Ni v riti – ni mimo!

Izlazi, naime, na vidjelo – a moglo je i ranije: simptomi se godinama množe poput agresivnih bakterija – da hrvatski projekt slobodne, suverene, demokratske i socijalno-ekonomski-kulturno… prosperitetne države jednostavno nije uspio. I to ne dosad ni zasad, nego da su perinatalne malformacije ove zemlje tolike i takve da bi trebala desetljeća sustavnog i strateški vrsno promišljenog djelovanja da se zaustave razorni entropijski procesi, te potom krene po radikalno drugačijem scenariju.
Što je, i kada, pošlo po zlu? Ne treba ponavljati: u danima kada je „crveni“ predsjednik Vlade nagazio na žulj Berlinu i Bruxellesu eda bi spasio progona obavještajca (blago rečeno) mutne karijere, osumnjičenog za doprinos ubojstvima „hrvatskih nacionalista“ – nekoć zvanih ekstremnom emigracijom – objelodanjeno je, a da se nitko nije potrudio pobiti! – da je osamostaljenje (ex Socijalističke) Republike Hrvatske bio ustaško-udbaški projekt. Kakvi roditelji, takvo i čedo: nakazno od prvoga trena.

Zatrovano retrogradnim ideologijama i autokratskim prekrajanjem voluntaristički shvaćene paradne demokracije, kleronacionalizmom i šovinizmom, poništavanjem tekovina samouprave i moderniteta s teškom mukom osvajanog u uvjetima „protunaravnog režima“. Rat, cinično kršten domovinskim, pretvorbena pljačka, razvaljeno sudstvo, školstvo, društvene djelatnosti… uništena industrija i poljoprivreda, erupcija kriminala svih vrsta, korupcije i pogodovanja, teror ognjištarskih kriterija u javnom životu, partitokratska etatizacija… i eto nas, nakon četvrt stoljeća sustavnog urušavanja, propadanja u dužničko ropstvo, erozije suvereniteta na svim razinama – na mostu.

Ali, ne onom kojim se s obale priznatih promašaja prelazi prema drugoj, zarad pobijanja zastava korjenitog zaokreta i novog početka, nego (po savršeno prikladnoj kajkavskoj) ni v riti – ni mimo! S parazitsko-klijentelističkim mega-zdrugovima u rasulu, podrepaškom faunom i florom u očajnim nastojanjima da se zubima dohvati ruba proračunske kopanje, te nevjerojatno upornim (ucjenjivačkim) nametanjem dogovorne demokracije, kao rješenja za izvlačenje hrvatskih kola iz gliba posvemašnje propasti. Čovjek koji nije u stanju sročiti nešto suvislo ni stotinama mladomisnički usplahirenih rečenica kao da uživa u jalovoj negaciji samih načela parlamentarizma, čak i debilnog kakav je „mladi hrvatski“: inzistira na sporazumnim rješenjima po mjeri minorne naplavine, debelo okašnjelo prijeti novim izborima – nakon kojih bi ona bila dvostruko jača (!?) – s prijezirom odbacuje ponuđenu funkciju predsjednika Sabora… blaženo zanemarujući načelo da je bitka idejama, programima, projektima, vizijama… jedina bit demokratskog koncepta i sadržaj demokratske procedure. Kakvo dogovaranje, kakvi bakrači? Jedini konsenzus što ga poznaje suvremena politologija jest onaj o „pravcima razvoja“ društva i države nakon prijelomnog napuštanja „socijalističkog totalitarizma“: građenju konsenzusa (po)služili su nacionalni okrugli stolovi potkraj osamdesetih, u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj, baltičkim republikama… ali o ustavnim osnovama obnove parlamentarne demokracije, a ne himere zvane vlada(vina) nacionalnog jedinstva!

U tom svjetlu, hrvatsko je – žalosno neosviješteno! – društvo u a-političkom stanju. Devedesetih namjerno gušeno, sputavano suzbijanjem razvoja autoritarnim „nedopuštanjem oporbene situacije“ i razbijanjem na vragove svih duginih boja, u novom stoljeću/tisućljeću ogrezlom u paralizirajuću bipolarnost obilježenu davnim vrijednosnim podjelama, stranama na bojištima Drugoga svjetskog rata, odnosnom prema temeljnim civilizacijskim izazovima. Država, pak, sve manje Republika, a sve više leno dogovorne ekonomije dvaju jednako demokraciji nesklonih zdrugova, guši se pod ruševinama sramotno korumpiranih ustanova, posrće pod bremenom namjenski dizajniranog Ustava i piramide nakaznih zakona, iznevjeruje temeljno načelo dobre uprave (good governance): ostvariti najveće moguće blagostanje – najvećemu mogućem dijelu građana.

Tako, u ozračju jalovih pregovaranja i dogovaranja konfuznih ucjenjivača i difuznih ucijenjenih – u „metropoli“ urešenoj adventskim kičerajem poput provincijskih gradića u staklenim kuglama s umjetnim snijegom – umire još jedna hrvatska povijesna šansa: da se, nakon debakla prije 25 godina, pokrene građanska reconquista, ponovno osvajanje Republike izgubljene udbaško-ustaškom otimačinom i obeščašćene kramerajem crveno-crne mezalijanse i zbunjenih sakristana. Jer, dok građani i građanke ne shvate da se uhljebničke sekte ne poigravaju svojom, nego njihovom (našom!) budućnošću, nema bijeloga dima s Markova trga.

Nema povratka paste u tubu, nema sreće ni berićeta! Ne razumiju li svoj mandat, misiju i odgovornosti, danas – dok se zdrugovi i piljarska naplavina sprdaju s demokracijom, Republikom i njenim institucijama – što drugo reći osim da ih nisu ni zaslužili? Jer, damo li da nam sudbinu kroji šačica bahatih protuha i smušenih probisvijeta, svi smo mi…