenost emocionalnog vezivanja gradira se tijekom cijelog filma njezinim pokušajima da se približi muškarcu koji bio više od ljubavnika za tek jednu ili nekoliko prigoda. Nakon samoživog bankara (Xavier Bouvois), Isabellin je sljedeći izbor Glumac (Nicolas Duvauchelle). Mlađi je i, gledatelju naizgled, mnogo primjereniji partner za Isabellinu ljepotu. Međutim, njegova nesigurnost i neodlučnost čine lik komičnim i prijepornim za ulogu muškarca protagonističina života. (Neki su od dijaloga između Isabelle i Glumca među najuspjelijim humornim dijelovima filma).
.jpg)
Slijedi Isabellin ponovni pokušaj zbližavanja s bivšim mužem Françoisom (Laurent Grévil). No, niti to neće biti rješenje njezine žudnje. Kao po nekoj proračunatoj shemi, sljedeći će joj partner biti naoko primjereniji i potentniji ljubavnik. Ali, on neće biti iz njezine branše ili socijalno-stratifikacijskog miljea. Naime, Sylvain (Paul Blain) će biti tek sudionikom erotske međuigre, ali će protagonistica biti neodlučna da ga nakon kritika od strane prijatelja-galerista pripusti dublje u svoj život. Kroz ovaj rašomon svoje žudnje i neutažive želje za pripadnošću, putena će Isabelle izići još ranjivijom. Prelijepu slikaricu možemo ili žaliti ili se dobrodušno smijati njezinim slabostima.
Doista, kako Claire Denis tretira svoju filmsku heroinu? Ponajprije, čini se da je i ona omađijana neuhvatljivom ljepotom Juliette Binoche. Ova francuska glumica je u devedesetima postala seks-ikonom profinjenih art-filmova; ponajprije se prisjećam dojmljiva djela Louisa Mallea Požuda (Damage, 1992). Njezina pritajena erotska ljepota obilježila je i prvi dio trilogije Krzysztofa Kieślowskog, Plavo (Bleu, 1993), a njena slatkoća pak, bila je temeljnim ugođajem Čokolade (Chocolat, 2001), Lassea Hallströma. Bez dileme, Juliette Binoche inkarnirala je profinjene žene, pune samopouzdanja u svoju ljepotu i seksualnu moć nad muškarcima. Claire Denis unekoliko izokreće ovu percepciju. Naime, iako je Binoche i dalje ostala i više negoli lijepa žena, ovdje je ta ljepota krhka i mnogo ranjivija negoli prije. Kao da autorica filma želi razrušiti sve predrasude što ih obično vezujemo uz samosvjesne i pouzdane ženske karaktere.
Isabelle je toliko nesigurna u svijetu koji je okružuje da to možemo primjeriti nesnalaženju umjetnika u svakodnevnoj trivijalnoj egzistenciji. Iako svjesna sve prijetvornosti i pompoznosti svoje branše – slikara, galerista, kustosa i art-kritičara, nema snage oduprijeti se nepisanim pravilima te sebi dovoljne mikro-zajednice. Kroz njezin lik kao da se sama autorica Claire Denis podsmijeva svim blaziranostima tog miljea. Istodobno, ženska se autorica zajedno sa svojom ženskom protagonisticom na neki način prepušta onom predatorskom, tj. muškom, socijalno Realnome samom. Tako će na koncu Isabelle završiti i kod vidovnjaka, kojeg vispreno interpretira ikona francuskog kina – Gérard Depardieu. Rekli bismo da je ovdje riječ o cameo-pojavnosti, ali će ovaj lik na neki način zaokružiti cijelu Isabellinu pripovijest, izgovarajući u dijalogu i sam naslov filma, nešto poput: „Slijedi svoje Unutarnje Sunce, Isabella…“ (Usput, cameo-pojavljivanje vezano je uz Valeriju Brunu Tedeschi, koja se pojavljuje tek u kratkoj ljubavnoj razmirici s Depardieuom.)
.jpg)
Claire Denis, miljenica art-kino kritika, pa i – kako već spomenuh, filozofskih interpretacija svojih filmova, ovim je ostvarenjem našla put do najšire publike. Doista, dozom prihvatljivog blagog humora, bez ikakva dociranja, predstavila nam je (i našu) slabost nesnalaženja u naoko jednostavnim situacijama. Isabellino sunce plijeni ponajviše sjajnim interpretacijama glumaca, a Juliette Binoche naprosto je fantastična u ovoj roli, ali i nadasve – prelijepa. Njezina erotičnost upravo nas gotovo fizički opipljivo omamljuje s ekrana. Lijep je i film kao takav. Ispod slojeva tjelesne ugode, tek suptilno se provlači i tanka nit jetkog ironijskog stava glede ljudske žudnje za emocijama i pripadnošću.
Da, da, nema ničeg posebno uzbudljivog u sharingu, brainstormingu i social networkingu… Još nam je uvijek nasušno potreban osjećaj i dodir tijela… kože, usana (spolovila)… srca onog drugog.
filmovi
Naravno da - ne. Ponekad želimo doista osjetiti topli, vlažni, meki dodir kože i udova onog drugog… želimo osjetiti nečije usne na svojima, želimo se utopiti u svim porama tijela toga drugog. Prizivamo staru igru erosa i thanatosa. Upravo je na ovaj način francuski filozof Jean-Luc Nancy pisao o filmu Trouble Every Day (2001) Claire Denis. Bio je to film s ruba; u sebi je nosio gotovo nepodnošljivu erotsku napetost koja je graničila s autodestruktivnim i samoubilačkim. Mnogi će reći, to je bio vrhunac kino-poetike Claire Denis.
Posljednji film ove uvijek intrigantne autorice mnogo je jednostavniji. Prelijepa, senzualna Juliette Binoche utjelovljuje slikaricu Isabelle. Njezina je nevolja u tomu da ne uspijeva pronaći muškarca koji bi joj ispunio emotivni poriv i žudnju. Autorica kreće in medias res. Svoju heroinu već u prvome kadru stavlja u podređenu klinč-poziciju ispod pretilog bankara dok on pokušava svršiti. Njezino sneno lice pod zajapurenim ljubavnikom sjetno gleda negdje u stranu. Ipak, u toj distanciranoj mehanici seksualnog čina, Isabellin se obraz ozaruje. Očigledno, ostvarila je svoju fantazmu koja ju konačno dovodi do orgazma. Ovakav, vrlo izravan početak dio je već spomenute navlastite poetike Claire Denis. Ipak, u filmu koji je kod nas preveden kao Isabellino sunce (u izvorniku Une beau soleil intérieur, 2017), nastavak je priče puno konvencionalniji. Isabelle jednostavno želi biti voljenom. Toliko jednostavno, a toliko teško. Složenost emocionalnog vezivanja gradira se tijekom cijelog filma njezinim pokušajima da se približi muškarcu koji bio više od ljubavnika za tek jednu ili nekoliko prigoda. Nakon samoživog bankara (Xavier Bouvois), Isabellin je sljedeći izbor Glumac (Nicolas Duvauchelle). Mlađi je i, gledatelju naizgled, mnogo primjereniji partner za Isabellinu ljepotu. Međutim, njegova nesigurnost i neodlučnost čine lik komičnim i prijepornim za ulogu muškarca protagonističina života. (Neki su od dijaloga između Isabelle i Glumca među najuspjelijim humornim dijelovima filma).
Slijedi Isabellin ponovni pokušaj zbližavanja s bivšim mužem Françoisom (Laurent Grévil). No, niti to neće biti rješenje njezine žudnje. Kao po nekoj proračunatoj shemi, sljedeći će joj partner biti naoko primjereniji i potentniji ljubavnik. Ali, on neće biti iz njezine branše ili socijalno-stratifikacijskog miljea. Naime, Sylvain (Paul Blain) će biti tek sudionikom erotske međuigre, ali će protagonistica biti neodlučna da ga nakon kritika od strane prijatelja-galerista pripusti dublje u svoj život. Kroz ovaj rašomon svoje žudnje i neutažive želje za pripadnošću, putena će Isabelle izići još ranjivijom. Prelijepu slikaricu možemo ili žaliti ili se dobrodušno smijati njezinim slabostima.
Doista, kako Claire Denis tretira svoju filmsku heroinu? Ponajprije, čini se da je i ona omađijana neuhvatljivom ljepotom Juliette Binoche. Ova francuska glumica je u devedesetima postala seks-ikonom profinjenih art-filmova; ponajprije se prisjećam dojmljiva djela Louisa Mallea Požuda (Damage, 1992). Njezina pritajena erotska ljepota obilježila je i prvi dio trilogije Krzysztofa Kieślowskog, Plavo (Bleu, 1993), a njena slatkoća pak, bila je temeljnim ugođajem Čokolade (Chocolat, 2001), Lassea Hallströma. Bez dileme, Juliette Binoche inkarnirala je profinjene žene, pune samopouzdanja u svoju ljepotu i seksualnu moć nad muškarcima. Claire Denis unekoliko izokreće ovu percepciju. Naime, iako je Binoche i dalje ostala i više negoli lijepa žena, ovdje je ta ljepota krhka i mnogo ranjivija negoli prije. Kao da autorica filma želi razrušiti sve predrasude što ih obično vezujemo uz samosvjesne i pouzdane ženske karaktere.
Isabelle je toliko nesigurna u svijetu koji je okružuje da to možemo primjeriti nesnalaženju umjetnika u svakodnevnoj trivijalnoj egzistenciji. Iako svjesna sve prijetvornosti i pompoznosti svoje branše – slikara, galerista, kustosa i art-kritičara, nema snage oduprijeti se nepisanim pravilima te sebi dovoljne mikro-zajednice. Kroz njezin lik kao da se sama autorica Claire Denis podsmijeva svim blaziranostima tog miljea. Istodobno, ženska se autorica zajedno sa svojom ženskom protagonisticom na neki način prepušta onom predatorskom, tj. muškom, socijalno Realnome samom. Tako će na koncu Isabelle završiti i kod vidovnjaka, kojeg vispreno interpretira ikona francuskog kina – Gérard Depardieu. Rekli bismo da je ovdje riječ o cameo-pojavnosti, ali će ovaj lik na neki način zaokružiti cijelu Isabellinu pripovijest, izgovarajući u dijalogu i sam naslov filma, nešto poput: „Slijedi svoje Unutarnje Sunce, Isabella…“ (Usput, cameo-pojavljivanje vezano je uz Valeriju Brunu Tedeschi, koja se pojavljuje tek u kratkoj ljubavnoj razmirici s Depardieuom.)
Claire Denis, miljenica art-kino kritika, pa i – kako već spomenuh, filozofskih interpretacija svojih filmova, ovim je ostvarenjem našla put do najšire publike. Doista, dozom prihvatljivog blagog humora, bez ikakva dociranja, predstavila nam je (i našu) slabost nesnalaženja u naoko jednostavnim situacijama. Isabellino sunce plijeni ponajviše sjajnim interpretacijama glumaca, a Juliette Binoche naprosto je fantastična u ovoj roli, ali i nadasve – prelijepa. Njezina erotičnost upravo nas gotovo fizički opipljivo omamljuje s ekrana. Lijep je i film kao takav. Ispod slojeva tjelesne ugode, tek suptilno se provlači i tanka nit jetkog ironijskog stava glede ljudske žudnje za emocijama i pripadnošću.
Da, da, nema ničeg posebno uzbudljivog u sharingu, brainstormingu i social networkingu… Još nam je uvijek nasušno potreban osjećaj i dodir tijela… kože, usana (spolovila)… srca onog drugog.
filmovi
